Na dvadeset petu obljetnicu Hrvatskog glasnika govori o vremenima i povijesnim činjenicama stvaranja Hrvatskog glasnika i rada Napretka.
Fra Petar posebno ističe da je stvaranje Hrvatskog glasnika, u ratna vremena bilo neminovno.
„Time smo pokazali da se dva identiteta, bosanskohercegovački i hrvatski, ne isključuju. Oni mogu kvalitetno egzistirati, u državi kao što je BiH, ne jedan pored drugoga, nego, onako povijesno potvrđeno, jedan s drugim, rekao je između ostalog u opširnom razgovoru za Hrvatski glasnik fra Petar Matanović kojeg mnogi ugledni ljudi, intelektualci i danas cijene i poštuju.
Razgovarala: Maja Nikolić
Fra Petre, vremena u kojima je stvaran Hrvatski glasnik nisu bila nimalo jednostavna. Možete li se prisjetiti entuzijazma ljudi koji su se okupili oko ideje Glasnika.
Često razmišljam o tim vremenima ili godinama, a najviše o prvim godinama zadnjega desetljeća dvadesetog stoljeća: od 1989 -1995. godine. Za nas koji smo prije toga proživjeli značajan dio svoga života u jednom sasvim drugačijem društveno-političkom okruženju, sve je sličilo na loš nedosanjani san, a bila je to zbilja u kojoj smo se teško snalazili. Koliko su bila teška i opterćujuća ta vremena svjedoči činjenica da ih se još ni danas nismo riješili, iako je, od njih, prošlo više od četvrtine jednoga stoljeća.
Što se tiče nastanka Hrvatskog glasnika, mislim da su tu nije radilo ni o kakvom entuzijazmu, nego o još jednom u nizu načina borbe za opstanak, u špici toga teškog vremena, u drugoj polovici ratne 1992. godine. Novi politički preokreti od 1989. godine, a naročito od prve ratne godine u BiH (1992) pospiješili su (za tuzlanske prilke neočekivanu) vjersku i nacionalnu homogenizaciju, kao i u drugim krajevima, i kod svih naroda u BiH. Tako su se i oko samostana u Tuzli (i drugih župnih središta) počeli okupljati katolici i Hrvati različitih profila i profesija. Zašto baš oko samostana i župnih kuća? Tu su se ljudi nekako ponajbolje osjećali svoji na svome. Mi, vjerski službenici, nismo stajali skrštenih ruku. Što više, bili smo (iako to nerado priznajemo kada se govori o političkim događanjima, ne samo u tom vremenu, nego i danas!) inicijatori mnogih političkih odnosa i rješenja, udruživanja i pokretanja! Na primjer: u samostanu je okupljen prvi inicijativni odbor za obnovu HKD Napredak, prvi inicijativni odbor općinskog ogranka HDZ-a, pokrenut je Hrvatski glasnik (u studenom 1992), obnovljeno djelovanje Društva Hrvatski dom (u ožujku 1993). Također, 1992. aktivnije je pokrenut rad Kruha Sv. Ante, Caritasai sličnih kulturnih organizacija!
Kada je u pitanju pokretanje Hrvatskoga glasnika, mislim da neću biti neskroman ako kažem, da je to jedna od mnogih mojih inicijativa u tom vremenu. Prvo sam o tome razgovarao, kako to obično biva, sa užim krugom ljudi koje sa smatrao sposobnim da mogu nosti taj vrlo odgovoran i važan posao. Poslije toga smo proširili grupu i pozvali sve koje smo smatrali da bi nam mogli pomoći. Mnogi su se odazvali na prve sastanke, ali i vrlo brzo odustali. A neki su kasnije došli i ostali do kraja rata i kasnije!
Tako smo smo, radi potrebe registracije, 27.11.1992. godine, konačno održali službeni sastanak Inicijativnoga odbora za pokretanje časopisa. Budući da je kod mene taj Zapisnik, red je da spomenem sve ljude koji su sudjelovali na na tom važnom sastanku, kao i zaduženja koja su, tom prilikom, dobili.
