O važnosti se lingvistike u svagdašnjem životu mno­go govorilo i pisalo, a i sami znamo kako uporaba jednoga jedinoga nejasnoga, mnogoznačnoga pojma u svagdanjem, posebno u političkom životu - kakav je, uostalom, i pojam konfederacije - može izazvati zabunu, pogotovo kod obič­nih ljudi. Od njih se onda traži da se odlučuju, da se bore, da život dadnu, a nije im čak jasno ni za što. Barem bi njima trebalo nalijevati čisto vino u čaše. LJ slučaju Bosne i Hercegovine konfederaciju bi trebale tvoriti tri etničke jedinice, republike, koje su već sada u ratu. A kako kon- federalna struktura države ionako stalno u sebi krije tež­nju za raspadom, takvo, konfederalno uređenje BiH mogu predlagati samo oni koji žele njezin raspad.

• Vidite li među vodećim hrvatskim političarima u Bosni zagovornike podjele kao konačnog rješenja bosanskog pitanja?

Kada bi me tko upitao da nabrojim pet vodećih hr­vatskih političara u BiH, vjerujte mi, morao bih podugo razmišljati. Oni regularno izabrani u doba demokratskih izbora - koji su uz Muslimane i Srbe tvorili bosansko- hercegovački parlament - nekamo su nestali. Stranke u ko­joj bi sazrijevale i donosile se političke odluke - gotovo i nema. Što hrvatski političari misle, najčešće moramo odgonetati iz proglasa HVO-a ili onoga što koji čelnik HZ TIcrccg-Bosne izjavi ili potpiše. Čini se da iz tih do­kumenata proistječe da oni u konfederaciji vide konačno rješenje bosanskog pitanja.

• Kako komentirate državnu politiku Republike Hrvatske prema uređenju Bosne i Hercegovine?

Što je to državna politika Republike Hrvatske?! Ako je to ona što je određuje Sabor, onda mi se čini da se vo­di pametna politika, dogovorena između brojnih pametnih i kompetentnih ljudi. Prema BiH osjeća se “pristojna” suzdržanost, što se i dolikuje, jer je riječ o drugoj državi, priznatoj od UN. Ako se pak državna politika Republike Hrvatske, posebice prema BiH, stvara u Predsjedničkim dvorima, onda imam određeni strah. Predsjednik Republike, uza svoju svima nam znanu radinost i mudrost, jamačno ni­je kadar razdvojiti vijesti koje mu odasvud stižu, a kakvi su filteri postavljeni između njega i tih vijesti nije nam znano. Kadšto se čini da baš one najvažnije ne stignu njemu, a bez njih je teško donositi važne političke odluke.

Možda mi Hrvati iz Bili i previše od njega ištemo. Neki čak očekuju da nam on nacrta budućnost Bosne i Hrvata u njoj, a to, složit ćete se, nadrasta sposobnost jednog čovjeka. Hrvati Bili trebali bi, po svemu sudeći, imati više hrabrosti te pokušati sami odlučivati o svojoj sudbini, naravno, pita­jući i tražeći pomoć od svih pametnih ljudi, prije svega od sadašnjega predsjednika Republike Hrvatske.

• Kako bi se, po vašem mišljenju, podjela Bosne mogla odraziti na prilike u Hrvatskoj?

Nisam ni prvi niti ću biti posljednji koji u konfc- deralnom uređenju BiH vidi raspad te države. Pristajanje pak hrvatske strane na tu opciju krije u sebi najozbiljniju prijetnju konfederalnim uređenjem i same Hrvatske, što u bližoj ili daljoj budućnosti znači i njezin raspad! Hrvatska takvom politikom, a to je strašna ironija, sama sebi kopa grob. Već je sada optužuju da nastoji stvoriti Veliku Hrvat­sku na račun Muslimana, a u biti takvom se politikom ide za stvaranjem Velike Srbije na račun i Muslimana i Hrvata! Neovisno o događajima u BiH, Hrvatska bi morala što pri­je riješiti svoje probleme, jer će poslije prijetiti opasnost da se problemi u Hrvatskoj rješavaju - kako gdjekoji predlažu - onako kako se rješavaju problemi BiH, tj. na konfederalan način, što nikako ne bi bilo dobro. Čini se da je za Hrvat­sku najpovoljniji nedavni prijedlog Predsjedništva BiH da se “ustrojstvo BiH kao slobodne države, iznalazi na tragu savezne države odnosno federacije u kojoj se osigurava ravnopravnost građana i jednakopravnost triju konstitutiv­nih naroda”.

