EVANĐELJE

(Mt 23,37-44);

³⁷ Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. ³⁸ Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju ³⁹ i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. ⁴⁰ Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. ⁴¹ Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.« ⁴² »Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. ⁴³ A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. ⁴⁴ Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«

Riječ Gospodnja

 

39) IZNENAĐENJE KAO U DANIMA POTOPA I LOTA

(APOKALIPSA, 10)

Mt 24,37—41; (Lk 17,26—30.34—35)

 

Odavle nadalje, govor ima novu temu: sud. Dosada je bila u vidu samo optimistička strana parusije, spasenje izabranika (Mt 24,31 i paral.) Odsada se nazire također kazna zlih, i ta misao usmjeruje cijeli preostali dio govora; njegov temeljni sadržaj je poticaj na bdijenje.

 

Stanje posljednjeg ljudskog naraštaja u neposrednoj blizini parusije slično je stanju koje je vladalo uoči dviju velikih katastrofa svete povijesti: za Noinog i Lotovog naraštaja (Lota spominje jedino Lk). U onim povijesnim prilikama, ljudi su živjeli posve normalno, dajući se na uživanja i poslove bezbrižno, ravnodušno i lakomisleno pred neminovnim kaznama koje su ih ugrožavale zbog njihovih grijeha; i kad su to najmanje očekivali, iznenada, pala je na njih kazna, ubivši ih sve... Tako će biti i uoči pairusije: ljudi će živjeti normalno (sugerira se, da će posljednji ljudski naraštaj doživjeti eshatološki preobražaj a da prethodno ne umre), bit će zauzeti svojim uživanjima i poslovima, potpuno ravnodušni pred znakovima pretkazanja, a onda će iznenada doći svršetak, što će za zle značiti kazneni sud...

 

Stvar je u tome što će to biti čas konačnog razlučenja, kad će biti odijeljena pšenica od ljulja i dobre ribe od nevaljalih (Mt 13,40—42.49—50).[1] Od dvojice ljudi, zauzetih istim poljskim poslom (Mt), ili koji preko noći spavaju na istom ležaju (Lk), jedan će biti »uzet« za slavu a drugi »ostavljen« za osudu. Od dviju žena, koje melju skupa na istom ručnom mlinu (Mt 5 Mk), jedna će biti »uzeta« za Kraljevstvo, a druga će biti »ostavljena« svojoj zloj sudbini... Sudeći po vanjštini, ovi ljudi i ove žene izgledaju u svemu jednaki, ali Bog poznaje njihova srca. On zna tko je pšenica a tko ljulj.

Spomenute čine Lk stavlja po noći, ne zato što će se parusija dogoditi noću, nego stoga što noću sva iznenađenja ostavljaju još jači utisak...

 

40) POTICAJ NA BDJENJE: RAZBORIT DOMAĆIN

(APOKALIPSA, 11)

Mt 24,42—44; Mk 13,33; <Lk 12,39—40)

 

Ovaj je ulomak usko povezan s prethodnim. Parusija će se pojaviti iznenada pa zato može biti tragična za one koje zateče neoprezne i nespremne. Odatle poticaj na bdijenje (kod Mk, r. 33, izraz pojačan): ne zna se dan kad će doći Gospodin, neka nas ne iznenadi...

 

Poticaj objašnjava i motivira kratka parabola o razboritom domaćinu. Slika je uzeta iz života siromašnog seoskog svijeta. Njihove kuće imaju slabe zidove, načinjene od zemljanih ćerpiča. Na takvom zidu lako je napraviti rupu te kroz nju ući i pokrasti kuću. Naravno, kradljivac neće na­javiti svog posjeta. Bitan je stav domaćina. Kad bi on na neki način mogao znati da će u noći imati posjet razbojnika, sigurno bi bdio toga časa da izbjegne taj zločin. Parabola zatim ne kaže ono što je očit zaključak: budući da domaćin ne zna kad će doći kradljivac, mora biti pripravan bdeći svaki čas,

 

uvijek (mora poduzeti neke mjere opreza, koje imaju stalan učinak), da ne bude iznenađen kad se najmanje nada... Dakle, takav mora biti i naš stav pred nesigurnošću Gospodinovog dolaska: budući da ne znamo ni dana ni časa, moramo biti uvijek spremni, živeći životom dostojnim vjernika, da nas ne iznenadi sud Božji, jer se parusija može dogoditi kad joj se najmanje nadamo.

Lk ima ovu parabolu u različnom povijesnom kontekstu; nema sumnje da joj je mjesto ovdje, u eshatološkom govoru.

     

(fra Augustin Augustinović, Povijest Isusova, II, Sarajevo 1984, str. 270-272)

 

DODATAK

KAKO BISMO LAKŠE RAZUMJELI PORUKU  DANAŠNJEG EVANĐELJA,  OVDJE DONOSIMA CIJELO 23. POGLAVLJE MATEJEVA EVANĐELJA I FRA AUGUSTINOVO POVJESNO I TEOLOŠKO TUMAČENJE

 

 

Vincent van Gogh, Zvjezdana noć, Houston

 

2. ESHATOLOŠKA BESJEDA – DOVRŠENJE BOŽJEG DJELA,

Matej,  23, 1-51

 

Uvod

Isus iziđe iz Hrama. Putem mu pristupiše učenici pokazujući mu hramsko zdanje. ² A on im reče: »Ne vidite li sve ovo? Zaista, kažem vam, ne, neće se ovdje ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«

 

Početak nevolja

 

³Dok je zatim na Maslinskoj gori sjedio, pristupiše k njemu učenici nasamo govoreći: »Reci nam kada će to biti i koji će biti znak tvojega dolaska i svršetka svijeta?«
⁴ Isus im odgovori: »Pazite da vas tko ne zavede! ⁵ Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ‘Ja sam Krist!’ I mnoge će zavesti.«
⁶ »A čut ćete za ratove i za glasove o ratovima. Pazite, ne uznemirujte se. Doista treba da se to dogodi, ali to još nije svršetak. ⁷ Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva; bit će gladi i potresa po raznim mjestima. ⁸ Ali sve je to samo početak trudova.«
⁹ »Tada će vas predavati na muke i ubijati vas. I svi će vas narodi zamrziti zbog imena moga. ¹⁰ Mnogi će se tada sablazniti, izdavat će jedni druge i mrziti se među sobom. ¹¹ Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti. ¹² Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. ¹³ Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.«
¹⁴ »I propovijedat će se ovo evanđelje Kraljevstva po svem svijetu za svjedočanstvo svim narodima. Tada će doći svršetak.«

 