Zapisnik je vodio g. Ivica Mazić. Prihvaćen je moj prijedlog i zaključeno je da će se časopis, zvati Hrvatski glasnik. Logo je časopisa bio, do tada uobičajeni, Napretkov znak: stilizirani hrvatski grb s ljiljanom u gornjoj crvenoj kockici. Da se registrira prema važećim državnim propisima i Statutu HKD Napredak. Za privremenoga je glavnog i odgovornoga urednika izabran g. mr. Ljubomir Aždajić, za urednika u redakciji g. Stjepo Pranjić, a za registraciju je zadužen g. Anto Grbić, dipl.pravnik.
U drugoj točki je dogovoreno: nabavka kompjutora i printera (Ova su dva engleska termina nahrupila u naš jezik u drugoj polovici XX. stoljeća pa su zamjenjivane izrazima računalo i tiskač koji među nama, glasnikovcima nisu zaživjeli), za koju su zaduženi: g. Mirad Zadić, g. Ivica Marinović i g. Ivica Mazić. Usvojen je format lista. Za grafički dizajn lista zadužen je g. Branko Lukić. Usvojena je koncepcija časopisa: a) Sociološka i duhovna tematika, fra Petar Matanović, b) Znanost, umiverzitet, dr. Jugoslav Stahov, c) Opće aktualnosti, ratište, postrojbe, g. Anton Tadić, i g. Marko Divković,d) Zabava, život mladih, g. Zoran Ereiz i g. Marjanko Divković, e) Gospodarstvo, dr. Božo Tomić, f) Povijest, g. Zvonimir Tadić, g) Pravna pitanja, g. Anto Grbić, h) Izbor iz drugih časopisa, g. Georg Grubić, i) Kritički osvrti na događaje u društvu i druge medije, g. Lubomir Aždajić, j) Jezik, kultura govora i pisanja i lektura, g. Zvonimir Sučić.
Kasnije su zaredali odlasci iz grada i domovine pa su nam se, na važnim pozicijama glodura, pridružili g. Josip Velte i G. Juraj Novosel. G. Mirad Zadić je vrlo brzo otišao, a ostali su naši hakeri (tako smo ih mi od milja zvali) g. Jasmin Hadžimehmedović – Rašo i, poslije njega, g. Boban Bašić. Redovito su pisali za Glasnik, ne samo mi gore spomenuti, nego i mnogi drugi: Ne mogu propustiti da neka vrlo važna imena ne spomenem: g. Anto Cigeljević, g. Mijo Franković, g. Husnija Omerćehajić, g. Alija Uzunović, gđa Marica Petrović (nakon odlaska g. Z.Sučića i lektorica). Drugim suradnicima se ispričavam jer sam ograničen vremenom i novinskim prostorom!
Osim gore spomenutog u jubilarnom broju Hrvatskog glasnika, u ovom digitalnom izdanju ovog intervjuja smatram važnim donijeti i prvi Uvodnik Hrvatskoga glasnika pod naslovom PRENUTI SE IZ USNULOSTI:
- Evo, ako Bog da, od ovog Božića Hrvatski glasnik će izlaziti redovito. Nakon što su naši znameniti novinari i bizismeni došli, uzeli nam oko mjesec dana, isprepadali nas financijskim i zakonskim zavrzlamama, pa otišli, grupa novinara – amatera podastire vam za Božić ono što su sastavili. Ovaj list naš je trenutačni domet. Sli, vrijeme je pred nama. List ima neke crte velikih novina. Rođen je una brzinu i u ratnim uvjetima.Hrvatski glasnik bi trebao biti duševan, duhovan i poučan listkoji bi čitala cijela obitelj. Bio bi jedno od naših sredstavakoje afirmira i na organiziranost potiče Hrvate našeg kraja. Budio bi Hrvate iz kulturne, političke i odgojne usnulosti.
