Rat je donio smrt dvojici članova naše provincije, iz Bosne smo morah iseliti našu Teologiju, Gimnaziju i Novicijat. Sedamdeset i devet članova naše zajednice živi u progonstvu, najvećim dijelom u Hrvatskoj, ali i u nekim dru­gim zemljama. Porušeno je dvadeset naših župnih crkava, dvadeset i devet manjih (filijaluih) crkava, osamnaest žup­nih kuća i tri samostana. U nepovrat je otišlo veliko sakralno, kulturno i ino bogatstvo. No, hvala Bogu i mnogim dobrim ljudima, poglavito ljudima iz hrvatske crkvene i državne vlasti, Bosna Srebrena živi. Fratri su ostali u onim krajevi­ma u kojima je to bilo moguće, pomažu pučanstvu koje jc ondje ostalo, a najviše se trude oko toga da ga nahrane.

Bitno je da funkcioniraju naše tri odgojne institucije: Teologija u Samoboru, Gimnazija u Baškoj Vodi i Novicijat u Italiji. Bit će novih bosanskih fratara, bit će i Bosne, a to znači i posla za sve njih.

Svjestan sam da sam na čelu jedne slavne, drevne ins­titucije, jedine koja je nadživjela dugu, često mračnu i kr­vavu povijest Bosne kroz dugih sedam stotina godina. Kroz tu povijest bosanski su franjevci morali često zastupati svoj narod (i ne samo njega), donositi odluke koje su često značile život ili smrt, pozivati ponekad na rat, ponekad na mir, ponekad i na povlačenje u daleke zemlje. Te se usluge ne odričemo ni danas, svjesni da dušobrižnički uslužujemo gotovo 300 tisuća ljudi koji će u mnogo čemu poslušati našu riječ. Naravno, odluke ne donosimo sami, glavnu riječ ima biskup, ali se i mi oglasimo da bismo nekoj stvari dali težinu, jer znamo što znači riječ izrečena iz višestoljetnog pamćenja i iz duša 400 članova naše zajednice.

-    Kako žive franjevci u progonstvu? Što čine kako bi pomogli narodu s kojim su stigli iz Bosne?

-   Od osamdesetak franjevaca u progonstvu, tridesetak ih radi na Teologiji i u Gimnaziji, a ostali su izravno angažirani na brizi za onaj dio prognanog stanovništva koji je utočište našao u Hrvatskoj. Ta briga nosi pastoralnu oznaku - gdje god je veća skupina naših vjernika, ondje za njih bosanski franjevci slave svetu misu ili im pružaju druge pastoralne usluge, ali njihov rad nema isključivo taj karakter. Franjevci pripomažu izbjeglicama na razne načine, od traženja bora­višta, prikupljanja i podjele hrane i drugih potrepština do izdavanja raznih potvrda bez kojih bi se oni počesto našli pred nerješivim problemom. Najmanje je urađeno u informi­ranju toga velikog mnoštva. Ljudi nisu gladni samo kruha nego i čvrste riječi, nečega što nadu može držati budnom. Oni pitaju zašto se sve ovo moralo dogoditi, jesmo li osu­đeni na doživotno izbjeglištvo, hoće li biti povratka...

-    Pokušavate li im dati neke odgovore?

-   Naravno. Mene je takvo stanje ponukalo da pokušam osnovati agenciju za povratak na stara ognjišta. Osjetio sam da bi to mnogima puno značilo, pa makar morali još dugo živjeti izvan svoje Bosne. Projekt su mnogi sa zanimanjem i odobravanjem prihvatili, tako da se ubrzano radi na njegovu ostvarenju.

Osim prikupljanja adresa iz mjesta prijašnjega boravka, podataka o načinu sadašnjega života i drugih relevantnih podataka, u okrilju agencije planira se i izdavanje novina koje bi bile informativni servis za sve izbjegle i prognane. U tim novinama pružili bismo im sve bitne obavijesti, od on­ih o svagdanjem snalaženju do važnih političkih obavijesti. Naravno, stalna tema bio bi rat i povratak u rodni kraj.

-   Odakle bi se namicao novac potreban za rad agencije? Kako će ona biti ustrojena?