Razorenje Jeruzalema

 
¹⁵»Kada dakle vidite da grozota pustoši, po proroštvu Daniela proroka, stoluje na svetome mjestu – tko čita, neka razumije: ¹⁶ koji se tada zateknu u Judeji, neka bježe u gore; ¹⁷ tko bude na krovu, neka ne silazi uzeti što iz kuće; ¹⁸ i tko bude u polju, neka se ne okreće natrag da uzme haljinu!« ¹⁹ »A jao trudnicama i dojiljama u one dane!« ²⁰ »I molite da bijeg vaš ne bude zimi ili subotom, ²¹ jer tada će biti velika tjeskoba kakve ne bijaše od početka svijeta sve do sada, a neće je ni biti.« ²² »I kad se ne bi skratili dani oni, nitko se ne bi spasio. No poradi izabranih skratit će se dani oni.« ²³ »Ako vam tada tko rekne: ‘Gle, evo Krista!’ ili: ‘Eno ga!’ – ne povjerujte! ²⁴ Ustat će, doista, lažni kristi i lažni proroci i iznijeti znamenja velika i čudesa da, bude li moguće, zavedu i izabrane.« ²⁵ »Eto, prorekao sam vam.«

 

Dolazak Sina Čovječjega

 

²⁶»Reknu li vam dakle: ‘Evo, u pustinji je!’, ne izlazite; ‘Evo ga u ložnicama!’, ne vjerujte. ²⁷ Jer kao što munja izlazi od istoka i bljesne do zapada, tako će biti i s dolaskom Sina Čovječjega.« ²⁸ »Gdje bude strvine, ondje će se skupljati orlovi.«
²⁹»A odmah nakon nevolje onih dana sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti i zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati.«

³⁰ »I tada će se pojaviti znak Sina Čovječjega na nebu. I tada će proplakati sva plemena zemlje. I ugledat će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom. ³¹ I razaslat će anđele svoje s trubljom velikom i sabrat će mu izabranike s četiri vjetra, s jednoga kraja neba do drugoga.«

 

Iznenadnost ovih događaja

 

 »³²A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: blizu je ljeto. ³³ Tako i vi kad sve to ugledate, znajte: blizu je, na vratima!« ³⁴ »Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. ³⁵ Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti.« ³⁶ »A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac. 

³⁷ Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. ³⁸ Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju ³⁹ i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. ⁴⁰ Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. ⁴¹ Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.« ⁴² »Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. ⁴³ A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. ⁴⁴ Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«

Prispodoba o budnom upravitelju

 

⁴⁵ »Tko li je onaj vjerni i razumni sluga što ga gospodar postavi nad svojim ukućanima da im izda hranu u pravo »Tko li je onaj vjerni i razumni sluga što ga gospodar postavi nad svojim ukućanima da im izda hranu u pravo vrijeme? ⁴⁶ Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi! ⁴⁷ Zaista, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.«
⁴⁸ »No rekne li taj zli sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ ⁴⁹ pa stane tući sudrugove, jesti i piti s pijanicama, ⁵⁰ doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; ⁵¹ rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među licemjerima. Ondje će biti plač i škrgut zubî.«

vrijeme? 46 Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi! 47 Zaista, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.«
48 »No rekne li taj zli sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ 49 pa stane tući sudrugove, jesti i piti s pijanicama, 50 doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; 51 rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među licemjerima. Ondje će biti plač i škrgut zubî.«

 

Jesenski krajolik - autor: Maurice de Vlaminck - godina, 1905.- ulje na platnu

 

30) UVOD U ESHATOLOSKI GOVOR

(APOKALIPSA, 1)

Mt 24,1—3; Mk 13,1—4; Lk 21,5—7

 

U ovom uvodu imamo okolnosti govora: teme, sugovornike, mjesta.

1. a) Teme su dobro određene kod Mt, manje kod ostale dvojice.

— Kronološki, prva je tema rušenje hrama. Isus proriče da će se ono do­goditi u nedalekoj budućnosti. Rušenje će biti potpuno: neće ostati ni kamen na kamenu. Tako se stvarno dogodilo godine 70, kako to svjedoči Josip Flavije Od svetišta (veličanstvena herodovska građevina, koju su smatrali jednim od svjetskih čuda), stvarno nije ostao nijedan kamen; jedino što se još uvijek može vidjeti od onog sjaja, jest pokoji masivni kamen od vanjske ograde.

Proročanstvo se izričito odnosi na hram, ali se zna da će s njim biti porušen cijeli grad (u nedjelju, kad je svečano ulazio u Jeruzalem, Isus je plačući rekao da od grada neće ostati ni kamen na kamenu: Lk 19,44); stvarno, govor odsada ima u vidu tragediju grada.

Poznato je da su Isusove riječi o rušenju hrama odigrale veliku ulogu na sudu, u izjavi lažnih svjedoka (Mt 26,61; Mk 14,58). Vidi se da je stvar bila opće poznata. Tako su bile shvaćene one tajanstvene Isusove riječi

 

(Iv 2,19—20) koje su, po našoj kronologiji, bile izgovorene tog istog utorka ujutro. Ako se pretpostavi da je i ovo proročanstvo, izgovoreno navečer, poslužilo za ono lažno svjedočanstvo, trebalo bi pretpostaviti da je toga časa bilo uz Isusa, osim učenika, i drugog svijeta, koji je to čuo i razglasio što je on rekao...

—   Druga tema odnosi se na to »kad« će hram biti porušen. Upit je jasno postavljen kod sva tri evanđelista, i opravdan je tim što je Isus ostavio neodređenu tako važnu stvar. »Doći će dani«, ali nije rekao kada.

Zanimljivo je da kasnije u govoru nema izravnog odgovora na taj upit. Govorit će se naprotiv o propasti Jeruzalema, o čemu nije bilo nikakvog upita. Očito je da za Isusa te dvije stvari idu skupa: kao što je proričući rušenje hrama, podrazumijevao također propast Jeruzalema, tako će kasnije i u tragediji grada pretpostaviti rušenje hrama.

—   Treća tema radi o predznacima Isusove »parusije« i svršetka svijeta. Riječ »parusija« (= »prisutnost«) poslala je u N. Z. stručni izraz da se označi drugi Isusov dolazak, u slavi, na svršetku povijesti.[2] Stoga Mt povezuje parusiju sa »svršetkom eona« (sadašnjeg vijeka ili svijeta): isti će znakovi prethoditi i jednom i drugom. »Svršetak« ne znači da će nestati ovoga svijeta, nego da će s tim započeti transformiran svijet.

Od svih evanđelista, jedino Mt upotrebljava riječ »parusija«. Mjesto nje Lk uzima opisne izraze: dan Sina čovječjeg (Lk 17,24), dani Sina čovječjeg (Lk 17,26), dan kad će se pojaviti Sin čovječji (Lk 17,30). To su eshatološki izrazi koje, prema tome, ne možemo tumačiti ni u kakvom povijesnom smislu.