• U čemu su, po vašem mišljenju, uzroci hrvatsko- musHmanskih sukoba?

Možda se pravi odgovor krije - nisam siguran - u vo­đama jednoga i drugoga naroda. Netko mi je pripovijedao da je čuo od ugledna zapadnoeuropskoga političara kako se sa sadašnjom garniturom bosansko-hercegovačkih političa­ra teško može stvoriti i u životu održati štogod pametno. Ostat će zagonetno kako sudbina čitavih naroda dospijeva u ruke nekih ljudi koji samo odnekud izrone, dođu na položaj bez prethodne pripreme, gdjekad neprovjerenih etičkih i drugih kvaliteta! Ljude školujemo za sve, a o sudbini čitavih naroda ponekad odlučuju “slučajni” ljudi. Što ću sad spomenuti, odnosi se na političare svih triju naroda. U doba NDII pisao je svećenik, vojni kapelan dr. Dragutin Kamber, u svojoj knjižici “Slom NDH”, koju je nedavno izdao Ante Beljo u nakladi Hrvatskog informativnog centra, ovo: “Smjesta su se pojavili kojekakvi probisvijeti. Lutali su okolo, snadbjeveni kojekakvim punomoćima od bogzna koga, pa pravili red i postavljali u ime hrvatske države predstavnike vlasti odoka i po prvim informacijama, a često i po nižim kriterijima (...) Ljudi do jučer politički šareni, koji kod ispravnih Hrvata nisu uživali dobar glas, odjednom su radi nekih rodbinskih ili drugih veza postali osobe od povjerenja sa znatnim funkcijama (...) Da konfuzija bude potpuna, svi su nastupali (ili barem gotovo svi) prilično ekskluzivno i bahato (...) To me ogorčilo i teško sam se zamislio. Osjetio sam da ćemo za sve ovo snositi jedanput odgovornost.” Toga se i ja plašim. Da bi ovaj odgovor bio donekle potpun, potrebno je spomenuti cijeli niz prilika koje hrvatskim i muslimanskim političarima jamačno nisu išle naruku. Rat se iz susjedne Hrvatske prenio u BiH, da drugo ne nabrajam, a i mnogo bi se spremniji političari teš­ko u njemu snašli.

• Koliko su istinita izvješća o muslimanskim zločinima nad Hrvatima? Jesu li ona, po vašim spoznajama, posve točna ili se katkad radi propagande pretjeruj

I vlasnici ili upravitelji medija morat će odgovarati za ovo što se događa. Na to sam više puta upozoravao. Možda oni nisu krivi za nastanak sukoba, ali su, sigurno, krivi za njegovo produbljivanje. Taj im posao nije bio težak. Ljudi u ovakvim prilikama počnu prosuđivati po receptu “svojih” novina, “svojih” radija i televizija. Oni ne znaju da su izloženi nemilosrdnoj manipulaciji. Jednostavno neće, ili ne mogu, shvatiti da su u ratu mediji ne toliko u službi istine koliko u službi ratnih ciljeva određene nacije. Kada je, konkretno, riječ o muslimanskim zločinima nad Hrvatima, siguran sam da ih je bilo, zacijelo teških i strašnih, ali ne poklanjam vjeru izvješćima s radija ili iz novina o njima. Drukčije je kada o njima pripovijedaju očevici. Njihova su svjedočanstva potresna. Čak se čini da su muslimanski ekstremisti u metodi zločina u nekim slučajevima nadvisili ekstremiste drugih dvaju naroda. Možda su to oni gostujući, profesionalni, zločinci.

• Sto se događa s katoličkim crkvama i drugim vjerskim zgradama na područjima koja nadziru Muslimani? Kako se, po vašim vijestima, Muslimani ponašaju prema katoličkim svećenicima?

Nemam potanjih vijesti da su muslimanske postrojbe rušile vjerske objekte, crkve i druge vjerske zgrade. Nisu, osim izuzetaka, nasilno postupali sa svećenicima. No, čemu crkve i druge zgrade, pa čemu i svećenici, ako se protjeruju vjernici, ako se ruše i pale njihove kuće, njihova sela i gradovi? Nismo u Bosni gradili crkve da budu spomenici nekadašnje naše nazočnosti u njoj. One su ovdje da nam danas služe.

