⦁ Nalazim se u službi i na mjestu s kojega sc mnoge stvari bolje i drukčije vide. Informacije mi pristižu različitim kanalima, a i sam sam često na “licu mjesta”, pa mi je veličina i dubina tc tragedije stalno pred očima. Najviše mc boli nemoć. Nije trebalo biti prorokom da bi se moglo predvidjeti ovo strašno događanje, a sve moje molbe upućene političarima, da ne pokušaju “problem Bosne i Hercegovine” rješavati oružjem, ostale su uzaludne. Tek sada, dok broje porušene gradove i sela, crkve i tvornice, i stoje najgore, dok broje poginule i prognane, daju nam za pravo.
Teško izlazim nakraj s pitanjem krivnje. Sebi i našim fratrima ne mogu ubrojiti u krivnju što smo željeli ostati u svojim samostanima i svojim crkvama, što smo “mirnim putem” željeli da i svi Hrvati u Bosni ostanu u svojim kućama, na svojim imanjima, na onomu stoje njihovo od pamtivijeka. Što je donijela ona druga politika? Preseljenja, prognanstva, umiranja... Je li bilo boljih rješenja? Ovime što se sada događa gotovo nitko ne može biti zadovoljan. Strah me za Hrvate Tuzle, Zenice, Sarajeva... Kako su mudre Božje poruke: “Ne čim drugome što ne želiš da on tebi čini!”
11 Iz razgovora s Ladislavom Fišićem, Svjetlo riječi, Sarajcvo-Liv- no, kolovoz 1993.

⦁ Upravo ste se vratili iz Hercegovine, gdje ste posjetili naše ljude u izbjeglištvu. Kako ste osjetili njihovu gorku sudbinu?

Ono što oni doživljavaju samo je malo manje od smrti. Čuo sam neke kako mole: “Bože, prikrati mi patnje, pa makar smrću!” Najispravnije bi bilo kazati kako je na jednoj strani herojsko nastojanje hercegovačkih vjernika Hrvata da pomognu prognanicima iz Bosne, a na drugoj patnja i bol tih jadnih ljudi, pojačana besmislom i beznađem. Ne znaju ni zašto im se ovo događa niti što će s njima biti sutra, prekosutra. Netko im je rekao: “Bježite!” i nakon te komande našli su se u zemlji u kojoj ne teku ni med ni mlijeko, čak ni pitka voda, a sunce pripeklo,,hercegovački kamen gori.
Pitaju: “Kamo odavde?” i kada kažem: “Ako Bog da, natrag u Bosnu”, kane još pokoja neisplakana suza. A i suza je sve manje. Ostala su samo zgrčena lica, koja sve više nalikuju suhoj ispucaloj hercegovačkoj zemlji, iz koje nikako da proklija nada za te došljake. A tako su zahvalni za bratski prijem.
Na povratku iz tih izbjegličkih smjestišta smišljao sam tekstove koje ću odaslati raznim svjetskim političkim i humanitarnim organizacijama o genocidu nad Hrvatima, a znao sam da će i oni biti glas vapijućega u pustinji.

⦁ Kada smo razgovarali s vrhbosanskim nadbiskupom Vinkom Puljićem, u naslov smo stavili njegov usklik: Nikako ne napuštati Bosnu! Mislite li i vi tako?

Što je ljepše i bolje od Bosne za nas iz Bosne?! Gdje ćemo još naći zemlju kojom teku takve rijeke kao što su Vrbas, Lašva, Bosna, Sava, Sana i Rama? Zemlju s livadama, šumama i oranicama kao što su u zemlji bosanskoj?! Zemlju u kojoj su živjeli pitomi ljudi dok ih om “izvana” nisu zarazili opakom bolešću mržnje?!
Sigurno, nije pogrešno kada otac nadbiskup i ja s njime govorimo našim ljudima: Ne ostavljajte Bosnu! Kada to govorimo mi, bosanski franjevci, onda je to jeka prastarih govora naših predšasnika koji su stoljećima zaustavljali bosanske Hrvate u Bosni zato što je ona njihova, a kada su » morali bježati pred jačim neprijateljem, vraćali su ih na njihova stara ognjišta. To ćemo činiti i mi, današnji bosanski franjevci; vratit ćemo se i mi i s nama naši vjernici Hrvati.
Ponosan sam na našega nadbiskupa Puljića i stalno molim Boga da mu podari snage u njegovu plemenitu zauzimanju za sve vjernike Vrhbosanske nadbiskupije i za sve Hrvate u Bosni. Pravi je pastir i vođa!