Tema parusije izražena je kod Mt posve jasno (r. 3). U tamnim tekstovima kao što je ovaj govor, nedvoznačni izrazi kao što je ovaj imaju veliku važnost za točno tumačenje paralelnih mjesta koja nisu tako jasna. Na primjer, i kod Mk upit je dvostruk, ali nije vrlo jasno da li je i predmet dvostruk. Prvi je upit: »Kad će se to dogoditi?«. Misli se na rušenje hrama. Drugi je: »Koji će biti znak da će se sve to ispuniti?«. Strogo govoreći i unatoč svečanom tonu, i ovaj bi se upit mogao shvatiti o rušenju hrama, i stvarno ga mnogi tako tumače. Ali, isto tako može se shvatiti o parusiji, a kad se poveže s Mt, to tumačenje postaje sigurno. To isto treba reći za Lk, koji uopće nema drugog pitanja: moramo ga popuniti.

1. b) U prvo vrijeme, dok govore o sjaju hramskih građevina, sugovornici Isusovi su kod Mt »njegovi učenici«; dok je kod Mk »jedan od njegovih učenika«; ova zadnja vijest sigurno je vjerodostojnija, jer je određenja. Kod Lk, to su »neki«, što bi prema kontekstu označivalo radije drugi svijet, različan od učenika. Ponovno, neki neodređeni izraz mora biti osvijetljen jasnijim paralelnim mjestima.

U drugom času, kad postavljaju spomenuta dva upita, sugovornici su kod Mt »učenici«, dok su kod Mk njih četvorica, spomenuta poimence (Petar, Jakov, Ivan i Andrija); ponovno, bolja obavijest. Kod Lk, isti su kao i prije; što se mora ispraviti.

Kaže se da su sugovornici upitali Isusa »zasebno« ili »nasamo« (Mt i Mk). Kod Mt, to znači da pitaju samo učenici, ne drugi svijet. Kod Mk znači, da pitaju samo ona četvorica, a ne drugi učenici. Ostali su se vjerojatno već spremali da prenoće u Getsemaniju...

1. c) Što se tiče mjesta, u prvo vrijeme nalaze se još uvijek u grupi, blizu hrama, ali izvan njegovih prostorija. U drugo vrijeme, već su na Maslinskom brdu, vjerojatno u Getsemaniju, gdje sjede nasuprot hrama, koji je još uvijek obasjan zadnjim sunčanim zrakama. Pitanja se nadaju sama od sebe...

 

31) PRETHODNI ZNAKOVI, ZAVOĐENJA I NESREĆE, POČETAK BOLOVA

(APOKALIPSA, 2)

Mt 24,4—8; Mk 13,5—8; Lk 21,8—11

 

Na ovom početku govora, Isus izravno odgovara na drugo pitanje učenika, naime o znakovima njegove »parusije« i svršetka sadašnjeg svijeta. Isus im najavljuje nekoliko tih znakova.

1. a) Prvi od tih znakova jesu lažni mesije. Predstavit će se »u ime« Isusovo, što ne znači njegovo vlastito ime, nego njegovo mesijansko dostojanstvo: oni će sebi pripisivati mesijansku vlast.

Doći će s ciljem da varaju, da vuku u zabludu, da zavode. Ta je prevara dvostruka:

• U prvom redu, navest će svijet da vjeruje da su oni mesije: »ja sam krist« kod Mt, osvjetljuje neodređeno »ja sam« kod Mk i Lk.
• Zatim, propovijedat će svijetu da je već »došlo vrijeme« svršetka svijeta. »Vrijeme« (određeno, providnosno vrijeme) sinonim je »dana Sina čovječjeg«, što kod Lk znači parusiju (Lk 17,24.26.30).

1. b) Druga vrsta znakova bit će neke javne nesreće, koje će se oboriti na cijeli svijet:

• ratovi među narodima (usp. Iz 10,6; 2 Ljet 5,6);
• glad (usp. Iz 8,21; Am 4,10);
• kuge ili epidemije (Mt i Lk) (usp. Jer 21,6; Am 4,10) (treba znati da su ove tri nesreće postale apokaliptička formula — »mač, glad i kuga« — kod Jer 14,12; 21,7.9; 24,10; 34,17; Ez 6,11; usp. Ez 5,12);
• pobune (Lk), revolucije, prevrati, građanski ratovi (usp. Iz 19,12);
• potresi (usp. Iz 13,13; Am 8,8);
• kozmički poremećaji (»strahovite pojave i veliki znakovi na nebu«: Lk) (usp. Iz 13,13: »Nebesa ću potresti«; usp. Iz 13,10; 34,4; Jer 4,28; Ez 32,7—8; Am 8,9; JI 2,10; 3,4; 4,15).

Navodi iz S. Z. (kojih bi moglo biti još više) jasno dokazuju da se Isus služi već ustaljenim govorom biblijske apokalipse (kojom će se služiti i kasnija židovska apokalipsa). Iz toga treba izvući slijedeće zaključke:

• da se ove stvari ne smiju shvatiti doslovno, jer se radi o posebnom književnom rodu, koji upotrebljava ove slike da označi vrijeme svakovrsnih izvanrednih nevolja;
• da se radi o istaknuto eshatološkom govoru, koji se prema tome ne može odnositi ni na kakav posebni povijesni događaj, na primjer na propast Jeruzalema.

Skupa s ovim navještajima, i upravo radi njih, Isus upravlja nekoliko poticaja učenicima:

• da paze i da se ne daju zavesti od lažnih mesija (koji će ipak prevariti mnoge); neka ne slijede njihove lažne propovijedi (usp. također Lk 17,23);
• da se ne boje, kad se počnu događati ove stvari, jer tako mora biti: to se »mora dogoditi u posljednje dane« (Dan 2,28); sve je to predviđeno, sve je to sadržano u Božjim planovima;

 

— da prisutnost ovih pojava još ne znači da je došao svršetak (Mt i Mk); da svršetak ne dolazi »odmah« (Lk); da je to tek početak porođajnih bolova (Mit i Mk).

Ova posljednja tvrdnja (»ne dolazi odmah svršetak«: Lk) ima veliku važnost za pitanje »kada«: Isus je svjestan da svršetak nije blizak.

»Porođajni bolovi«, izraz također ustaljen u Bibliji (usp. Iz 13,8; 26,17; Jer 6,24; 13,21; Mih 4,9—10; Hoš 13,13) sretan je način da se označi rođenje novog svijeta: ovom »porođaju« prethodit će »bolovi«. Stoga je manje vjerojatno mišljenje onih koji shvaćaju ove znakove kao općenitu značajku ljudske povijesti (povijesne etape Kraljevstva),[3] premda su na žalost ove nevolje nerazdružive od nje; prema njemu bliskoj apokalipsi, Isus radije misli na uzburkani i bolni period, koji će prethoditi punoj objavi mesijanskog eshatona.

