POSLJEDNJA VEČERA – PROSLAVA SINA ČOVJEČJEGA
ISUS PERE NOGE SVOJIM UČENICIMA
(VEČERA)
Iv 13,1—15
"Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. 2 I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. 3 A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa 4 usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. 5 Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.
6 Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« 7 Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« 8 Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.« 9 Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge nego i ruke i glavu!« 10 Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« 11 Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.«
12 Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? 13 Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! 14 Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. 15 Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«
Riječ Gospodnja.
Tumačenje današnjeg Eavnđelja
Pranje nogu se odvija »za vrijeme objeda« ili »dok su jeli« (sigurnija lekcija nego ona »poslije objeda«). Riječ ovdje upotrijebljena redovito znači glavni dnevni objed. Taj se redovito uzimao uvečer. Da se u našem slučaju radi o večeri, vidi se iz Iv 13,30: Juda
izlazi kad je već noć.(...) U izrazu »blagdan Pashe«, riječ »Pasha« znači predvečerje Pashe, 14. nisan (prije zalaska sunca), kako se on označuje i u Mk 14,12. Prema tome, večera se drži, prema Iv, 13. nisana.
Pranje nogu dolazi iza kako je započeta večera. Isus i apostoli bili su opruženi za stolom (Mt 26,20 i paral.); Isus se zatim podiže od stola (Iv 13,4)... Mi ovo stavljamo na početku večere, iza prve obredne čaše.
Ovdje opisani čin odlikuje se velikom ljepotom (nešto neočekivano, jedno od Isusovih iznenađenja), teološkim značenjem a također i velikom jednostavnošću. Čitanje ovog događaja zamrsili su stari i moderni komentari, koji traže u tekstu ono što on s povijesnog stanovišta nije imao namjeru reći. Uvijek je u tumačenju četvrtog evanđelja postojala pretjerana težnja za simbolikom, koja dolazi skoro do alegorizacije.
Cijeli se ulomak može podijeliti na slijedeće dijelove: uvod (rr. 1—3); pranje nogu (rr. 4—11); tumačenje čina (rr. 12—17); upozorenje o izdajniku (rr. 18—20).
1) Rr. 1—3 jesu evanđelistov uvod: uvod ne samo u ovaj posebni čin,nego u cijeli ciklus muke i smrti Isusove, koji se započinje ovim poglavljem. Ovdje se izražavaju slijedeće misli:
⦁ Isus zna da je došao njegov »čas«. On je uvijek bio svjestan tog časa, samo što je prije znao da nije bio došao, dok sada zna da je došao. Isus prihvaća svoju sudbinu potpuno svjesno.
⦁ Ovaj »čas« odnosi se na njegov prijelaz s ovog svijeta k Ocu. Njegova je smrt novi »Prolaz«, nova Pasha (usp. Izl 12,12—13). I to je ponovni susret s Ocem.
⦁ Isus ljubi svoje koji su na ovom svijetu, to jest sve koji vjeruju (koji će vjerovati) u njega, i koje ovog časa predstavljaju ovi što ga prate za stolom; i on ih je ljubio do najvišeg stupnja ljubavi, kako će to sutra pokazati svojom smrću na križu (nema veće ljubavi nego dati vlastiti život za one koje se ljubi); usluga koju će im noćas učiniti, jest mali predujam tog najvećeg predanja.
⦁ Isusa će predati jedan od njegovih najbližih; ali Juda je samo sredstvo đavla: iza njega stoji jedan koji je jači, koji sada započinje konačnu bitku s Isusom. Ima dosta vremena kako je đavao ovladao Judom (usp. Iv 6,70), iako je on tek dan prije dao konačni oblik svojoj odluci: ovoga časa, ležeći za istim stolom, on mozga o toj odluci i planira svoju strategiju...
⦁ Isus ide u smrt posve slobodno, iz čiste ljubavi. Nema tu nikakve nužde: on zna da posjeduje svu Božju moć nad svim stvarima, također nad životom i nad smrću (Otac je sve stavio u njegove ruke), iz prostog razloga što je on iste biti kao i Bog (od Boga je izašao kad se utjelovio a sada se vraća k njemu).