Živimo u sredini u kojoj smo manji po broju, što ne znači da smo maleni po značaju.Kao konstituirajući narod Republike Bosne i Hercegovine, poštujući prava drugih, nastojat ćemo se organizirati na osnovu svoje vlastite kulture, odgoja, politike i gospodarstva. Hrvati. Političari po tuđem ključu, Hrvati Jugoslaveni, komunisti, reformisti i ini, oni iz mješovitih brakova i ateisti neka nam priđu! Dođite da se dogovorimo! Otvorena srca očekujemo suradnju i pomoć u našim nakanama naše braće drugih vjera i pripadnika drugih naroda. Svi bi trebali da nam pomognu interese hrvatskoga naroda u omjeru koji mu pripada. U tome je naša nakana i naša svrha! Mudri ljudi su po prirodi stvari interni i sumnjičavi.
Mudri i značajni Hrvati u Tuzli su inertni, sumnjičavi, uz to i uplašeni. Većina njih je držana na marginama društvenog života! Teško ih je bilo organizirati u Napredak, dovesti u vrhovništvo Hrvatskoga vijeća obrane. Ali, kreće se! Teškoće, jedna za drugom se savladavaju. Mi idemo naprijed!
Za Hrvate, ovo može biti prilika da od značajne manjine, postanu manjina od značaja. To je naš cilj! U ratu smo na pravednoj strani. Naš doprinos borbi protiv agresora nije posran.Ponosni smo na naše sudjelovanje i učinkovitost.
Ovaj naš list Hrvatski glasnik, jeste i glas hrvatskoga naroda. On je, istodobno, i poziv. Hrvate, vjernike i agnostike koji se u sve značajnijem broju okupljaju u crkvi i oko crkve, Hrvate članove naše političke stranke, mlade Hrvate, bivše Jugoslavene, komuniste, reformiste treba okupiti u zajedničku frontu da bi se realizirali naše ciljeve i ostvarili naše interese, ne ugrožavajući pri tome interese drugih naroda. Hrvatski glasnik je mjesto gdje se javno može definirati i objavljivati narodni interes, on je mjesto objavljivanja ideja, mjesto za artikuliranje interesa sa drugim narodima.
Hrvatski glasnik je i sredstvo animacije hrvatskog pučanstva. Ali, istodobno, on je i njegovo ogledalo na kojem ćemo raspoznavati kako afirmativnu, tako i kritičku svijest.
Uz najljepše želje za blagdane , poklanjamo Vam Hrvatski glasnik na dar.
Ljubomir Aždajić
Hrvatski glasnik tiskan je na pravom novinskom papiru što znači da se odmah razmišljalo o njegovoj kvaliteti. Tko vam je tada izašao u susret?
Kad riječ o novinskom papiru, u tom vremenu nije bilo baš lako do njega doći u našem okruženju! Budući da je g. Georg Grubić imao tiskaru i nešto papira, koji i nije bio baš zadovaljajuće kvalitete, posudio nam je, dok mi ne dovezemo papir iz Zagreba. Kod njega smo tiskali prva dva broja, u četiri tisuće i petsto primjeraka. Papir smo mogli posuditi, jer smo prije toga imali zagovorenu donaciju, jednu tonu osamdesetgramskog offset papira, u zagrebačkom Vjesniku, po preporuci g. Franca Motta, njihova voditelja prodaje u tuzlanskoj regiji. Prije toga smo zajedno posjetili direktora Vjesnika! Međutim, tada ga nismo dospjeli dovesti iz Zagreba, zbog poznatih problema s putevima do Tuzle.
Kasnije smo se snalazili na različite načine: Jedan dio nam je osigurala firma Doo Soli, zašto su naročito zalužni njezini voditelji g. Drago Jurić, g. Anto Zvonar i g. Tomislav Mršić. Koliko se sjećam, jednu tonu nam je dao g. Jozo Marić, ministar za prosvjetu i kulturu u vladi Herceg Bosne. Inače sve smo radili volonterski, bez naknade. Jedino smo plaćali tiskanje. Veći dio plaćanja snosili su samostan i naše tri franjevačke župe, Šikara, Breške i Drijenča. Ponešto smo novca dobijali i od prodaje lista i idonacija. Ponekad su ponešto davali i drugi župnici u tuzlanskom dekanatu, kao i neke institucije u Tuzli: Privredna banka, na čijem je čelu bio g. Muharem Haro Abdurahmanović i Kreditna banka koju je vodio g. Pero Vasilj, prvi predjsednik Općinskog odbora HDZ-a BiH u tuzlanskoj općini i zastupnik u parlamentu Republike Bosne i Hercegovine – sve do 1995.