 

32) PROGONI PROPOVJEDNIKA EVANĐELJA

(APOKALIPSA, 3)

Mt (10,17—25); 24,9—14; Mk 13,9—13; Lk 21,12—19; (6,40); (12,11—12)

 

Ovaj dio Mt donosi i u galilejskom poslanju Dvanaestorice (10. pogl.), kamo očito ne spada, kako se vidi iz paralelnih mjesta u eshatološkom govoru kod samog Mt, koji se djelomično ponavlja, kao i kod ostale dvojice sinoptika.

U ovom odsjeku, Isus nastavlja izlaganje o znakovima svršetka. Ali znak progona različit je od ostalih prije spomenutih. Nije strogo prethodni znak. Nije izvanredan znak. Postoji od početka Crkve. Mučeništvo Crkve jest njezina povlastica u svim vremenima. Stalna progonstva i ustrajnost u njima, znak su da se stvarno pripravlja svršetak (usp. Mt 24,13—14).

Stoga, prema onome kako mi vidimo ovaj tekst, trebalo bi razlikovati dva načina gledanja: jedan židovski, koji se odnosi na početak, a drugi općenit, koji važi za sva vremena do svršetka. U oba slučaja, Isus postupa kao i u prethodnom odsjeku: najavljuje znak a onda daje praktični poticaj.

1. a) Židovsko gledište, najbliže, sastoji se po našem mišljenju od Mt 10,17a (i paral.: Mk 13,9a; Lk 21,12a; 12,11a) i Mt 10,23; uključivši i zaključak, koji izražava čistu vjersku logiku (Mt 10,24—25).

Prilike koje se ovdje pretpostavljaju jesu židovske a nagovor je upravljen izravno apostolima, koji savršeno dobro poznaju ovu sredinu:

• učenici će biti predavani »sinedrijima« (velikim vijećima); riječ je u množini kod Mt 10,17 i Mk 13,9; radi se o malim mjesnim vijećima, koja su se sastojala od 23 člana i koja su mogla rješavati nevažnije parnice (gdje nije bilo potrebno ići na veliki jeruzalemski sinedrij, sastavljen od 71 člana);
• bit će bičevani po sinagogama (usp. Dj 22,19; 26,11, itd.);
• gradovi kroz koje će prolaziti jesu »gradovi Izraela« (Mt 10,23).

Isus opominje apostole da moraju očekivati ta progonstva kao nešto logično; bit će proganjani, jer je i njihov učitelj bio proganjan; ne mogu imati drukčiju sudbinu od njegove, to jest bolju od njegove; zdrava pamet kaže

 

da učenik ne može biti veći od svog učitelja, ni rob od svog gospodara. Ta ista izreka nalazi se i u Lk 6,40, s nešto različitim smislom: učenik ne može biti višeg razreda ili učeniji od učitelja. U našem slučaju, poziva se na zakon solidarnosti, koji važi u bilo kojem iznutra povezanom ustrojstvu: ako su domaćina nazvali Beelzebulom, koliko će više to učiniti s njegovim ukućanima! (Mt 10,24-—25). Apostoli su se lako sjetili riječi o Beelzebulu.[4]

Na posljednjoj večeri, Isus će dvaput ponoviti apostolima ovo pravilo religiozne logike, da rob nije veći od svog gospodara (Iv 13,16; 15,20), i tom će im zgodom izričito naglasiti ono što se ovdje na Maslinskom brdu podrazumijevalo: ako su mene proganjali, i vas će proganjati (Iv 15,20).

Skupa s progonima, Isus najavljuje i apostolske neuspjehe: njihova poruka neće biti svagdje prihvaćena. Ali, u vezi s tim je poticaj: ako ih pro­gone u jednom gradu, neka bježe u drugi (Mt 10,23), neka se nikad ne osjete pobijeđenim; ako njihova poruka nije primljena na jednom mjestu, treba je nositi drugamo. Apostoli već znaju, na temelju prijašnjih poduka, (usp. Mt 10,14)[5] da ne treba da troše vrijeme i nade s onima koji konačno odbijaju vjerovati.

U vezi s ovim bježanjem iz jednog grada u drugi, Isus pravi opasku (Mt 10,23), o kojoj se oduvijek puno raspravljalo: »Nećete svršiti posao s izraelskim gradovima, dok dođe Sin čovječji«. Smisao je ovaj: doći će prije nego što prođete kroz sve izraelske gradove naviještajući Evanđelje; dolazak Sina čovječjeg dogodit će se prije nego što Evanđelje bude naviješteno cijelom Izraelu. Mnogi shvaćaju pod ovim »dolaskom« parusiju; ovaj bi tekst bio još jedan dokaz da ju je Isus smatrao bliskom. Ali, kontekstualno, to je besmisleno: ovom istom zgodom Isus će upozoriti da će se prije svršetka Evanđelje propovijedati po cijelom svijetu (Mt 24,14). Kako smo vidjeli, ovdje se radi o židovskom gledištu progona; prema tome, i »dolazak« treba shvatiti u židovskoj sredini; obično se tumači o kazni godine 70; kako smo vidjeli u tekstovima S. Z., navedenim u prethodnom odsjeku, pripada skupa apokaliptičkih slika.

1. b) Sve ostalo u ovom dijelu pripada općenitom gledištu, progonima i mukama svih vremena; oni koji će ih trpjeti, nisu više apostoli (prvi crkveni naraštaj), nego učenici uopće, svi propovjednici Evanđelja i svi koji vjeruju u Isusa.

Izvodit će ih pred kraljeve i upravitelje (Mt 10,18; Mk 13,9; Lk 21,12), to jest pred poganske vlasti; već se prešlo preko židovskog gledišta. Strogo govoreći, ovo bi moglo biti istina i prije 70. godine, ali se puno bolje razumije u smislu što mu ga mi dajemo.

To što će biti izvođeni na poganske sudove, bit će za njih prilika da dadnu svjedočanstvo svoje vjere tim istim vlastima i poganima uopće (Mt 10,18; Mk 13,9; Lk 21,13).

• Najtragičnije je da će Isusovi učenici biti predavani nekada na smrt (na muke i smrt: Mt 24,9) od svoje vlastite rodbine (Mt 10,21; Mk 13,12; Lk 21,16) i prijatelja (Lk). Znamo da je već za svog povijesnog života Isus izazivao podjele oko svoje osobe; tako će biti uvijek do konca vremena. Podjele u obitelji spadaju također na židovsku apokaliptičku simboliku.
• Bit će podjela i u samoj kršćanskoj zajednici: sablazni, izdaje i mržnje (Mt 24,10). Sama mučenja navest će neke da se odreknu svoje vjere i da prijave svoju braću po vjeri.