2) Prije nego što počne prati noge apostolima, sam Isus pripravlja sve potrebne stvari. Dignuvši se od stola, skine »odijelo«, to jest ogrtač, s kojim ne bi mogao lako izvršiti ono što misli učiniti. Bio je tu za upotrebu posluge veliki ubrus pa ga Isus pripasa: služi mu kao pregača da zaštiti tuniku,i da osuši oprane noge. Ima sada potpuno izgled poslužnika. Apostoli su sigurno gledali sve to sa zaprepaštenjem: Učitelj! Zatim ulije vodu u »umivaonik« (s članom: jedini koji se nalazio u kući, koji je služio isključivo za taj posao).
Tako spreman, Isus počinje prati noge apostolima i sušiti ih ubrusom kojim se bio opasao... To je nešto sasvim nepravilno: učitelj radi ono što bi trebalo da radi učenik. To što Isus čini, radi žena svom mužu, sin ocu irob gospodaru: »podložnik« svom »poglavaru«. Isus izvrće uloge: »poglavar« je »podložnik«. Kao u blaženstvima, on izvrće na glavu sve naše pojmove o odnosima među ljudima. Sav naglasak ovog čina stavljen je na ovo izvrtanje vrijednosti. Stoga, nasuprot pravoj poplavi simboličkih tumačenja, mislimo da ovom činu treba zadržati njegov goli ljudski, povijesni, realistički smisao, dajući mu jedino moguće tumačenje, ono isto koje mu je sam Isus dao (rr. 12—17): »čin-primjer«, obvezatan za sve »njegove«. Čin ponizne službe sa strane onih koji mogu više u prilog onih koji mogu manje (služba koja znači spremnost za žrtvu: sutra će to pokazati na križu), isključivo radi ljubavi.
Iz teksta bi se zaključilo da Isus nije počeo sa Šimunom Petrom; ali kad na njega dođe red, on odlučno reče da ne može dozvoliti nešto takva: Gospodine, ti da meni pereš noge?! Nemoguće! Od mnogih Petrovih reakcija koje poznajemo iz evanđelja, ovo je jedna od najljepših. Odsijeva u njoj sve beskrajno poštovanje i ljubav prema Učitelju. Prati noge drugom, znak je podložnosti i poniženja. Petar i dalje misli »po ljudsku«, kao što je mislio i u drugim zgodama (usp. Mt 16,23). Isus shvaća da Petar ne može razumjeti sada, upravo jer je još uvijek isključivo na razini »ljudskog«. Ali doći će vrijeme kad će razumjeti. Bit će to poslije Isusovog proslavljenja, kad će se apostolima otvoriti oči da mognu vidjeti jednu njegovu dimenziju, koja im je za njegova povijesnog života bila kao zatvorena: tada će se početi sjećati svega što je Isus govorio i činio, ali će sve te stvari vidjeti u novom svjetlu, u njihovom istinskom značenju (usp. Iv 2,22; 12,16).
Petar nikako ne razumije ono da će kasnije razumjeti. On jedino razumije da je Učitelj naumio da mu opere noge a to je nedopustivo: nikad mi ih nećeš oprati! Isus mu se onda mora zaprijetiti: ako te ne operem, nećeš imati udjela sa mnom, nećeš sudjelovati u slavi koju ja čuvam za one koji prihvaćaju moje uvjete (usp. Iv 17,22—24): ako se netko ne slaže s onim što ja činim, on sam sebe isključuje iz zajednice sa mnom...
Kad je čuo tu prijetnju, Petar shvati da Učitelj mora imati vrlo jake razloge da čini ono što čini, a s druge strane siguran je da bi više volio bilo što nego izgubiti njegovo prijateljstvo. Ako je to tako, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu! Kao da bi mu rekao: radi sa mnom sve što ti se čini najbolje, radi što hoćeš, okupaj me svega, ako hoćeš! Još jedna tipična reakcija Petrova, čovjeka bez mjere.