-    Čvrsto se nadam da će u financiranju toga projekta sudjelovati hrvatska vlada, a pomoć mije obećao i njemački ministar za socijalnu skrb Blüm, s kojim sam nedavno raz­govarao u Zagrebu. Pomoći će, uvjeren sam, i vlada BiH čim bude mogla. U ekipi koja će voditi agenciju bit će jedan sociolog, jedan demograf i jedan teolog. Njima bi bio prido­dan još urednik spomenutih novina. No, o svemu je potrebno još razmisliti i do određenoga roka načiniti konkretne planove. Za sada se u BiH vraćaju samo pojedinci. Daleko je više onih što bježe. Bježanje pred neprijateljem nije bilo pripremljeno, ali povratak, kada do njega dođe, mora biti organiziran. To je glavni smisao osnivanja agencije.

-   Vi dakle vjerujete da će se izbjeglice iz BiH vratiti. A držite li da će nacionalna struktura stanovništva BiH ikad više nalikovati onoj iz 1991?

-   Maločas rekoh: Bit će Bosne. A kako će nje biti, ne može i ne smije izostati povratak svih bosanskih ljudi na njihova ognjišta, a s njihovim povratkom uslijedit će i brza obnova gradova, sela i, naravno, bogomolja. Svijet se nije umorio pomažući nam u ratu, valjda će biti bolje u miru. Nestat će i isprike daje nezgodno pomagati u ubijanju ljudi, pa neka onda pomognu u dobru, u izgradnji novih domova za prognane.

-   Povratak umnogome ovisi i o tome kako će se razvijati situacija na bojištima. S obzirom na današnje odnose, čini se da u mnoge krajeve neće biti povratka bez poraza srpske vojske.

-   Uvaži li se najobičnija matematička računica, vidi se daje srpske vojske sve manje. Kako god da se razvije situa­cija u BiH, srpski će narod preživjeti i zadržati svoje mjesto. Naravno, ono koje mu dodijeli pravda. Bit će red da vrati oteto i bude spreman na suradnju i suživot. To je karta na koju treba igrati - izboriti pravdu za sebe i za druge.                                                                               ,

Sto se tiče nacionalne strukture u BiH, ne vjerujem da će ona ikad više biti kakva je bila. Povratak izbjeglica na stara ognjišta umnogome će ovisiti o unutarnjem uređenju zemlje. Sve je još u mraku iako se odnekud iz daleka pojavljuje tračak nade da će krenuti nabolje.

-   Biskup Komarica u nekoliko je navrata upozoravao na velika stradanja vjernika i razaranje vjerskih objekata u Banjalučkoj biskupiji. Kažete da nemate potpune podatke o stanju franjevačkoga reda na tom području, ali nekakvih informacija o životu vjernika zacijelo imate.

-   Razumljivo je da raspolažem određenim podacima o tome što se događa u Banjalučkoj biskupiji i čitavoj Bosanskoj krajini. Ponekad razgovaram sa svojim fratrima koji ondje žive i rade, neke sam susretao u Zagrebu. Iz iskustva znam daje teško živjeti u Sarajevu, gradu u kojemu se svakodnevno gine, ali mi se ponekad učini da je još teže živjeti u banjalučkom kraju. Sve to zbog neizvjesnosti i prijetnji koje se noću u krvi ostvaruju, zbog straha od su­sjeda s kojim se živi a ne može mu se vjerovati. U Krajini Srbi zapravo polažu posljednji ispit iz čovječnosti. Ako ga ni ondje ne polože, teško će im itko vise vjerovati, teško da će ikad više imati u svijetu prijatelja. Bit će sramota pripadati tome narodu.

-   U pismu predsjedniku Predsjedništva BiH govorili ste o nezavidnu položaju Hrvata u Sarajevu.

-   Kao sto je Bosanska krajina zadnji ispit za Srbe, tako je Sarajevo zadnji ispit za Muslimane. Budu li htjeli, čak budu li pokušali uzeti Sarajevo za sebe, sve će izgubiti, ne samo kod nas Hrvata nego i kod čitava svijeta. U Sarajevu Musli­mani mogu pokazati do kakve im je Bosne i Hercegovine stalo, je li ipak u igri opcija neke islamske, fundamentali- stičke države. Poznajem mnogo muslimanskih političara i svi su me uvjeravali da Sarajevo treba biti otvoren grad, glavni grad BiH, grad i Hrvata i Srba i Muslimana.

Istina je da Hrvati u Sarajevu imaju problema, no dosta krivnje leži na njima samima. Hrvatskih političara danas gotovo i nema u Sarajevu, nema ih u gremijima u kojima se odlučuje. A Hrvate u Sarajevu, pa i u čitavoj Bosni i Hercegovini, teško je voditi i štititi iz Hrvatske. Pitanje je je li to uopće moguće.