 

—  Uključivši, dakle, vlastitu obitelj i vlastitu zajednicu vjere, razumljivo je da će mržnja na Isusove učenike biti općenita: svi će ih mrziti i mrzi! će ih »radi mog imena«, to jest upravo radi njihove kršćanske vjere (Mt 10,22; Mk 13,13; Lk 21,17).

Jedan od neposrednih uzroka svih tih situacija jest pojava lažnih proroka, koji će zavarati mnoge (Mt 24,11). Već među znakovima prethodnog odsjeka bilo je govora o lažnim mesijama (Mt 24,5 i paral.); ovdje se najavljuju lažni proroci, to jest sve vrste krivovjernika i sumnjivih učitelja. Budući da će oni zavesti u zabludu mnoge, kao posljedica njihovih lažnih nauka porast će također zloća a radi nje će se ohladiti ljubav mnogih (Mt 24,12) — a to će, kao daljnju posljedicu, potaknuti mržnje i progone i mučeništva o kojima se prije govorilo.

Međutim, usprkos svim tim zaprekama, Evanđelje Kraljevstva propovijedat će se na cijeloj zemlji (Mt 24,14). Evanđelje »mora« biti propovijedano svima narodima (Mk 13,10), jer tako je bilo predviđeno u Božjim plamovima. Jedino, kad se poruka navijesti, svaki će se čovjek morati odlučiti, prihvatiti je ili odbiti. U slučaju da Evanđelje bude odbijeno, samo propovijedanje bit će »svjedočanstvo svim narodima« (Mt 24,14); bit će svjedočanstvo protiv njihove nevjere; neće imati isprike da nisu mogli spoznati istinu.

Propovijedanje Evanđelja na cijelom svijetu mora se dogoditi »najprije« (Mk 13,10), a tek »onda doći će svršetak« (Mt 24,14), iako ne nužno odmah.

»Svršetak« je parusija; ovdje nema nikakvog razloga da se on drukčije shvati. Vidi se, dakle, da se na taj svršetak ne gleda kao na blizak događaj, nego radije kao na nešto daleko i neodređeno: pretpostavlja cijeli nepoznati period kršćanskog poslanja. Daljina je još više naglašena, ako se uzme u obzir Lukina bilješka (21,12), da se svi ovi znakovi moraju dogoditi »prije« onih drugih, o kojima smo govorili u prethodnom dijelu i koji sačinjavaju »početak porođajnih bolova«, dob koja u pravom smislu prethodi parusiji.

I u ovom dijelu Isus ima nekoliko praktičnih poticaja.

• Izravni poticaj sačinjava poziv da se ne brinu što će govoriti na sudovima, jer će u pravo vrijeme dobiti potrebno nadahnuće, tako da u stvari neće govoriti oni nego Očev Duh (Mt 24,19—20) ili Duh Sveti (Mk 13,11). Kod Lk, mjesto Duha Svetog, sam će Isus saopćiti svojim učenicima takav govor i mudrost, da im se svi njihovi neprijatelji neće moći oduprijeti (Lk 21,14—15). Ali u drugom kontekstu, to djelo i on pripisuje Duhu Svetom (12,11—12).
• Neizravan poticaj sačinjava bilješka o ustrajnosti do konca (Mt 10,22; Mk 13,13). Kao da kaže: ustrajte u svojoj vjeri do konca, usprkos progonima, da se spasite. Ovo je poziv za svakoga napose, tako da »svršetak« ovdje ne može biti svršetak svijeta, nego svršetak muka i života... Isto to želi reći Lk kad kaže, da će učenici svojom postojanošću (ustrajući u vjeri i za vrijeme progona) spasiti svoj život (21,19), to jest postići neprolazni život.
• Neizravan je poticaj također opaska da im nijedna vlas s glave neće propasti (Lk 21,18). Isus ovdje u stvari ponavlja ono što je rekao drugom zgodom, govoreći o pouzdanju: ništa se ne može dogoditi što ne bi bilo predviđeno u Božjem planu (Mt 10,30; Lk 12,7). Ovdje smisao treba tražiti u vezi ovog retka sa slijedećim: nikakvo progonstvo i nikakvo mučeništvo ne mogu dovesti u pogibelj njihovo spasenje, ako ustraju u vjeri...

 

33) PROPAST JERUZALEMA: GROZA PUSTOŠI

(APOKALIPSA, 4)

Mt 24,15—22; Mk 13,14—20; Lk 21,20—24; <17,31—33)

 

Doseg ovog dijela neodređen je kod Mt i Mk: može se vrlo dobro razumjeti o propasti hrama i Jeruzalema kao i o svršetku svijeta. Lk ga, naprotiv, izričito povezuje uz propast Jeruzalema, i njegov stav treba prihvatiti bez oklijevanja. Njegov tekst, jer je jasniji, sigurno nije izvoran, nego je već tumačenje, ali u ovom slučaju mora se prihvatiti upravo zbog toga: predstavlja predaju (ili izvor) koji objašnjava ono što je ostalo nejasno kod ostale dvojice.

Ovdje Isus daje neizravan odgovor na prvo pitanje učenika, koje se odnosilo na vrijeme rušenja hrama (Mt 24,3 i paral.). Odgovor je dvostruko neizravan: u prvom redu, ne govori se o rušenju hrama, nego Jeruzalema, što uključuje rušenje hrama; zatim, ne govori se upravo o rušenju, nego o znaku koji ga naviješta.

Stav je isti kao i u prethodnim odsjecima: najprije se naviješta znak, a zatim se daju neki praktični poticaji (jedan dio izlaže a drugi potiče).

168. a) Što se tiče znaka, drukčije se predstavlja kod Mt i Mk, a drukčije kod Lk. Kod prve dvojice, sastoji se u »grozi pustoši«, o kojoj govori prorok Danijel (kojega Mt izričito navodi: Dan 9,27; 11,31; 12,11). Prorok misli na oskvrnjenje hrama, koje je izvršio godine 168. pr. Kr. Antioh Epifan, kad je na velikom hramskom žrtveniku dao sagraditi mali oltar u čast Zeusa Olimpijskog (usp. 1 Mak 1,57; 2 Mak 6,2). Oba evanđelista tumače Danijelov tekst o rušenju hrama, što znači njegovo potpuno oskvrnjenje. Mt jasno označuje predmet oskvrnjenja: to je »sveto mjesto«, što tumači nejasni Markov izraz (»gdje ne smije biti«).[6]

Oba evanđelista opominju čitatelja: »tko čita, neka shvati«.[7] Ako se s ovim misli na čitatelja evanđelja, možda mu se želi svratiti pažnja na važnost ove stvari. Ako se naprotiv odnosi na čitatelja Danijelove knjige, ovim bi mu se preporučilo da tumači prorokov tekst, po sebi malo jasan, u smislu ovog Isusovog proročanstva.

