Fra Petar Anđelović, provincijal franjevačke provincije u Bosni, govori teška srca o patnjama svoje subraće i njima povjerenih vjernika. Srpska vojska protjerala je 83 franjevca iz njihovih samostana i župa. Jedan franjevac je ubijen, jednog su Srbi držali pet mjeseci u logoru, a dvojica su bili u zatvoru. Bezbroj katolika kojima su bosanski franjevci bili dušobrižnici ubijeni su. Fra Petar Anđelović strahuje da bi ih moglo biti na desetke tisuća. Mnoge crkve koje pripadaju Provinciji porušene su; koliko ih je, tek će se kasnije jednom ustanoviti. Zgrada gimnazije Reda, tzv. Malo sjemenište u gradiću Visokom nedaleko od Sarajeva oštećena je; škola je našla utočište najprije u Italiji, zatim u Hrvatskoj.

Novicijat se također morao preseliti u Italiju. Sa zgrade u Sarajevu, gdje je bila smještena teološka visoka škola (bogoslovija), srpski su četnici pucali na stanovnike glavnoga bosanskoga grada. Mladi teolozi (bogoslovi) trenutno su kao izbjeglice gosti kod hrvatskih franjevaca u Samoboru pokraj Zagreba.

Fra Petar Anđelović, rođen 1937, strahuje i za svoju rodbinu koja živi u sjevernoj Bosni, u okolici Brčkoga. Za jednu od svojih sestara, za njezina muža i djecu ništa ne zna, pa ni jesu li poginuli. Od šest sinova njegova brata trojica se bore u okolici Brčkoga.

• Fra Petre, kako je moglo doći do ovoga razornoga srpskog rata?

• Ovaj svećenik gleda u povijest: u komunističkoj državi za vrijeme Tita u Bosni su Muslimani, pravoslavni Srbi i katolički Hrvati živjeli zajedno bez prijateljstva. Što se tiče međunacionalnih odnosa, partija je imala geslo o “bratstvu i jedinstvu” što je trebalo sakriti daje pod tim geslom komunistička partija u Bosni ustvari provodila srpsku politiku. Prije svega s visokih položaja poskidani su Hrvati iz Bosne.

Bosanski Hrvati koji su za vrijeme Tita bili partijski prvaci sada pričaju da su i oni bili špijunirani. Hrvati koji su htjeli nešto postati ženili su se Srpkinjama da bi time pokazali kako se ograđuju od svoje domovine. “Ono što se danas zbiva u Bosni”, kaže provincijal Anđelović, “desetljećima je pripravljano. Srbi su htjeli po svaku cijenu ovladati Bosnom; svoju su osvajačku borbu počeli već 1945, samo što je, dok su bili na vlasti, nisu vodili oružjem, jer je to moglo biti opasno za totalitarističku Titovu partiju.”

• Ali, kako se objašnjava to da odjednom neki Srbin oružjem pođe na svoga susjeda Muslimana, da bosanski Srbi zlostavljaju i ubijaju bosanske Hrvate i Muslimane?

Provincijal Anđelović dugo je razmišljao i našao samo jedan odgovor: dalekosežna bezbožnost srpskog pučanstva. Srpska pravoslavna crkva, tumači on, stalno je svom narodu propovijedala nacionalizam, jedva vjeru i moral. U mnogim srpskim selima samo je nekoliko krštenika. Ustvari, srpsko je pravoslavlje prije jedno nacionalističko udruženje negoli jedna kršćanska vjernička zajednica. Kada su srpski vođe iz Beograda i Sarajeva, nastavlja fra Petar, svome narodu bez razloga rekli da je ugrožen, te da stoga mora uništiti svoje “neprijatelje” i sva “izgubljena” područja vratiti u srpske ruke, slijedio ih je velik dio pučanstva i nikakav moralni prag sa strane vjere nije ih u tome priječio. Srpska mržnja u Bosni najviše je usmjerena protiv Muslimana, tek na drugome mjestu protiv Hrvata, koje srpski vođe stalno vrebaju za taktičke saveze protiv Muslimana. Fra Petar to izgovara bez imalo zadovoljštine.

A u Bili bi, veli, sva tri naroda trebala živjeti zajedno. Za to je potrebna ravnopravnost; mnogostruke autonomije regionalnih i narodnih grupa trebale bi se ispreplesti. Srpsko nastojanje da se BiH pretvori u konfederaciju triju suverenih, jednobojnih, jcdnonacionalnih teritorija ne bi značilo ništa drugo, boji se fra Petar, nego usavršavanje i ozakonjenje “etničkog čišćenja” kakvo sada provode sipski vođe.

      Mogu li u Bosni živjeti tri naroda, mogu li zajedno živjeti rodbine ubijenih i ubojica?

Fra Petar pomalo bespomoćno diže ruke.

- To neće ići lako, ali život je moćan, mogao bi biti jači od sjećanja. Zločince u svakom slučaju treba kazniti, ali ne i srpske vojnike koji nisu učinili nikakve zločine. Bilo je srpskih vojnika koji nisu htjeli pucati na fronti, pa su na mjestu ubijeni. Postoje pravednici i među Srbima. Fra Petar ne sumnja u to da će stanovnici razorenih krajeva Bosne obnoviti svoje kuće i naselja kada nastane mir. On ne očekuje masovno iseljavanje iz pogođenih krajeva u Australiju, Kanadu ili Latinsku Ameriku. Ljudi ovise o svojoj domovini, kaže on, marljivo i uredno su školovani, poneki bosanski Musliman i Ilrvat, kada rat završi, vratit će se sa Zapada, gdje se u natjecanju konkurencije pokazuje uvijek jači; kod kuće može više uspjeti. Hrvati i Muslimani, zapostavljeni i zaboravljeni od Zapada, morali bi se svom snagom odupirati srpskom nasrtaju koji ih raseljava i uništava. Kada pucnjava završi, zemlji će trebati dobrote i opraštanja.