Isus mu odgovara da ga nije potrebno kupati. Upotrebljava izraz koji znači nešto što se redovito događa: kad se ide na neku svečanost, pretpostavlja se da će se čovjek oprati; dok dođe do kuće gdje se drži gozba, može uprljati još samo bose noge u sandalama; stoga nije potrebno opet prati cijelo tijelo, nego samo noge. Ove zadnje riječi (»nego noge«) nalaze se u većini starih rukopisa, i unatoč tome moderni kritičari smatraju ih kasnijim dodatkom; duža su čitanja redovito sumnjiva. Ali, i kad ih tekstualna kritika ne bi prihvatila, trebalo bi ih nadodati u misli: to je u stvari ono što Isus želi izraziti. Onaj koji se okupao, sav je čist, osim nogu, koje se uprljaju hodajući...
Tema fizičke čistoće pogoduje da se pređe na duhovnu čistoću. Apostoli su duhovno čisti. Prema govoru ovog časa, oni su se već »oprali«. Njima nije potrebno nikakvo daljnje očišćenje, nego im je samo potreban normativan primjer poniznosti i međusobnog služenja. »Pranje« koje im je donijelo ovu »čistoću« mora se odrediti po općem kontekstu evanđelja: to je vjera i ljubav prema učitelju, što ih je uzdržalo ujedinjene s njim unatoč svemu.
Ali, svi nisu čisti. Isus je znao da će ga jedan od njih izdati njegovim neprijateljima. Po drugi put u istom kontekstu (usp. r. 1), evanđelist naglašava vrhunaravno predznanje Isusovo: za njega nema ni iznenađenja ni fatalnosti, sve je pod nadzorom, sve prihvaća svjesno i slobodno.
Isus je oprao noge i Judi pa on ipak nije ostao »čist« (dokaz da pranje nogu nije obred očišćenja, nego naprotiv »primjer«); to je zato što se nije »oprao«, što nije sjedinjen s Isusom po vjeri i ljubavi; ima već dosta vremena kako je on izgubio to zajedništvo (usp. Iv 6,70).
3) Iza kako je oprao noge svim apostolima, Isus opet uze ogrtač i ponovno prilegne za stol. Sad će im istumačiti značenje ovog svog neobičnog čina, koji je izazvao zaprepaštenje svih i čak oporbu Petrovu. Oni ga redovito nazivaju naslovom »Učitelja« i »Gospodina«, i to je ispravno, jeron to stvarno jest. Ako je, dakle, on, iako je Učitelj i Gospodin, oprao njimanoge, i oni su isto tako dužni prati noge jedan drugome; jer upravo raditoga je učinio tu neočekivanu stvar, da im da primjer kako će oni postupatijedni s drugima; primjer koji je obaveza, zato što dolazi od njega.
Naravno, ne radi se o tome da oni fizički peru noge jedan drugom, nego da se vladaju prema smislu ovog Isusovog čina. Gn, iako je njihov poglavar, htio se iaričito poniziti ovom poslužbom (ponizno prihvaćanje unaprijed najvećeg poniženja i spasiteljskog služenja u smrti na križu); zato međusobno služenje mora biti pravilo ponašanja među njima; što osobito važi za one koji imaju odgovornija mjesta u zajednici.