Međutim, Isusove riječi, ovako izražene, mogu dovesti u zabunu. Rušenje hrama ne može biti znak propasti Jeruzalema ni znak da treba bježati u brda; pretpostavlja se da bi to bilo zadnje mjesto ostavljeno neprijatelju, tako da više ne bi bilo ni Jeruzalema ni mogućnosti bježanja. Isus je vjerojatno govorio o nekim činima, koji su izbliza pretkazivali taj događaj. Tako je to u Lk tekstu, gdje se znak sastoji u opsadi Jeruzalema od strane neprijateljske vojske.[8] Da se radi o znaku, očito je iz riječi: »znajte onda da

 

je blizu njegovo opustošenje« (r. 20). »Opustošenje« se odnosi na Jeruzalem, ali ono obuhvaća i pustoš hrama; riječ podsjeća na tekst Mt—Mk; opsada Jeruzalema znak je da je blizu njegova propast (i propast hrama). Ali je također znak da treba ostaviti grad: pretpostavlja se da još nije potpuno okružen, nego da se vojske približuju gradu i postepeno ga opkoljavaju, ali da još postoji neki izlaz za bježanje...

Dolazi zatim vizija strašnog stanja u kojem će se naći grad onih dana: velika tjeskoba (Lk), kakve nije bilo od postanka svijeta dosad niti će je biti (Mt i Mk, tipična istočnjačka hiperbola, s navodom Dan 12,1); tako strašna da se nitko ne bi spasio, kad ne bi bili skraćeni oni dani; Bog će ih skratiti iz samilosti prema »izabranicima« (Mt i Mk), to jest prema onim Židovima koji će se obratiti na vjeru u Krista.

Lk dodaje ovdje dva nova elementa:

• Na prvom mjestu, spominje neke posljedice neprijateljskog zauzeća grada (r. 24): jedni će poginuti od mača (Josip Flavije govori o više od milijun mrtvih, broj očito pretjeran); drugi će biti odvedeni na sve strane svijeta (prema Josipu Flaviju, sve osobe mlađe od 17 godina prodane su kao roblje, a bilo je više od sto tisuća zarobljenika); pogani će gaziti grad, to jest grad će biti potpuno predan njihovoj samovolji; i to će stanje trajati sve »dok se ne ispune vremena pogana«; to jest dok se ne ispuni božanska kazna, čije su sredstvo pogani, ili dok se ne upotpuni evangelizacija pogana, poslije čega će se i Izrael obratiti (usp. Rim 11,25—26).
• Na drugom mjestu, evanđelist daje teološko tumačenje te činjenice: to je Božja srdžba, koja pada na ovaj narod (r. 23), to su dani božanske osvete, čime će se ispuniti sva proročanstva koja su naviještala nesreću za Jeruzalem (r. 22); možda se posebno misli na Dan 9,26—27.

1. b) Skladno s ustrojstvom ovih ulomaka, nakon znaka daju se neke praktične poduke:

• Svi se stanovnici Judeje opominju da bježe u brda judejske pustinje (Mt, Mk, Lk).
• Oni koji se nalaze unutar grada neka se udalje od njega (Lk).
• Gradski stanovnici koji budu u polju neka se ne vraćaju u grad (Lk).
• Položaj će biti tako hitan da neće biti vremena ni za što (govor je stalno hiperboličan): ako se netko nalazi na krovu svoje kuće, da se osvježi na povjetarcu, neka ravno bježi, neka što brže sleti vanjskim stepenicama i ne ulazi u kuću da sa sobom štogod ponese; onaj koji je u polju, neka odmah bježi s istog mjesta gdje se tog časa nalazi, ne tražeći ogrtača, koji je bio ostavio na strani da lakše radi (Mt 24,17—18; Mk 13,15—16; Lk 17,31). Neka se sjete Lotove žene (Lk 17,32): ona je pogledala nazad žaleći za onim što je za sobom ostavila pa se pretvorila u stup soli (Post 19,26); tako će se dogoditi svakome koji htjedne spasiti svoje stvari: zbog njih će izgubiti život…,[9]
• Neka se mole da njihov bijeg ne padne u zimu, u kišno i hladno doba, kad je život izbjeglice bez ikakvih sredstava (sve je ostavio u kući) još

 

dramatičniji; ili da ne padne u subotu, kad vjerni Židov može preći samo od­ređeni broj koraka (Mt i Mk)...

Zbog te hitnosti i manjka najpotrebnijih stvari za život, razumljivo je da će bijeg biti posebno tegoban trudnicama i dojiljama (Mt i Mk).

Prema jednoj vijesti Euzebijeve »Crkvene povijesti«, kršćani Jeruzalema, kad je došao taj trenutak sjetili su se i shvatili vrlo ozbiljno ove Isusove opomene, pa su se prije opsade Jeruzalema iselili u Peru (malo jugoistočno od Skitopolisa) u Transjordaniji.[10]

 

34) LAŽNI KRISTI

(APOKALIPSA, 5)

 Mt 24,23—25; Mk 13,21—23; (Lk 17,23)

 

Ovaj mali odjeljak u biti ponavlja znak koji je prije bio naviješten (Mt 24,5 i paral.): pojavu lažnih mesija. To pokazuje da ovaj znak, isto kao i u prijašnjem slučaju, mora i ovdje biti shvaćen kao znak koji prethodi svršetku sadašnjeg svijeta. Dokazuje također da »lažni kristi« i »lažni proroci« nisu dvije različne vrste, nego jedna te ista: lažni mesije.

I ovdje imamo isto ustrojstvo: navještenje znaka i praktični poticaj.

1. a) Što se tiče znaka, najprije se navode glasovi o mesijama (Mt 24,23; Mk 13,21; Lk 17,23), koji bi se tobože pojavili »ovdje ili ondje«, to jest često.

Zatim se govori o pojavi lažnih mesija (»lažnih proroka«),[11] koji će se predstaviti s velikim »znakovima[12] i čudima« tako izvanrednim, da će biti u pogibelji da budu zavedeni sami »izabranici«, oni koje je zbog njihove vjere u Isusa Bog odredio za spasenje (Mt 24,24; Mk 13,22).

1. b) Poticaj je dvostruk.

• Neka ne vjeruju ovim glasovima o mesijama (Mt i Mk), neka ih ne traže užurbano, bez razmišljanja, na mjestima koja su im označili (Lk).
• Pred lažnim prorocima neka budu oprezni (Mk), neka se ne daju lako zavesti; upravo radi toga Isus im je prorekao ove stvari (Mt i Mk), da, kad se predstave s ovakvim tvrdnjama o sebi, učenici znaju da se radi o varalicama.