⦁ U ovom sudbonosnom trenutku postoji i jedna utješna stvar. Bosanski svećenici, i svjetovni i franjevci, imaju uglavnom isto mišljenje i isti stav o političkim prilikama. Razgovarate li češće s nadbiskupom Puljićem i što vam to znači?

Često se vidimo i razgovaramo, no i kada se ne vidimo i ne čujemo, znamo što nam je činiti: stajati na strani naroda, zastupati mirna rješenja, ustrajati u borbi protiv zločina, svejedno tko ih činio, protiviti se “etničkim čišćenjima” i sprečavati ih, iznalaziti putove da sukobi prestanu, a dok ne prestanu, iznalaziti putove da hrana stigne do gladnih, odjeća do golih, lijekovi do bolesnih, utjeha do umirućih.
Obojica se radujemo što u ovom našem, uvjeren sara, evanđeoskom nastojanju imamo podršku svećenika, svjetovnih i franjevaca. I oni “borbeniji” uviđaju da sukobi teško mogu nekome donijeti koristi, najmanje hrvatskom narodu. Kada se o tome na zajedničkim sastancima povede razgovor, posebice kada počnemo nabrajati “što je nama naša borba dala”: porušene crkve, prognane vjernike, poginule branitelje, onda oni najbrže ušute.

⦁ Očita je jedna činjenica: iz svih mjesta koja je osvojio srpski agresor svećenici su izbjegli, dok su ostali u gotovo svima onima koja su osvojile muslimanske snage. Kako to tumačite?

Primijetio sam, i u literaturi i u praksi, da Srbi “svoju zemlju” obilježavaju gradnjom crkve, pa makar bila “dva na dva”. Oni vjeruju da to čine i Hrvati, pa kada Hrvatima žele zatrti trag, ruše im crkve i nastoje ih zbrisati s lica zemlje. To čine i drugim narodima. Muslimani to ne čine, možda zbog svjetske javnosti, možda iz vjerskih osjećaja, a možda ipak i iz osjećaja zahvalnosti. Mnogima su, naime, naši svećenici pomogli da prežive srpsku agresiju.

⦁ Do sada ste s muslimanskim bosanskim političarima, osobito s Alijom Izetbegovićem, prijateljski razgovarali. Tako je bilo i nedavno u Sarajevu kada je obećao zapovjediti obustavu vojnih djelovanja svoje Armije BiH. Kako sada zamišljate susret s njime?

Jedno je sigurno: Ne smije se prestati razgovarati! Stvari će se ipak morati riješiti razgovorom i dogovorom, a to i jest smisao svih mirovnih konferencija. Svaki razgovor ne mora biti prijateljski. Poneki su teški, događaju se u bijesu. Tako je bilo i nedavno u Sarajevu u Predsjedništvu BiH. Preklinjao sam Aliju izetbegovića i njegove neka obustave napade na Hrvate. Kako ću, govorio sam, vjerovati u državu Bosnu ako armija te države ubija i progoni Hrvate, a Hrvati su je na referendumu izglasovali?! Vjerujem da ćc biti još razgovora, ali oni će biti još žešći i bilo bi dobro kada bi ih vodili političari. Možda bi tada oružje zašutjelo.

⦁ Je li ovim ratnim sukobom i njegovim posljedicama dovedena u pitanje budućnost Crkve i franjevačke provincije u Bosni? Kako vi tu budućnost predviđate? Obnavlja li se franjevačka zajednica i dalje, usprkos svemu?

Vrlo sam zabrinut. Neće, istina, nestati ni Crkve ni fratara u Bosni, ali će ovaj rat nanijeti teške rane. Najprije će dugo trajati povratak hrvatskoga pučanstva u krajeve odakle su protjerani, pa onda obnova kuća i crkava, uspostava normalnoga života. Ako i kada preživimo ova ratna vremena, čekaju nas možda još teža, ali i ranije smo se vraćali na zgarišta, puštali nove korijene. Učinit ćemo to i ovaj put. Možda s više prkosa, a sigurno s više plana i razuma.

⦁ Ipak, nadamo se boljemu. Učvrstite nas u toj nadi!

Nedavno mi je do ruku došla zanimljiva knjiga Mirka Vidovića “Drijenove svirale”, u kojoj on ispovijeda svoje traženje “preporodajne snage rodne grude”, koja se može naći čak i u ponoru (Spas u ponoru). Tu priču završava ovim riječima: “Grijesi naši nisu izazvali sušu, ali je jesu okrenuli protiv nas. Pali smo nisko, ali sad bar znamo da i u ponoru svojom slogom, svojom vjerom i u međusobnoj ljubavi spas naći možemo!”
U ponora smo, no nismo bez vjere i nade. Samo da bude sloge i međusobne ljubavi!