• Kada se govori o katoličkom svećenstvu, često se pro­vlače predrasude, prckorava ih se za ono što su činili, a navodno nisu trebali ili što nisu, a trebali su. Stvara se do­jam da svi znaju stoje tome svećenstvu činiti, a često ni mi sami nismo u to sigurni. Znamo tek da nam je stajati na stra­ni istine, pravde i dobrote. Pokušati nam je slijediti Krista u njegovu miješanju u svakidašnji ljudski život, pa i onda kada se to miješanje može označiti “političkim djelovanjem”.

• Prema tome, premda nisu političari, svećenici se ipak bave politikom?

• Upotreba termina “politički” ili “politika” dovodi nas u nedoumice. Kako ga definirati? Ja ga želim shvatiti veoma široko i po tome mome shvaćanju politike u nju spada gotovo sve ono što se tiče čovjeka: od njegova zdravlja preko naobrazbe do njegovih prava i sloboda... Pitanje je može li se o čovjeku išta misliti ili kazati a da se ne nađemo na području politike. Na pitanju sudbine nerođenoga djeteta mnoge su stranke gubile izbore.

• Imajući na umu javne istupe svećenika iz BiH, prije sve­ga vas i nadbiskupa Puljića, moglo bi se kazati da ste poku­šali utjecati na razvoj događaja. Jeste li bili djelotvorni?

• Naš nadbiskup, a u njegovoj sjeni i ja, često je od različitih ljudi dobivao priznanja baš u smislu o kojemu govorite. Stavili smo se na stranu čovjeka, na stranu njego­vih nacionalnih i vjerskih prava i sloboda, pripomogli smo da istina o nepravdama i nasilju, svejedno s koje strane do­lazili, prodre u svijet i da netko zaštiti maloga čovjeka koji je nečasno uvučen u ratna zbivanja. Jesmo li imali uspjeha? Uspjeh je svaki nahranjeni čovjek, uspjeh je ako je ubijanje prestalo jučer a ne tek danas, ako su zli ljudi onemogućeni. Naš bi utjecaj, a time i uspjeh, bio veći da su bosansko- hercegovački političari manje slušali savjetnike izvana, koji nisu poznavali m Bosnu niti način ponašanja i (su)života u njoj.

• Vama svećenicima spočitavaju da ste voljni pognuti glavu pred jačim, vladati se po onoj da je svaka vlast od Boga. Spominju se pri tome vremena turske vladavine...

• Oni koji nam to spočitavaju traže, upravo oni traže, da njihov ugled i njihovu vlast uzmemo u zaštitu. Kao, oni jesu, a drugi nisu bogomdani. Vaši su čitatelji doživjeli i preživje­li komunističku diktaturu, pa znaju za zakon preživljavanja. A mora se kazati da su upravo svećenici, dakako, ne samo oni, stajali na braniku nacionalne slobode, često i po cijenu dugogodišnjeg čamenja po zatvorima, ponekad čak smrti.

Radovali smo se dolasku demokracije, pomogli smo njezinu rađanju, no čini se da nismo bili zreli za taj dar. Dogodilo nam se ovo zlo, no rano je prosuđivati kako se tko ponio u ovom ratu. Nečije ponašanje treba procjenjivati kroz nastojanje oko spašavanja tuđih života. Samo su luđaci spremni staviti svoje, a najčešće tuđe živote na oltar lažnim božanstvima, da ih ne spominjem po imenu, a znamo da je Bog samo jedan. Drugih nema.

• U BiH se politički sporovi vode, oko podjele vlasti među narodima, oko “nacionalnoga ključa”. Je li nužno inzistirati na paritetu i tome ključu?

• U višenacionalnoj državi teško je naći pravi način državnog ustrojstva. Ako se pokuša s demokracijom, što bi u neku ruku bilo najnormalnije, pojavljuje se opas­nost majorizacije, posebice u nas, jer se naši narodi nisu “nauživali” svoje nacionalne pripadnosti. Svaki bi narod želio više vlasti za sebe, što bi otvaralo put nepravdama. Potrebno je, dakle, ponovo posegnuti za “nacionalnim ključem”. Tim se izrazom, vjerujem, može označiti sve ono što će priječiti majorizaciju, što će priječiti da jedan narod ima više prava od drugoga. Tu opasnost valja uzeti vrlo ozbiljno.

• Kome biste pripisali najveće zasluge za postizanje hrvatsko-bošnjačkoga sporazuma ?

• Moram reći da ste malo nepravedni! Stalno me izazi­vate da donosim prosudbe o krivnjama i zaslugama. Tek moram reći da sam stalno bio spreman stati na stranu onih koji se trude oko dobra, koji dobro čine, koji se trude oko donošenja mira napaćenim ljudima nesretne BiH. Takvih je mnogo, no ja ću spomenuti trojicu, u nadi da se drugi neće ljutiti. To su gospoda Mate Granić, Ilaris Silajdžić i Ivo Komšić, dakako, i svi koji su uz njih stajali. Zaslugom svih njih danas gine osjetno manje ljudi, manje ih čami po tamnicama, a čini se da nitko više ne umire od gladi. Po svemu sudeći, velika je njihova zasluga što je potpisan sporazum.

Svakako da su i svećenici zaslužni, ali o njihovim za­slugama nerado govorim, pogotovo što oni drugdje očekuju priznanje i nagradu. Posao oko mira i pomirenja njihova je osnovna zadaća, jednostavno spada u njihovo poslanje. Nerazumljivo bi bilo kada bi se drukčije ponašali.

• Zahvaljujući IVashingtonskom sporazumu, prekinuta su neprijateljstva između HVO-a i Armije BiH, čime je učinjen prve korak prema povratku izbjeglica. Očekujete li da će do njega i doći?

• Sigurno je da najveću nepravdu čovjeku nanosi onaj tko sva njegova prava svede na pravo preživljavanja, kao da bi bilo svejedno gdje i kako čovjek nakon svega živi. Među osnovna čovjekova prava spada pravo na dom i domovinu, što će reći da se onaj tko je iz njih protjeran može u njih i vratiti. Bez toga povratka Washingtonski bi sporazum bio prazan i nedosljedan. Povratka prognanih mora biti i bit će ga! Važno je što su svećenici ostali na svojim starim mjestima, što nisu bježali i što se nisu dali protjerati ni po cijenu života. Ostali su svjedočiti čija je to zemlja i tko se ima na nju vratiti.