O prelasku na islam u Bosni mnogo je napisano, a zagonetka masovne islamizacije još nije dokraja odgonetnuta u svim svojim aspektima. Ipak, čini se da je većina prelazila na islam iz egzistencijalnih razloga, a zna se i za pojedine pokušaje nasilnog prelaska. To je, inače, jedna od onih tema u kojima posljednju riječ valja prepustiti objektivnoj i kritičnoj povijesnoj znanosti. Prije dolaska Turaka u Bosni su živjeli katolici i u neznatnom broju pravoslavci. Muslimani ne mogu na bogumilima graditi bilo kakvu teoriju o
svojoj izvornosti ili starini, a nije im ni potrebno. I bez toga, oni su dovoljno samosvojan narod.

⦁ Kada katolici Bosne postaju Hrvati? Bosanski Muslimani, kako se sada službeno žele zvati, govore da u Bosni nema Hrvata, Srba i Muslimana nego muslimana, katolika i pravoslavaca, a svi zajedno su Bošnjaci?

Nekim je stvarima teško odrediti datum nastanka. One su možda “oduvijek”, a mi smo im tek određene godine dali ime. Tako je nekako i s Hrvatima u Bosni. Oni su od početka ovdje, a kada su sebe ili kada su ih drugi nazvali Hrvatima, teško je odrediti. Oni su se vjerom i običajima razlikovali od drugih, a ta “različitost” vrlo je kasno imenovana nacijom. Uz ovo treba reći da Muslimani ne niječu postojanje Hrvata i Srba u Bosni. Nazivajući sebe Bošnjacima, oni kušaju riješiti problem svoje nacionalnosti, odnosno svoje pripadnosti islamskoj vjeri. Ni Hrvati niti Srbi neće im dopustiti da za sebe prisvoje naziv Bošnjaci, jer taj naziv, promatramo li ga zemljovidno, pripada svim stanovnicima Bosne. Ni u kojem slučaju to nije naziv samo za Muslimane.

⦁ Doživljavaju li fratri rastakanje BiH kao rušenje “njihove” Bosne?

Mi fratri pripadamo jednom internacionalnom redu u čijem su krilu našli mjesta pripadnici raznih nacija i kultura i svi se mi osjećamo braćom. U tome je, vjerujem, podrijetlo naše tolerancije, vještina suživota, spremnost na prihvaćanje razlika. Takva je bila kroz cijelo vrijeme “naša” Bosna, zemlja različitih identiteta i njihova supostojanja, “maksimum različitosti na minimumu prostora”, što bi rekao Kundera. Takva naša Bosna bila je rješenje kroz stoljeća. Uvjeren sam, rješenje je i za budućnost.

⦁ Postoje li ikakvi kontakti s pravoslavnom crkvom u BiH?

Nažalost, od početka rata ne postoje.

⦁ Velik je broj fratara svoje doškolovanje završio u Beogradu zato što im Zagreb nije priznavao diplome. Jesu li oni postali politički Jugoslaveni?

Sasvim je zanemariv broj bosanskih franjevaca koji su se školovali u Beogradu. No, to ionako nema veze s pitanjem jugoslavenstva. O tim stvarima ništa se ne može znati ako se ne gledaju povijesno. Samo tako moguće je ispravno ocijeniti vrijednost svačijega doprinosa zajedničkoj, povijesnoj i duhovnoj, pa i političkoj baštini. Secundum loca et tempom, kako stoji u Reguli sv. Franje. Nekad je biti “Jugoslavenom” bio herojski čin u borbi protiv, recimo, germanizacije ili mađarizacije. Na čelu takvih “Jugoslavena” bili su često veliki Hrvati i veliki ljudi. Velikosrbi su zlorabili tu ideju. Uostalom, koja to ideja nije uprljana krvlju?!

⦁ Zagovaraju li bosanski fratri ideju bošnjaštva, što im se spočitava?

Ni jedan fratar ne smatra zabludom htjeti živjeti u nepodijeljenoj Bosni i Hercegovini. Ne držite valjda to bošnjaštvom?! Fratri samo čuvaju osjećaj hrvatske pripadnosti našeg naroda. Činit ćemo to i ubuduće.

⦁ Znači li to da podržavate i osnivanje nove hrvatske stranke u Sarajevu, HSSBiH?

Ni jedan, pa ni hrvatski nacionalni identitet niti interes ne može se u cijelosti izjednačiti s jednom strankom ni politički izraziti kroza nju. Strašna su u nas povijesna iskustva jednostranačja! Zato bih, i kao čovjek koji ne sudjeluje u političkom životu, pozdravio svaku novu pluralističku pojavu što pridonosi zdravijem političkom životu BiH i Hrvata u njoj.

⦁ Iza fratara je povijest Bosne, a pred Bosnom...

Bude li uspostavljen red, pa makar i silom, budu li ljudi u Bosni imali malo vremena da u miru razmisle što čine jedni drugima, što čine zapravo sebi, vjerujem da će biti napretka. Razum će pobijediti. Živim u nadi da će iz ovog stradanja, iz ovog rata izrasti novi ljudi. Bit će Bosne i u njoj sretnih ljudi.

⦁ Vi vjerujete u zajedništvo. Postoje Hrvati, osobito u Hercegovini, koji to shvaćanje pripisuju ostacima prošlosti, "crvenim fratrima ”?

U Bosni postoje bosanski fratri. Ako im je habit ponekad crven, onda je to od mučeničke krvi. Prolijevali su je za svoju vjeru i za svoj narod. Pa i u ovom ratu.

⦁ A Vaša uskrsna poruka svom patničkom i raseljenom narodu i svećenstvu?

Nekad pomislim da je slobodno vidjeti događanje Uskrsa u rastu travke, u otvaranju cvijeta, u svemu što se rađa, stoje lijepo... Uskrs u danu kada se ne puca, kada ljudi ne ginu. Takav dan Isus je htio ostvariti svojom mukom i svojim Uskrsom. Ovo kažem kako bih nekako upozorio da ne smjestimo Uskrs u prošlost, kao neki davni događaj, koji se tiče samo Isusa. Uskrs je u događanju, on traje, u našim nadanjima, u našim vjerovanjima, u našim sklopljenim rukama. Za Uskrs sam koji bi bio početak i put u budućnost, iza ratova, iza pogibanja. To je put u budućnost, način da se prođe kroz tamu i mrak ovoga našega vremena i da se ostane jak, za sebe i druge. To želim svima.