• Koliko mi je to dopuštao moj status, sudjelovao sam u normalizaciji hrvatsko-muslimanskih odnosa i uspostavi Federacije. Ima mnogo razloga za zadovoljstvo. “Uštedjeli” smo stotine, možda i tisuće života jednoga i drugoga na­roda, hrana je stigla u gotovo sve krajeve Bosne, puštene su tisuće zatočenika iz logora najgore vrste. Omogućeno je, barem djelomično, kretanje pučanstva, pa su mnogi roditelji pronašli svoju djecu i djeca svoje roditelje. Za nas u Bosni to su krupne stvari. Nažalost, mnogo toga ide presporo, premalo je povjerenja između vođa jednoga i drugoga naroda. Dojučer su vodili krvavi rat, a danas trebaju biti u is­tim tijelima Federacije. Teško to ide. Pripadnici bošnjačko- muslimanskog naroda bolje, kako se čini, koriste prednosti Federacije. Hrvatski čelnici su prerijetko i prekratko u Sa­rajevu, a ne bi trebalo zaboraviti da se u Sarajevu donose odluke koje će odrediti budućnost BiH i njezinih naroda, a uvjeren sam i budućnost Hrvatske. Ne bi valjalo to smetnuti s uma.

• Može li se kazati da katoličko svećenstvo u Bili podr­žava Federaciju?

• Katoličko svećenstvo u BiH tek uči politiku, no mislim kako se može reći da ono stoji uz načela na kojima bi se tre­bala uspostaviti Federacija, a pogotovo se svećenstvo raduje postignutome: ne gine narod, hrana nekako pristiže, pušteni su zatočenici... Istina, mnogo je i toga čime su nezadovoljni. Čuo sam mnoge kako negoduju zbog neodgovorna odnosa hrvatskih političara prema Federaciji, a nisu zadovoljni ni načinom na koji je shvaćaju Bošnjaci-Muslimani. Mnogima od njih Federacija je, tako se čini, samo put do musliman­ske države. Opći je stav katoličkih svećenika - mislim kako to mogu reći - da za sada Federacija običnom puku nudi najbolje rješenje, a upravo je taj obični puk i podnio najteže patnje i jade hrvatsko-muslimanskog sukoba.

• Govori se da Washingtonskim sporazumom nije za­ustavljeno iseljavanje ljudi koji su se zatekli na "na pogreš­nu mjestu’’, tj. na teritoriju koji kontrolira druga vojska. Kakvi su podaci kojima vi raspolažete?

• Očito je da se prenose iskustva i metode iz dijelova BiH koje pod svojom kontrolom drže velikosrpske postrojbe: osim fizičkog ugrožavanja, primjenjuje se i psihološki pri­tisak, pa se ljudi sele. Sele se, dakle, jer se na njih izvodi pritisak, ali pritisak su i lažna obećanja i na njima utemelje­na nadanja poput onih da će negdje u Hrvatskoj biti riješeni svi njihovi problemi, a oni će ispuniti “povijesni” zadatak napučivanja pustih hrvatskih krajeva. Da bi se prekinula iseljavanja treba prekinuti pritiske i, čini se, još prije toga davanje lažnih obećanja. Korisnije je tim ljudima pomoći da ostanu na svom ognjištu i ondje brane hrvatski narod nego im pričati o “humanom preseljenju”. Ono je također grijeh, i to ne mali!

• Kakve ste dojmove ponijeli sa susreta s Hrvatima po Bosni? Je li nakon uspostave Federacije ponešto splasnuo osjećaj napuštenosti i bespomoćnosti?

• Ponešto se mijenja nabolje. Vođe hrvatskog naroda u BiH sve smjelije odlaze u otete a sada “slobodne” krajeve koje su nastanjivali i sada nastanjuju Hrvati, što tim nesi­gurnim i uplašenim ljudima mnogo znači, samo to nije ni izdaleka sve što se može napraviti, čak nije ni najvažnije. Važnije od toga bilo bi što hitnije uspostaviti kantonalne i općinske vlasti. Nema koristi od svečanosti i lijepih riječi, potrebno je stvarati pravnu državu, uspostavljati pravna ti­jela koja bi na svim razinama štitila pripadnike i jednoga i drugoga naroda. Posljednji je čas da se to uradi.

• Često se može čuti da bi vodstvo Republike Hrvatske moglo znatno pridonijeti da iščezne osjećaj bespomoćnosti i napuštenosti. Sto bi Hrvatska mogla najkonkretnije učiniti?

