U svom prikazu toga romana Natalija Kajdalova je napisala: "Djevojka, proistekla iz potpuno ateističke 'obitelji i škole', iz društva i kojem se pola stoljeća vjera proganjala ili uklanjala moralno; djevojka koja ne zna ništa o Bogu i Crkvi (osim predrasude: 'crkva je stroga i prijeti prstom', 'skup anatema i zabrana') i nikada ranije nije iskusila vjerske osjećaje, izvršila je u to vrijeme omraženi i usamljeni, čak herojski čin: krstila se u pravoslavnoj vjeri, počela da se moli, da sudjeluje u sakramentima - posti, ispovijeda se, pričešćuje…"

Anja duboko ulazi u vjeru. Obilazi, druži se s vjernicima, čita "Bibliju", obilazi samostane… Iako voli svoj studij i uspješno polaže ispite Anja ga odluči napustiti. Pita za savjet monaha Antonija kojemu ide na ispovijedi.

Otac Antonij je na to rekao da "svako djelo treba okončati, čak i ako se to čini sasvim besmislenim – za dušu je korisno umiriti sebe i doći do konca – ne radi slave, ne radi samopotvrđenja – radi Krista."

Podsjetimo se jednog dijela Evanđelja po Mateju, Glava IV, gdje ovako piše: "30 Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. 31 Učenici ga dotle nudili: "Učitelju, jedi!" 32 A on im reče: "Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete." 33 Učenici se nato zapitkivahu: "Da mu nije tko donio jesti?" 34 Kaže im Isus:

"Jelo je moje

vršiti volju onoga koji me posla

i dovršiti djelo njegovo."

Kao što znamo Krist je dovršio djelo svoga Oca. On nikad nije odustajao ni po koju cijenu. U vrijeme Jugoslavije nije bilo tako strogog nametanja ateizma kao u Sovjetskom Savezu. Ja sam riječi iz Biblije počeo slušati na misama i cijelu je pročitao u svojoj trinaestoj godini, znatno prije nego Anja iz spomenutog romana. Mnoge Kristove riječi su mi se duboko urezale u pamet. Toga da svako započeto djelo treba okončati sam se cijeloga života pridržavao.

Nisam nikad htio odustajati. Što se tiče školovanja jednom sam pauzirao ali ne s namjerom da odustanem. To se odnosilo na studij ekonomije. Nakon završene gimnazije imao sam želju studirati književnost. No, dogodilo se da sam, oslanjajući se na druge, zakasnio na upis i na nagovor roditelja upisao taj studij koji mi nije odgovarao da ne bih gubio godinu. U mom rodnom gradu Brčkom u to vrijeme se mogla studirati samo ekonomija. Pametnije od mene je bio postupio moj prijatelj Mato Nedić iz Orašja koji je u istoj situaciji pauzirao te upisao književnost u Osijeku sljedeće godine, tamo gdje sam i ja planirao. Mato je dugogodišnji profesor hrvatskoga jezika i književnosti i vrsni književnik.

Kao prvo za studij ekonomije priprema nije gimnazija nego ekonomska škola. Nakon završene gimnazije ja nisam ni znao što je to ekonomija. U gimnaziji nisam imao predmete koje su imali učenici srednje ekonomske škole kao što je strojopis, stenografija, knjigovodstvo… Ja, u to vrijeme, nisam ni znao što je, zapravo, ekonomija. Moja sestrična iz Belog Manastira, koja je završila srednju ekonomsku školu, mi je rekla da je to znanost o novcu.

Ja sam joj na to rekao da ekonomija ne može biti znanost jer su nazivi svih znanosti građeni prema grčkoj leksici i sadrže nastavak logia što upućuje na starogrčku riječ logos, što znači um, riječ, govor, smisao, načelo, znanost… Znanosti su, primjerice, filologija, psihologija, biologija… Naziv ekonomija sadrži u sebi riječ nomos što na starogrčkom znači – zakon, poredak. U nazivu ekonomija se nalazi i starogrčka riječ oikos što znači – kuća.