 

35) OČITI DOLAZAK SINA ČOVJEČJEG

(APOKALIPSA, 6)

Mt 24,26—28; (Lk 17,22.24—25.37)

 

Ovaj odsjek opisuje jednu od značajki parusije. Treba ga povezati s ulomkom o progonima, s jedne strane, i sa neposredno prethodnim ulomkom o lažnim mesijama, s druge strane.

—  Kako će Isusovi učenici biti proganjani i mučeni (Mt 24,9—14 i paral.), doći će čas kad će vruće željeti vidjeti drugi Gospodinov dolazak, doživjeti ono novo slavno doba, kad više neće biti muka ni smrti (lik 17,22).

Doslovno se kaže: »vidjeti samo jedan dan Sina čovječjeg«. Znamo da »dani Sina čovječjeg« kod Lk znače isto što parusija kod Mt. I u r. 26 »dani« su u množini. Parusija se zamišlja kao proces koji traje. U stvari, »dani« znače »vrijeme« ili »čas«: učenici bi željeli vidjeti taj čas parusije«...

—  Ali, budući da će se pojaviti lažni mesije, neka budu oprezni i ne daju se zavesti (prethodni ulomak). Neka ne uzimaju ozbiljno židovska vjerovanja o Mesiji. Oni vjeruju da će se Mesija pojaviti u pustinji; dakle, ako im netko kaže da se nekakav mesija nalazi u pustinji, neka ne idu tamo da ga traže. Drugi vjeruju da će izaći iz nekog tajnog i nepoznatog mjesta (usp. Iv 7,27); dakle, ako im kažu da se nalazi u nekom od tih skrovišta, neka im ne vjeruju (Mt 24,26). Neće biti nikakve skrovitosti pri drugom Mesijinom dolasku: bit će očit kao munja koja bljesne od jednog obzorja do drugog (Mt 24,27; Lk 17,24). Bit će tako lako prepoznati da je prisutan, kao što je lako znati da postoji neka strvina, kad se vide orlovi kako kruže po zraku nad nekim mjestom (Mt 24,28; Lk 17,37).[13]

Međutim, apostoli ne smiju samo sanjati o budućoj slavi, koja će doći u svoje vrijeme; moraju se sjetiti (usp. Lk 9,22 i paral.),[14] da Mesija mora najprije mnogo pretrpjeti i biti odbačen od sadašnjeg naraštaja židovskog naroda (Lk 17,5). Taj doziv u krutu stvarnost vrlo je prikladan u ovom povijesnom času.

 

36) SLAVNI DOLAZAK SINA ČOVJEČJEG

(APOKALIPSA, 7)

Mt 24,29—31; Mk 13,24—27; Lk 21,25—28

 

U ovom se dijelu opisuje, kao glavni predmet, druga značajka parusije, naime njezin slavni izgled.

Parusija je jedinstven događaj, ali ako se promatra prema slikama pod kojima se predstavlja, ona dolazi u tri vremena, koja su u stvari tri elementa jedne te iste stvarnosti: kozmički poremećaji, vizija Sina čovječjeg i skupljanje izabranika.

— Kozmički poremećaji (Mt 24,29; Mk 13,24—25; Lk 21,25—26) brojniji su kod Mt i Mk nego kod Lk, koji sa svoje strane astralnim poremećajima

 

dodaje još huku mora i valova. Poznato je da sve te slike spadaju na apokaliptički govor proroka (usp. Iz 13,10; 34,4; Jer 4,28; Ez 32,7—8; Am 8,9; Jl 2,10; 3,4; 4,15, itd.), kojim se izražava snažni i pravedni zahvat Božji na »Jahvin dan«. Isus želi reći da će najviši zahvat Božji u svijetu biti ova slavna objava božanskog Mesije, s kojom će se započeti novi svijet... Lk govori o nespokojstvu ljudi, o strahu i tjeskobi do ludila; naravno, misli se na one ljude koji imaju razloga da se boje suda Božjega...

Poteškoća je ovdje »kronološko« pitanje. Lk nema nikakve naznake. Mk kaže »u ono vrijeme«, što je kao i uvijek neodređeno. Ali Mt tvrdi, da će to biti »odmah, poslije nevolje onih dana«. Oni koji tumače cijeli govor o propasti Jeruzalema, drže da se ova »nevolja« odnosi na onu o kojoj je govor u r. 21 (ulomak o opsadi Jeruzalema); ali oni zaboravljaju da se paralelni tekst Mk (r. 24) izravno povezuje s ulomkom rr. 21—23; što znači, da se i r. 29 Mt povezuje s ulomkom rr. 23—25 Mt. Drugim riječima, »nevolja« na ovom mjestu jest pojava lažnih mesija i njihovo zavođenje svijeta, što ne znači da se isključuju druge nevolje, koje su prije bile najavljene: Mt 24,5—8 i paral., i Mt 24,9—14 i paral. Kad se svrši taj (neodređeni) period kušanja, dogodit će se parusija.

Samu parusiju (Mt 24,30; Mk 13,26; Lk 21,27) drukčije opisuje Mt a drukčije Mk—Lk. Kod Mt najprije se govori o »znaku« Sina čovječjeg, a zatim o dolasku samog Sina čovječjeg (r. 30). Kod Mk—Lk govori se jedino o dolasku, tako da Matejev »znak« ne može biti ništa drugo nego sami Sin čovječji (pobožno tumačenje o znaku križa nema nikakve osnove u samom tekstu). Sin čovječji doći će na oblacima (elemanat prisutan u svim teofanijama), okružen velikom snagom i slavom, prema poznatoj viziji Dan 7,13—14 (to su već ustaljene apokaliptičke slike, iz kojih se stoga ne može zaključiti da će svaki od nas doživjeti doslovno ovako glavnog Krista; kako će to biti, znat ćemo kad ga doživimo). Mt nadodaje, da će se »udariti u prsa sva plemena na zemlji« (usp. Zah 12,10—12); na sve strane čut će se prestrašeno jadikovanje onih koji sa strahom očekuju sud Božji (usp. Lk 21,26).

— Konačno će Sin čovječji skupiti svoje izabranike s četiri strane svijeta (Mt i Mk). To znači da će postojati zajednica spašenih (iz čega ne slijedi da neće biti i zajednice osuđenih, ali o njima se ne govori na ovom mjestu). »Izabranici« su oni isti kao u Mt 24,22.24 i paral.: svi koji vjeruju u Isusa. Bit će skupljeni pomoću anđela: tako se izražava vrhovna vlast Mesijina, koji ima svoje službenike kao što ih ima Bog. Anđeli će svirati u trube: još jedan elemenat bibličkog apokaliptičkog govora (usp. Iz 27,13; Jl 2,1; 1 Kor 15,52; 1 Sol 4,16).