• Najjednostavnije bi bilo, ako je moguće, a u nekim seg­mentima sigurno jest, da Hrvatska Hrvatima u BiH pruži ono što im pruža kada u nju dođu, naime da ostvare svoja prava, da im pomogne sačuvati krov nad glavom, da dobiju komad kruha i sve ono što on znači. Tako bi Hrvatska više radila u svoju i u njihovu korist. Tako shvaćam i obećanje predsjednika dr. Franje Tuđmana da će pomoći gradnju bolnice u Novoj Biloj, čak da će nad njom bdjeti. To je pravi put. Uz to bi trebalo još znati da su Hrvatima u Bosni, osim bolnice, potrebne škole, ceste i još mnogo toga, a najmanje im je potrebno preseljenje u Hrvatsku.

• U Zagrebu uvelike teku pripreme za dolazak Pape. Kako je u Sarajevu?

• Budući da je grad ponovo hermetično zatvoren, Saraj­lije su trenutačno zabavljeni time kako doći do hrane, kako se spasiti od snajperista. Većinski pak narod vjeruje da se protiv topova može samo topovima, tc više čeka na uki­danje embarga na uvoz oružja nego na dolazak Svetog Oca. Prečesto su iskusili da apeli i posjeti, pa i samog Pape, pre­malo koriste. Kao da pisac Luigi Ippolito ima pravo kada kaže “da smo došli do stupnja kada je nasilje neukrotivo, gdje se više ne drži ni do kakvih simbola i vrijednosti”. Dakako katoličko svećenstvo i katolički puk raduju sc mogućnosti Papina dolaska u Sarajevo. Vjerujem da se raduju i predstav­nici bošnjačko-muslimanskoga naroda. Jedni i drugi računaju da će se Sarajevo ponovo naći u središtu pozornosti svjetske javnosti kao centar tragedije koja se dogodila u BiH.

O vidljivim pripremama teško je govoriti. Ako Papa i do­đe, neće sc unaprijed znati pravci njegova kretanja, jer se može, možda i mora, sa svime računati. Sarajevo, naime, još nije mjesto za druga osim tragična događanja, a u tragična do­gađanja ne bih želio ubrojiti dolazak Svetog Oca u Sarajevo. Svi želimo vidjeti Papin posjet kao navještaj mira, pružanje podrške ugroženima, a mi katolici rado vidimo Papina pu­tovanja kako ih on vidi. “To su putovanja vjere i molitve, kojima je uvijek bitan moment promišljanje i proglašavanje Božje riječi, euharistijsko slavlje, zazivanje Marije... To je apostolska metoda, Petrova, a još više Pavlova”, tako je Sveti Otac jednom obrazložio svoja putovanja. Hoće li moći taj cilj ostvariti u Sarajevu? Možda, iako je Sarajevo, kako rekoh, i nadalje mjesto tragičnih događanja. Želim najbolje, nadam se najboljemu, no to me ne smeta da izrazim bojazan. Mnogi vrebaju da na svoj način iskoriste Papin dolazak: za osobnu promociju, za ostvarenje ciljeva samo svog naroda, neki čak da izazovu još veću katastrofu. Zlo je postalo gotovo neukrotivo. Počinitelji zla rijetko staju na pola puta. Malu mi sigurnost podaruje uvjerenje da savjetnici Svetog Oca znaju što čine. Na njima je najveća odgovornost.

- Posjet nekoj državi, pogotovo kada ga učini Papa, ujedno je i podrška vlastima te zemlje. Može li se to kazati i u slučaju BIH? Kojoj vlasti, republičkoj ili federalnoj, Papa daje potporu?

- Sveti Otac je davao, tako se meni činilo, podršku drža­vi Bili. Vjerujem da to čini i danas, da u BiH vidi jedino pravo rješenje za sve narode te države, no kada je nama, koji sve ovo promatramo iz najbliže blizine, teško kazati koja je prava vlast u Bili, republička ili federalna, kako je tek njemu?! Sigurno je da neće moći, a ni htjeti, izbjeći susret s predsjednikom Predsjedništva BiFT Alijom Izetbegovićem, a on je doprijc nekoliko mjeseci vodio rat s Hrvatima, barem s jednim dijelom toga naroda. Hoće li tom susretu biti nazočni vodeći ljudi Federacije? Sve je još previše komplicirano, ali vjerujem da će to vatikanski diplomati riješiti na pravi način. Imaju dovoljno iskustva i neće pogriješiti. Nadam se da će Sveti Otac svima koji su odgovorni za tragična događanja uputiti pravu riječ i da će tražiti prestanak razračunavanja oružjem. Sveti Otac je hrabri propovjednik mira, ali i Božje pravde i pravednosti.