Profesor Ljubomir Aždajić bio je prvi urednik Hrvatskog glasnika. Možete li se njega prisjetiti?
Profesor Ljubomir Aždjić – vrlo je osebujan čovjek, nezaobilazan! Pravi intelektualac, enciklopedijskog znanja, dubokih hrvatsko–bosanskih-katoličkih manira. Svojim šeretskim i vrlo ineligentnim dosjetkama, znao se nositi sa izazovima vremena u kojem smo živjeli. Jako su mi godile njegove riječi, ali i tekstovi u njegovim komentarima. Kako mu je u korijenu prezimena bio orijentalizam, sam se je predstavljao kao Aždahoglu. Ili, kad ga je tv voditelj upitao zašto je u zelenom kaputu, duhovito je odgovorio: - e neće mi, vala, uzeti moju zelenu boju! Govorio je kako bosanski Hrvati u ovom vremenu trebaju imati frajlauf ( Freilauf) inteligencije, što je on, nesporno, imao: Uvijek je ciljao na bitno, tako da se pojedinac ili grupa u tim opservacijama prepoznaju, ali da se ne uvrijede. Što se tiče vjere, pa i nacije, govorio je da više pripada ekleziji (zajednici po rođenju), nego vjeri koju ta crkva ili određena nacionalna skupina, propovijeda. Uvijek sam bio začuđen kako je vješto, u vrlo kratkim Uvodnicima našega lista , prenosio naše razgovore, stajališta i poruke o aktualnoj društveno-političkoj i ratnoj situaciji u BiH i oko nje. Teško mu je naći ravna u tom poslu!
Mislim da ne bismo tada ni pokrenuli list, da njega nije bilo. Dolazili su i odlazili novinari različitih profesija. Predlagali, teoretizirali, a vrijeme je prolazilo. Profesor mi se često navraćao, kako se to kaže, na čašicu razgovora. Popili bismo po koju rakijicu ili čašu vina. Pričali o aktualnim zvbivanjima u svijetu, a naročito u našem okruženju. Presudan dan (kada smo konačno odlučili pokrenuti list) je bio nakon moga povratka iz jedne mirovne misije između muslimanskog i hrvatskog dijela časnika Brčanske 108. HVO brigade.
Kako su se već pojavili prvi sukobi u Hercegovini i Srednjoj Bosni između vodstva (naglašavam vodstva ili političara, a ne naroda!) Armije BiH i HVO-a Herceg Bosne, i ovdje su se počeli pokazivati njihovi reperi. Naročito, u 108. HVO brigadi. Tim je povodom iz Tuzle u Brčanski kraj išla jedna mješovita delegacija, ispred vojske i civilnih vlasti. Jedini sam bio od vjerskih službenika. Nakon razgovora u Gornjem Rahiću, posjetili smo i župni ured u Zoviku. Tu sam po prvi put došao do njihova lokalnog ratnog lista, Glas Zovika . Bio je to za mene poticaj da, konačno, i mi započnemo sa svojim listom! Po povratku sam zamolio g. Aždajića da on preuzme ulogu glavnog i odgovornog urednika. Obećavao sam da ću se pobrinuti za ostalo što treba, kako bi tiskali prvi broj našega lista: od suradnika do logistike. Nećkao se i pokušao izbjeći taj angažman, govorio je da to prelazi njegove, odnosno naše trenutne mogućnosti! Pokazao sam Glas Zovika i u pitao - Možemo li mi tako nešto napraviti? Odgovorio je: - Možemo i bolje! Oduševljeno sam prihvatio: -Idemo na posao!
I tako je izišao prvi broj Hrvatskoga glasnika, oko 250 komada uoči Badnjaka, za promociju u hotelu Tuzla 23.12.1992. godine. Ostali dio je već bio na raspolaganju, na sami Badnjak, 24.12.1992.
Hrvatski glasnik tada je okupljao brojne ugledne novinare. Neki od njih su rekli da je Glasnik u to ratno vrijeme bio ogromno duhovno bogatstvo!