Ja sam položio sve ispite iz prve godine studija ekonomije s najnižom prolaznom ocjenom. A onda sam zapeo na drugoj godini gdje su bili samo ekonomski predmeti. Nakon tog neuspjeha sam predložio svom ocu da se zaposlim i da nastavim studij uz rad ali on nije htio za to ni čuti. Govorio je da se ne mogu zaposliti sa svršenom gimnazijom. Ja sam mu predlagao da ode do jednog susjeda koji je bio direktor u velikom poduzeću u Brčkom i kome je otac više puta radio u kući besplatno. Otac je unaprijed tvrdio da nam taj susjed neće pomoći iako ga nije ni pitao.

Tako sam upisao ponovno drugu godinu i na kraju nisam položio ni jedan ispit. Otac je smatrao da sam mogao, da je bilo mojih kolega koji su nakon svršene gimnazije položili sve ispite i iz druge i iz treće godine.

To je bilo točno. Od tristo studenata na prvoj godini ekonomskog fakulteta nas je bilo samo dvadeset sa svršenom gimnazijom. Na trećoj godini bilo ih je ne više od pet ili šest. Bili su to studenti koje ništa posebno nije zanimalo, koji bi svršili bilo koji fakultet jer su imali izvrsno pamćenje ali na kratke staze. Nakon položenih ispita su naučeno brzo zaboravljali.

Nakon ponovljene druge godine sam se ispisao i, odsluživši ročnu vojsku u Puli i na Brijunima, odlučio studirati ekonomiju izvanredno i to u Beogradu. Studiranje sam plaćao tako što sam radio fizičke poslove preko Omladinske zadruge u Brčkom. Na predavanja nisam išao, samo sam putovao u dane održavanja ispita.

Zašto nisam nastavio studirati u svom gradu? Glavni razlog tome je bio jedan profesor. Bio je vrlo duhovit i govorio je na predavanjima ono što nema veze s njegovim predmetom (vezanim za povijest ekonomije i meni je taj predmet bio od svih na drugoj godini najinteresantniji, valjda zato što sam u gimnaziji volio povijest) ali je bilo zanimljivo i poučno. Jednom je govorio o životu u okupiranoj Francuskoj od strane nacista kad su gladni Francuzi lovili golubove. Ali taj profesor je na ispitima htio da student odgovara kao da čita iz njegovog udžbenika. Od riječi do riječi. Promijeniš li samo red riječi on te ispravlja. Jednom sam iz pismenog ispita dobio od njegovog asistenta maksimalni broj bodova ali profesor me je srušio na usmenom i ona ocjena iz pismenog ispita nije za njega ništa značila.

Taj profesor je na jednom predavanju pitao nas studente za porijeklo riječi "pacifist" i samo sam ja znao od dvjesto studenata. Rekao sam: pax, pacis – mir. To što nisu znali svršeni učenici ekonomske škole nije ni čudo jer nisu imali predmet Latinski jezik, nego je čudo što nisu znali svršeni gimnazijalci koji su imali dvije godine taj predmet i bilo je tu onih koji su imali iz tog predmeta odlične ocjene a ja imao trojku. A mogao sam profesoru reći i kako latinska riječ pax slično zvuči i na francuskom i na španjolskom. Pitao me na ispitu kakav sam bio učenik u gimnaziji i rekao sam osrednji pa se on ironično nasmijao. Kad su mi poslije u Gradskoj knjižnici u Brčkom, povodom njihove obljetnice, dali diplomu kao jednom od najvrjednijih čitatelja, bio je tome nazočan i taj profesor i vjerojatno se iznenadio što me tamo vidio. Nije mi čestitao poput više njih koji su bili u publici.

Nakon tri godine dobit ću diplomu Više ekonomske škole u Beogradu koju su u Brčkom mnogi ismijavali tvrdeći da nemam visoku spremu. Stjecajem okolnosti su prije desetak godina tu diplomu rangirali po Bologni kao prvi stupanj visoke spreme te sam mogao upisati magistraturu iz ruske i komparativne književnosti u prestižnom državnom sveučilištu u Moskvi. Nakon dvije godine sam magistrirao s odličnim ocjenama.

To sam shvatio kao nagradu od Boga zato što nisam odustao.

Žarko Milenić