• Mislite li da je moguća obnova hrvatsko-muslimanskoga savezništva?

Kada čovjek zaviri u povijesne knjige, naiđe na more saveza i savezništava. Neka su trajala dugo, druga pak kratko, ovisilo je o svrsi saveza i načelima na kojima se temeljio. Savezništvo je muslimanskog i hrvatskog naroda dugotrajno. Iako je stvoreno tako reći prešutno, trajalo je dugo, sve do naših dana, jer je bilo uvjet njihova opstanka. Mislim da to opet shvaćaju ijedni i drugi i daje obnova to­ga - pa recimo odmjereno - savezništva moguća, pogotovo ako se ono ne sklapa i ne održava na štetu trećega naroda.

• Kako komentirate “savezništvo ” Hrvata i Srba u nekim dijelovima srednje Bosne?

Isto valja reći, kao i u prijašnjem odgovoru, da je i savezništvo sa Srbima moguće i potrebno. Njega, evo, na­meću praktični razlozi. Ljudi se snalaze u ratu, pa čine i ono što nije predviđeno ratnim scenarijem. Bojim se jednoga drugog “savezništva”, a to je savezništvo švercera jednoga i drugoga naroda. Takvo savezništvo neće donijeti ništa do­bro, jer jc švcrcerska opcija rat kao izvor novih zarada.

• Znate li barem približno koliko Hrvata još živi u Bosni i Hercegovim? Na što se, prostorno i brojem stanovnika, danas svela HZ Herceg-Bosna?

Mi Hrvati u BiH tek smo u ovom ratu doznali da nas ima više nego što se mislilo i vjerovalo. Koliko nas je ostalo? Teško je reći. Sigurno je da se može govoriti još o pola milijuna Hrvata u granicama BiH. Lijepo bi bilo da su svi mogli ostati živi, jer je Bili njihova domovina.

• Odobravate li ideje iz određenih političkih krugova o preseljenju pučanstva u BiH?

U više sam se svojih javnih nastupa izjašnjavao pro­tiv preseljavanja pučanstva. Ovdje bih, zbog važnosti, spomenuo stav cijele uprave naše franjevačke zajednice. On glasi: “Odlučno dižemo svoj glas protiv svih tajno ili javno skovanih i predloženih planova o podjeli BiH, protiv svih ratnih osvajanja i stvaranja rezervata za bilo koji od njezinih naroda, kao i protiv bilo čijih planiranja ili već ostvarenih protjerivanja ili preseljavanja stanovništva s nje­govih višestoljetnih ognjišta. Svaka je politika, koja stoji iza ovakvih postupaka, za nas nehumana, protunarodna i zločinačka”.

• Kakav je odnos katoličkih vjerskih zajednica u BiH pre­ma politici Mate Bobana? Misli li on ozbiljno kada govori da se zauzima za državu Bosnu i Hercegovinu?

Katkad se pitam postoji Ii uopće politika Mate Bobana. Znam za njegovo početno zauzimanje za dobrobit hrvat­skog naroda, ali mi poslije nije do ruku došao ni jedan važan dokument o ciljevima i strategiji hrvatske politike u BiH. Rat nije ni za koga isprika. Dapače, rat se i vodi s određenim ciljem i određenom taktikom. Što vrijedi za opću politiku hrvatskog naroda, to posebice vrijedi za hrvatski narod u BiH. Nema globalnog plana, ne postoje političke, nacionalne, kulturne i druge odrednice oko kojih bi se okupili svi Hrvati. Pokrajinska, usko omeđena politika jednoga kraja ili jed­nog sela najčešće završi u svađi oko međe među njivama. Poznato mi je da su među Bobanovim suradnicima mnogi vjernici. Druže se sa svećenicima. Ipak, ne znam koliki je utjecaj svećenika na te ljude i na tu politiku, ali svećenici ne smiju prestati propovijedati mir i zaštićivati progonjene, nastradale, svejedno kojemu narodu pripadali. Većina ljudi, pa tako i Mate Boban, teško podnosi kritiku, ali je ne mogu izbjeći dokle god su na takvu položaju. On, jednostavno, mora prihvatiti činjenicu da ljudi iz Crkve moraju ostati na načelima Evanđelja, što znači da moraju biti na strani najnejačih. Samaritanac, pružajući pomoć, ne pita koje je nacije onaj ranjeni; on pomaže.

• Pokušava li čelništvo HZ Herceg-Bosne za svoju poli­tiku zadobiti otvorenu podršku Crkve?