Već sam nešto o tome rekao u odgovoru na Vaše prvo pitanje. Dobro se sjećam profesionalnih žurnalista. Bili su tu Ivica Nosić, redoviti dopisnik zagrebačkog Vjesnika, Mato Bikić, novinar i dopisnik sarajevskog Oslobođenja, Ekrem Avdić, novinar zagrebačkog Vjesnika, Marko Divković, Jadranka Marković ...
Kao što rekoh, neki su od njih bili novinari velikih listova/novina, ali, i mi smo, intelektualci drugih provenijencija. amateri (bilo nas je puno više!) tim novinama ulijevali duh i bdjeli na njima. Nastojali smo sačuvati duh istine i mogućeg kompromisa. Računajući uvijek da će rat proći i da treba sačuvati obraz i dostojanstvo svakoga čovjeka /građanina i naroda kojemu pripadamo. I zbog toga su mnogi govorili da je Hrvatski glasnik, in summa, pravo bogastvo intelekta, duha i istine.
Kako Vi danas gledate na vremena stvaranja Hrvatskog glasnika?
Volio bih da o mojoj ulozi u svemu tome govore drugi ljudi, sudionici u ostvarivanju Glasnika i njegovi čitatelji. Plašim se egzaltacije i neumjerenoga zanosa projektom kojemu sam, stjecajem okolnosti, bio na čelu. Nisu svi ljudi dobre volje. Vidim da se mnogi ratni i poratni projekti koje sam pokretao sa svojim suradnicima, ili prešućuju ili omalovažavaju ili – pripisuju drugima. Nije to ništa originalno. Svjedoci smo da se olako prelazi preko nečijih i većih zasluga i da se novi ljudi, u novom vremenu ponašaju kao da sve počinje od njih. Samo bih dodao, da sam ponosan na taj veliki posao koji sam osobno vodio. Naravno, uz pomoć svih spomenutih i nespomenutih ljudi. Uvjeren sam i dalje, da je Glasnik, iz raznoraznih razloga, bio potreban u tadašnjem medijskom prostoru. To me je nukalo da ga i pokrenemo! Jedino što bi mu, s današnjeg iskustva, vjerojatno promijenio ime. Možda bi se zbog svojih bitnih sadržaja, kao što su Uvodnici i određeni politički komentari, kao i zbog svoje otvorenosti za druge ljude dobre volje, trebao zvati Tuzlanski glasnik. Makar, da je u svom prvotnom logu (stilizirani dio hrvatskog grba sa ljiljanom u najvišoj kocki), pored hrvatske, pokazivao i svoju bosanskohercegovačku perspektivu.
Moram, nažalost, konstatirati da je taj ljiljan, kao vrlo važan simbol i hrvatskog indentiteta u BiH (po mom mišljenju), nakon mog odlaska iz Tuzle, neopravdano protjeran iz prvotnoga loga HKD Napredak, a naročito iz Glasnika. S tim logom, starim grafičkim znakom, Hrvatski Glasnik nije ništa manje bio hrvatski, nego što je postao, nakon tog nepotrebnoga križanja, promjene znaka i ne samo znaka! Taj je simbol bio logo koji se dobro uklapao sa Hrvatom-Tuzlakom i Hrvatom kao dijelom općeg Hrvatstva na Balkanu i u svijetu, gdjegod Hrvati žive i rade. S time smo javnom i povjesno- političkom kontekstu svjedočili da smo u pravom smislu konstitutivni narod koji zna graditi i braniti svoju domovinu od onih koji su, nažalost, mnoge druge krajeve uvukli u agresivni i građanski rat. Time se izgubila bitna komponenta toga rata: da je to bila ipak agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, i besmisleni međusobni pokolj.
Kako je Glasnik tada bio prihvaćen u političkim krugovima u Tuzli?
Koliko se sjećam, nismo nikada imali prigovora, posebice od onih koji su vodili obranu ovoga kraja, kako od političkog, tako i od vojnog estabilišmenta.
Do mene su dolazile samo riječi pohvale i potpore, a nije bilo vrijeme kurtoazije, uglađenosti i uljudnosti! Nemam razloga ne vjerovati da nam je većina bila sklona!
