Njihova djela obiluju putokazima kao planinarske staze Velebita, NP Paklenice, prizivaju sjećanja, naziru divne mogućnosti pustolovina likovnim svjetovima. Govore Velebitom, govore Paklenicom, govore bojama, govore potezima kista, govore nitima prediva u tapiserijama… govore i dok ćute. Govore tisuće riječi. Govore …

Bračni par Tomljanović članovi su PD Paklenica u Zadru. Anita je rođena u Komletincima, općina Vinkovci. Završila je tekstilni odjel u Školi za primijenjenu umjetnost  u Zagrebu i diplomirala likovne umjetnosti na Pedagoškoj akademiji u Zadru. Od 1957. član je ULUPUH – a i otada redovno izlaže na izložbama Udruženja. Od 1958. do 1963. predaje likovni odgoj na školama u Zadru te priređuje niz izložbi dječjih radova, najprije u  Zadru, a zatim u školskom muzeju u Zagrebu. Od 1963. radi isključivo na kreiranju tekstila i tkanju tapiserija. Na studijskom putovanju bila je u Engleskoj, Francuskoj, Švicarskoj, Italiji i Austriji. Do sada je priredila preko 20 samostalnih izložbi, a sudjelovala je na preko 100 zajedničkih.

Njezin suprug Ivan, akademski slikar, (Senj, 29. listopada 1927. Zadar, 18. siječnja 2017.)., osnivač je i voditelj Instituta JAZU u Zadru i radio kao restaurator umjetnina i pedagog od dolaska u Zadar 1957. godine. Sudjeluje na zajedničkim izložbama zadarskih likovnih radnika. Po dolasku u Zadar, ostvario je dvije samostalne izložbe: U Zagrebu i Zadru. U Društvu vodi sekciju planinarske likovne umjetnosti. Ona je pod njegovim rukovodstvom u čast 40. godišnjice ustanka priredila izložbu na temu: Iz naših planina. Neposredno izrađuje katalog izložbe i njenu postavu. Na izložbi je izlagalo 13 autora a izložili su 45 radova. Anita izlaže dvije tapiserije, a Ivan dvije slike (ulje na platnu).

U uvodnom dijelu kataloga izložbe Iz naših planina u Zadru, Ivan pored ostaloga piše: „Nadahnut ljepotama naših planina, likovni umjetnici – ljubitelji planina i drugi likovni radnici amateri, te članovi PD Paklenica iz Zadra, ostvarili su ovu izložbu u nastojanju da prikažu i onu kulturnu dimenziju, koja nije vezana samo za korištenje i očuvanje prirodnih ljepota, nego i u poticanju i razvijanju oblikovnog stvaralaštva nadahnutog u neposrednom dodiru s prirodom, nezaboravnim ljepotama na planinskim stazama širom Jugoslavije. Želja je svih učesnika ove izložbe da svojim skromnim doprinosom iniciraju oblikovno stvaralaštvo i na širem planu, u udruženom radu, a uz ti i da potaknu tako ljubav svih za naše planine i ovu našu prelijepu zemlju.“ – D. P., Naše planine 3 – 4., 1983., str. 83.

Posljednjih nekoliko godina dok je Ivan bio još u snazi, planine i planinarenje su njihova opsesija. Rijetki su vikendi kad oni nisu u planini. Oni sa sobom vode i mnoge druge, pa često i uz vlastitu žrtvu. Omiljeni hobi im je, kad god im to prilike dopuštaju, markiranje i uređenje planinarskih puteva, u čemu postižu izuzetno dobre rezultate.

Otkad su Anita i Ivan postali planinari i počeli intenzivnije planinariti, izmijenili su svoj stvaralački i umjetnički opus, vratili se prirodi i njenim ljepotama i u tom opusu nalaze svoje impresije, umjetničko nadahnuće i stvaralaštvo.

Povodom izložbe održane u Malom salonu u Rijeci, Vanda Ekl je među inim o Anitinom tkanju napisala: „Anita Tomljanović zna vrednovat ljepotu teksture i oplemeniti je motivom u čistom, jasnom i preglednom skladu. – Želja da sačuva i istakne osobine materijala dovela ju je do toga, da se služi i nebojadisanom vunom u naravnoj boji, svijetloj i tamnoj. S tako šturom i reduciranom skalom boja, smanjila je područje kombinacija, ali je tim jače uspjela istači svoju kreativnu imaginaciju. I s tom škrtom gamom, upravo s njom, ona je našla estetska rješenja puna jednostavne otmjenosti i nekog primarnog, strogog, iskonskog sklada…“ (riječki Novi list, 4. III 1962).

S tim sada naslućenim iskonskim skladom naravne vune, Anita ostvaruje svoje tapiserije. Bogatstvo nijansi vune ovaca naših planinskih krajeva rudnik su na kojem ona crpi svoju inspiraciju i nalazi izvor svojeg materijala. Uza sav napredak industrije, sklad prirodnih boja vune osnova je kojoj se treba vratiti i od koje ona započinje i nastavlja avanturu tkanja tapiserije, tiho i uporno, daleko od svih hirova pomodnosti.

Svjedoci smo umiranja tkalačkoga umijeća nekad uvriježenog u našem narodu. Anitina je želja da ovome svojim nastojanjem udahne novi život.

Od 2. do 21. travnja 1980., Anita je u Muzeju primijenjene umjetnosti u Beogradu priredila samostalnu izložbu tapiserije i tom prigodom izjavila:

 „Ovu izložbu posvećujem ljudima, kojima ni imena ne znamo, a koji na bespućima naših planina, od Pelistera do Triglava napasaju svoja stada. Njima zahvaljujem na nadahnuću koje od njih stekoh na planinskim stazama.“

Njoj su prema tome ovce na pašnjacima sada opredijelile materijal za umjetničko stvaranje, a planinski pejzaži i oblici motiv toga stvaranja.

To potvrđuje i činjenica da je na izložbi u Beogradu od 18 izloženih tapiserija 9 s motivima iz planine. Navodim neke od njih: Velebitika 1 – vrtače, Velebitika 2 – šuma, Velebitska poema 2., Velebitika 3 – Štirovača, Velebitika 4 dulibe, Velebitika 5 – Lom, Sjećanje na Petrovu goru i dr.To nije bio slučaj samo na ovoj izložbi, nego se ponavljaju s izložbe na izložbu.

Umjetničko izražavanje, preokupacije, Ane i Ivana su između ostaloga u onom što vide, s onim što dožive u planini.

Rijetki su to primjeri kao u njihovom slučaju, spojeno je lijepo i korisno. I nerazdvojno kao i njih dvoje u svemu što rade i čine.

Koliko je samo bilo potrebno ljubavi za sjesti sa suprugom za tkalački stan i zajedno raditi na tapiserijama. Kada bi smo sve rečeno namjesto zaključka sveli u jednu

jedinu riječ bila bi to:

LJUBAV!

Nikola Šimić Tonin