Već je općepoznato da je ugled Crkve u našemu naro­du velik, pa nije čudo što naši političari nastoje zadobiti podršku crkvenih ljudi. I nerijetko je zadobiju, ali, Bogu hvala, samo donekle. Crkva uspijeva, i to je zbilja velika stvar, sačuvati autonomiju. Kardinali, biskupi, velika veći­na svećenika ostaju uporno vjerni načelima Evanđelja i dosad ih ni najljući neprijatelji ne mogu osuđivati zbog nacionalizma. Uzoriti kardinal Kuharić primjerno je is­tupio protiv počinitelja zla, pa ne znam iz kojega naroda oni dolazili. Uz hrvatske političare stajat će ljudi iz Crkve dokle god bude posrijedi pravedna stvar, obrana i spaša­vanje hrvatskoga naroda. No, nikad to neće biti tako čvrsta veza kao između političara i vjerskih službenika drugih dvaju naroda. Ona je utemeljena u njihovim tradicijama.

• Jesu li onda hrvatski politički čelnici u BiH nezado­voljni stavom Crkve prema državnom ustrojstvu Bosne, ali i prema političkim prijeporima Hrvata i Muslimana, koji su sada, nažalost, prerasli u rat?

Crkva se nije izravno miješala u stvaranje političkoga ustrojstva u Bili. Ona se, kroza sve ovo vrijeme, brigala za mir, za dobrobit najprije svoga naroda, a onda i svih dru­gih naroda. Naravno je da Crkva nastoji u ustav i zakone ugraditi što više slobode svoga djelovanja. U nas je zaprije­tila pogibao, ako sc BiH podijeli etnički, da Crkva neće imati pristupa do svih svojih vjernika i da svi pripadnici Crkve neće moći svoju vjeru ispovijedati. I to je jedan od razloga što Bili treba da ostane cjelovita država. A poseban razlog što se Crkva zauzima za takvo rješenje jest neprihvatljivost otimačine, neprihvatljivost progona, neprihvatljivost “etničkog čišćenja”, neprihvatljivost na­silnog preseljavanja pučanstva, pa makar to netko nazivao i humanim.

• Imaju li obje bosansko-hercegovačke franjevačke za­jednice, kao i nadbiskup Puljić, punu potporu zagrebačkoga Kaptola u stavu prema zbivanjima u BiH?

Zagrebački je Kaptol za me neodređen pojam. Ako se pak pod tim pojmom misli na vodstvo Crkve u Hrvata, posebice na zagrebačkoga nadbiskupa uzoritoga kardinala Kuharica, moram reći da hrvatski narod i Crkva u Bili imaju s te strane svakovrsnu podršku. Dostaje da spomenem prihvaćanje velikoga broja prognanih svećenika, karitativno pomaganje mnogobrojnim izbjeglicama iz BiH, kao i zau­zimanje za nas u svjetskoj i crkvenoj javnosti.

Naravno je pak da naš vrhbosanski nadbiskup održava tješnje veze sa zagrebačkim nadbiskupom, ali ni meni, kao poglavaru bosanskih franjevaca, nikad nije onemogućen pristup uzoritom kardinalu Kuhariću. Nekako se ponosim njime. Rado čujem njegovu riječ, ona ulijeva samopou­zdanje, jer je utemeljena u vjeri i odanosti Sv. Ocu. Neka ga Bog još dugo, dugo poživi!

• Postoje li i u Crkvi značajne razlike u gledanju na buduće političko uređenje Bosne i Hercegovine?

Crkvenim je ljudima naloženo tek jedinstvo u is­povijedanju vjere. U političkim se pitanjima oni slobodno mogu i razilaziti, pogotovo u pojedinostima. Kada je riječ o sadašnjim događajima u BiH, vodeći su crkveni ljudi složni u bitnim stvarima: ne smije biti podjele BiH, Hrvati treba da ostanu na svojim ognjištima u toj državi, i to kao jednakopravan i suveren narod, ne smije biti “etničkog čišćenja” ni nasilnoga preseljavanja, prognanima i iselje­nima treba omogućiti povratak, zločincima treba suditi, da spomenem samo neke, najvažnije stvari.

Pogotovo su crkveni ljudi u BiH složni u nastojanju da u BiH, i posvuda u svijetu, što prije zavladaju mir, pravda i sloboda za svakoga čovjeka. Dobro bi bilo kada bi ih političari u tome slijedili.