Koliko je Hrvatski glasnik na početku devedesetih godina bio korektor društveno-političkih prilika?
Mediji su uvijek važni što se tiče i građanstva, a posebice za one koji vode javne poslove jednog društva. Ne umišljam da je Glasnik bio korektor društveno-političkih prilika, ali kad Vi to pitate i, ako netko tako misli, laska mi! Možda je mislećim ljudima hrvatske provenijencije (neki su se još omišljali u izjašnjavanju!) Glasnik pomogao u odluci. Odjednom smo imali suradnika na izbor. Postalo je pitanje časti i prestiža imati prilog u Glasniku! Pretpostavljam da su političari to dobro pratili! Sjećam se jedine lažne vijesti koju smo objavili, ne provjeravajući izvor i stvarnost - da je u Gradačcu zapaljena katolička crkva. Odmah je uslijedio protest i demanti iz nadležnih političkih organa iz Gradačca, jer je to stvarno bila laž.
Kako promatrate medije danas? Postoje li uopće više u BiH mediji koji bude nadu?
Mediji su slika društva. Kažu da nema nezavisnih medija. Ako se, dijelom, i složimo s ovim stavom, dužni smo težiti neovisnosti i koliko-toliko samosvojnosti! Po svojoj vokaciji ja sam čovjek nade, ufanja, kako smo to ranije govorili. Teško mogu reći da je stanje, u svemu u BiH pa i u medijima – beznadno. Nije lako biti novinar u ovom vremenu. Niz je prepreka u izražavanju slobode misli i iskazivanju vlastitoga stava. U našoj osakaćenoj državi sa krivom interpretacijom konstitutivnosti njezinih naroda i građana, nastavljena je politika koja je započeta prije prošlog rata. To dovodi do frustracija i političkog nepovjerenja među ljudima koje vješto koriste čelnici sve triju naroda, pa i nespretni tzv. građanski političari. Treba se samo prijetiti Lagumdžije i njegove esdepeovsko-„građanske“ politike. Za nju je, veliki bosansko-hercegovački domoljub fra Luka Markešić rekao da je nikako ne razumije. Teško je razumjeti avanturu Lagumdžijina koaliranja sa esdeaom i hadezeom. Zato je i izgubio naredne izbore! Teško je u takvoj zbrci pojmova i krivih identiteta buditi neku nadu!
Općenito, koliko je u ta ratna vremena Hrvatsko kulturno društvo Napredak bilo mjesto sigurnosti?
Sigurnosti općenito nije bilo. Što se tiče tuzlanske podružnice HKD Napredak, a slično je i sa središnjicom Napretka u Sarajevu, to društvo ne bi (bez izravnoga angažmana samostana i crkvenih ljudi uopće) bilo obnovljeno niti bi moglo u tim vremenima opstati. Na primjer, kada smo mi pokretali Glasnik, predsjenik naše tuzlanske podružnice g. Veno Jerković je već napustio Tuzlu. Odbor se povremeno sastajao, s tim da su popise članova društva odnijeli u Zagreb, eto, za svaki slučaj, ako bude nevolje, da se za njihova imena ne sazna. Mi smo( okupljeni oko Hrvatskoga glasnika) samo koristili Napretkovo ime, jer nam je bilo lakše registrirati list kao oragan društva, nego kao neko poduzeće. Druge fajde/vajde od toga Društva nismo imali!
Hrvatski glasnik, koliko je doprinosio očuvanju identiteta Hrvatskog narod tada?