Za Isusa je sve to vrlo očito. Ali da tako bude i za učenike, kojima se ta stvar čini besmislenom, dok bi to moralo biti pitanje zdravog razuma, navodi im poslovicu, kojom se služio i u drugim zgodama: »Sluga nije veći od svog gospodara, nit je izaslanik veći od onog koji ga šalje«. Ovu je izreku lako zapamtiti, a kršćanska zajednica morala ju je držati u velikoj cijeni, kad ju je njezina predaja sačuvala u nekoliko konteksta, kod Iv i kod sin optika, premda s malim razlikama i nijansama u značenju. Kod Mt 10,24 suprotstavlja se učenik učitelju i rob gospodaru, ali u smislu da onaj koji je niži ne može očekivati bolju sudbinu od onoga koji je viši. To isto značenje imamo u Iv 15,20, ali se suprotstavljaju jedino rob i gospodar. Kod Lk 6,40, suprotstavlja se učenik učitelju, u smislu da prvi ne može biti viši od drugoga. Isto to značenje imamo u našem slučaju, ali uključujući obvezatnost: što radi onaj koji je viši, mora raditi i onaj koji je niži; ne samo to, nego ono što radi viši, s mnogo više razloga treba raditi niži... Isusov primjer obavezuje, i to s mnogo više razloga, njegove učenike. Ako nauče cijeniti kako treba ovo što je Isus učinio ove večeri i ako stvarno žive po ovom primjeru, mogu se smatrati sretnima. To je još jedno novo Blaženstvo, koje se nadodaje onim klasičnim blaženstvima iz Govoira na gori (Mt 5,3—12; Lk 6,20—26) i cijelom nizu drugih (Lk 11,28; 12,37—38.43; Iv 20,29).
(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, Sarajevo 1984. str. 296-299)
P.S.
Fra Augustin Augustinović (20. 3. 1917. – 24. 7. 1998.)
Fra Augustin Augustinović (krsno ime Anto), rodio se 20. 3. 1917. od oca Franje i majke Janje, r. Matijević, u Gornjoj Skakavi u župi Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Dubravama (Brčko). Nakon završena četiri razreda osnovne škole, pošao je kao dječak od 12 godina u Franjevačko sjemenište u Visokom. Gimnaziju je završio u Visokom (1928-1934,1235-1937), a novicijat u samostanu na Gorici kod Livna (1934-1935). Filozofsko-teološki studij započeo je u Zagrebu (1937-1938), zatim na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1938-1942). Za svećenika je zaređen početkom Drugog svjetskog rata (9. 11. 1941). Nakon završenoga teološkoga studija Starješinstvo ga šalje na studij biblike u Rim (1942-1947), koji nastavlja u Jeruzalemu (1947). Postigao je doktorat iz teologije (1945) i magisterij iz biblike (1946).
Dolazak i boravak u Jeruzalemu fra Augustin je pretvorio u svoje dugo hodočašće u Svetoj zemlji. Strast znanstvenoga istraživanja biblijskih mjesta pretvorio je u strastveno upoznavanje Isusa, kojega je iskreno ljubio. Jeruzalem mu je bio snažan rast u toj ljubavi. Jeruzalemske godine veoma su značajne za njegov duhovni uspon. U Jeruzalemu je, kao profesor biblike na Franjevačkom biblijskom institutu, proveo četiri godine (1947-1952).
(…) Uz proslavu 7. obljetnice fra Augustinove smrti (24. 7. 2005), dozvolom mjesnog biskupa, mons. Freddyja Fuenmayora, u prostorijama župne kuće i crkve u Carrizalu (Venezuela), službeno je otvoren mali muzej sa osobnim fra Augustinovim stvarima, na njegov spomen. Tom prigodom crkva je bila prepuna vjernika.
- Tiskana je, za privatnu uporabu, molitva za utjecanje Bogu po zagovoru fra Augustina Augustinovića. Ona glasi ovako:
Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu, daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju, te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića, koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu, svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro
(spomeni što tražiš od Boga)
i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije, daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.
Amen.
(Izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu)
(Fra Slavko Topić, Bosna Srebrena br. 1/2017)
Opaska:
Neka naše svagdanje molitve Gospodinu, budu vođene i željom da što prije SLUGA BOŽJI FRA AUGUSTIN BUDE PREPOZNAT I PRIZNAT KAO UZOR ZA CIJELU CRKVU! Čitajmo, razmišljajmo i Molimo!