Hrvatski glasnik nije prvenstveno osnovan da čuva indentitet naroda, jer čovjekov indentit čine mnogi elementi iz njegove povijesti i okolinosti u kojima živi. Mislim da narod (povijest svjedoči o bezbroj nestalih nacija) od povjesnih procesa nitko ne može sačuvati! Zato nisam pristalica teorija nekakvog krvnog, vječnog indentiteta, ni domovinskog, ni onog plemenskoga. On se mijenja prema povjesnim i drugim prilikama u kojima živi pojedini čovjek ili neka manja ili veća grupacija ljudi. Rat je pokazao, da se tzv. socijalističko-komunistički indentitet mnogih, brzo istopio i vratio na neke prijašnje, rudimentarne indetite, na koji su se zaklinjali nama vrlo poznati ljudi. Među njima i mnogi današnji (od „hrvatskoga naroda izabrani“) arijevski čisti hrvatski prvaci u BiH. Imena ne treba spominjati jer su u tom pogledu vrlo ranjivi i brojni! Nomina sunt odiosa! Moj je dojam da bi se ti „naši“ ljudi, preko noći, opet „preidentificirali“ i objašnjavali nam kako su se morali svrstati, objašnjavali nam ono što nam je svima jasno. Ili možda nije!? Zbog takvih se „identiteta“, nažalost, i danas vode toliki sukobi i još gore od toga - ratovi. A u suštini toga svega je ipak borba za vlast i kapital!
Hrvatski glasnik je prvenstveno čuvao bosansko-hercegovački indentitet građana Republike BiH. Pa u toj mjeri i njezine razne indenitete: od religijskog do nacionalnog ili građansko -liberalnog! Ime je časopisa i prvotni logo ono što određuje Hrvatski Glasnik. Nomen est omen! Time smo pokazali da se ta dva identiteta, bosanskohercegovački i hrvatski, ne isključuju. Oni mogu kvalitetno egzistirati, u državi kao što je BiH, ne jedan pored drugoga, nego, onako povijesno potvrđeno, jedan s drugim!
Budući da ste bili jedan od sudionika obnove rada Napretka u Tuzli, osnivač crkvenog zbora, Hrvatskog glasnika... razmišljate li da tu svoju povijest i sjećanja jednog dana ukoričite, odnosno napišete knjigu?
Mnogi me ljudi na to potiču! Pa i sam sam o tome razmišljao. Još se nisam odlučio. Vidjet ću!
Vidite li danas taj entuzijazam u ljudima koji je nekada bio veoma izražen u HKD Napredak!
Rekao sam da u Napretku nije bilo nikakvog entuzijazma. Sve se odvijalo pod određenim okolnostima i interesima ljudi. Toga sam vrlo rano bio svjestan! Npr. odmah smo, nakon obnove rada Napretka, probali osnovati tamburaški orkestar i pjevačko društvo.Tamburaški orkestar je zaživio već krajem 1991. godine, zahvaljujući velikom trudu g. Vinka Dobrinića, ali i i mom angažmanu oko nabavke tambura i druge logističke potpore. Te godine je započeo s radom i Crkveni zbor, pod vodstvom gđe. Evice Cerić. Ali, s Napretkovim pjevačkim zborom nije išlo, iako su postojale sve dobre pretpostavke za njegovu realizaciju. Ljudi su se kolebali! A onda se, u početku 1993. godine, kada se najmanje očekivalo, promijenio intersni aspekt kod tih istih ljudi, pa smo uspjeli formirati i Djevojački zbor u okviru HKD Napredak.
Bili su to vrlo uspješni projekti koji su ostavili duboki trag u Tuzli i šire. Crkveni zbor se održao u svojoj prvotnoj formi, radu i nastupima (poslije rata, čak i pod firmom HKD Napredak). Trajao je sve do 2003. Napretkov se, pak, zbor 1996. preselio, opet zbog određenih interesa, u novoosnovano HKD Mažuranić i dobio novo ime, Puelae Salinarum. Razlozi su bili i interesno-politički i osobni. Kratko je trajao! Slično se dogodilo i sa tamburaškim orkestrom! Hvala Bogu, od svih projekata iz toga teškog razdoblja naše povijesti, ostao je još Hrvatski glasnik!
Toliko o entuzijazmu naših ljudi! Moje mi spoznaje govore, da je kod većine ljudi interes na prvom mjestu, čak i jedina motivacija, a sve ostalo uglavnom spada na rijetke idealiste. Oni u većini slučajeva budu zaboravljeni ili prezreni jer su prevelika smetnja onim novim, naročito onima koji ih teško mogu pratiti, i koji onda uglavnom okreću početak povijesti od njihovog vremena. Nije lako o tome govoriti jer su spomenuti idealisti dijelom još živi, a ovi novi, proračunati i interesdžije, još življi!
Sapienti sat!