Lk dodaje (r. 28) poziv pun radosne nade. Isusovi učenici, kad vide da se događaju »ove stvari« (kozmički znakovi r. 25), neka se ohrabre i ispune pouzdanjem, svjesni da je već došlo njihovo »spasenje« od svih muka i progona: već započinje novi, slavni eon.

Ovaj poziv na nadu u suprotnosti je sa tjeskobom i strahom drugih (rr. 25—26).

 

37) PARABOLA O SMOKVI

(APOKALIPSA, 8)

Mt 24,32—33; Mk 13,28—29; Lk 21,29—31

 

Smatra se da ova parabola nije sada na svom izvornom mjestu. Stvarno, ne slaže se dobro ni s prethodnim kontekstom (iako izgleda da se slaže) niti sa slijedećim. Vidjeli smo da prethodni ulomak govori o parusiji; prema

 

tome, ovdje gdje sada stoji parabola, parusija bi izlazila kao znak parusije. . Stoga je parabola izvorno morala stajati negdje gdje se govori o prethodnim znakovima, gdje bi poslužila kao zaključak da, kad se pojave ti znakovi, dolazi odmah svršetak... Ali, onda se ne slaže dobro ni sa slijedećom tvrdnjom »u r. 30 (Mk) 'sve ovo' ne može se odnositi samo na prethodne događaje, pretkazanja svršetka, kao u r. 29 Mk, nego na pretkazanja skupa sa samim svršetkom«.[15]

Parabola, dakle, obasjava vezu koja postoji između znakova svršetka i samog svršetka. Isporedba (»parabole«, hebr. »mašal«) koju učenici moraju naučiti, jest oživljavanje smokve. Ona za vrijeme palestinske zime (kišni period) izgubi sve lišće i izgleda mrtva, ali već u ožujku počnu joj se smekšavati grane i izlaziti lišće. To je najbolji zemljoradnički kalendar: tako svi znaju, da je ljeto (sušno doba godine) već na vratima (u Palestini stvarno nema proljeća)...

Lk nadodaje »i sva stabla«, imajući možda na umu one od svojih čitatelja koji ne znaju ovo što se događa sa smokvom, ali znaju što je proljeće i kako reagiraju sva stabla u ovo godišnje doba.

Onda, tako nešto dogodit će se u eshatologiji: kad vide »sve ove stovari«, znat će da je blizu, tu, na vratima... »Sve ove stvari«, prema tome, ne odnose se na daleke znakove (usp. Mt 24,6 i paral.), nego na bliske, kao na primjer na propovijedanje Evanđelja na cijelom svijetu (usp. Mt 24,14 i paral.) ili (prema govoru slike) na kozmičke poremećaje (Mt 24,29 i paral.).

Kod Mt i Mk ne kaže se tko je subjekt onoga »već je blizu, na vratima«, nego se mora podrazumjeti: Sin čovječji ili dolazak Sina čovječjeg. Lk kaže »Kraljevstvo Božje«, što je ista stvar, ako uzmemo Kraljevstvo u času njegova slavnog ispunjenja.

 

38) VRIJEME SVRŠETKA

(APOKALIPSA, 9)

Mt 24,34—36; Mk 13,30—32; Lk 21,32—33

 

Ovo je najproblematičniji ulomak u cijelom eshatološkom govoru i možda u svim našim evanđeljima. Ako se prvi redak shvati o svršetku svijeta, izašlo bi da ga je Isus smatrao vrlo bliskim i da se prema tome otvoreno prevario u svojim pretkazanjima: to je poznata teza krajnjeg racionalizma još od prošlog proljeća. Ne samo to, nego bi tako došao i u otvoreno protivurječje sa samim sobom, i to ne u nekom udaljenom kontekstu, nego u slijedećoj rečenici; protivurječje koje se ne može razumno dopustiti ni kod djeteta iz osnovne škole.

Spomenuti redak (Mt 24,34) ne mora se nužno odnositi na parusiju. Tako ga tumače oni koji misle da cijeli eshatološki govor radi jedino o svršetku svijeta, a da je ovaj redak povijesni nastavak prethodnog ulomka. U stvari, (nije sigurna ni jedna ni druga stvar. S jedne strane, kako smo upozorili od početka i kako smo preobilno mogli potvrditi, govor ne radi jedino o svršetku svijeta; neki njegovi dijelovi rade izričito o propasti Jeruzalema. S druge strane, i oni koji shvaćaju ove riječi (»zaista vam kažem, ovaj naraštaj neće proći prije nego što se sve ovo zbude«) o svršetku svijeta, moraju dopustiti,

 

da se one sada ne nalaze na svom izvornom mjestu;[16] da prema tame nisu povijesni nastavak prethodnog ulomka; da se prema tome ne moraju nužno odnositi na parusiju, nego da se, s te strane, mogu vrlo dobro shvatiti o propasti hrama i Jeruzalema.

Mi vjerujemo da se sa stanovišta egzegeze, ove riječi moraju shvatiti o ovom povijesnom događaju. Obično se ne svraća pažnja na činjenicu, da je ovo jedina u pravom smislu kronološka bilješka u cijelom govoru. S druge strane, od dva upita koja stavljaju učenici i koji su u osnovi ovog govora, samo jedan ima kronološki značaj (»kada?«) i odnosi se upravo na rušenje hrama (Mt 24,3 i paral.). Prirodno je misliti da je naš tekst izravan odgovor na ovaj upit; ako se ne shvati na taj način, govor bi počeo sa dva upita, a odgovorio bi samo na jedan, što nije normalno...

Isus, dakle, tvrdi da naraštaj njegovih suvremenika neće nestati prije nego što bude porušen hram (Jeruzalem). S tragedijom godine 70, proročanstvo se potpuno ispunja.

Da još bolje naglasi svoju tvrdnju i njezinu sigurnost, sva tri evanđelista ponavljaju ovdje poznati Isusov izraz, da će prije proći nebo i zemlja nego jedna jedina njegova riječ (Mt 24,35 i paral.); ne možemo biti sigurni da li je ovdje u svom povijesnom kontekstu, jer se nalazi također (u nešto različnoj formulaciji) u još dva različita konteksta (Mt 5,18; Lk 16,17).

Da Isus nije pomišljao na neki bliski svršetak svijeta, jasno je gledajući stvar s raznih stanovišta:

1. U toj pretpostavci, trebalo bi se odreći polovice naših evanđelja, svih onih crta Isusove poruke, koje pretpostavljaju rad, napor, izgrađivanje Kraljevstva, čekanje...
2. Osim općeg evanđeoskog konteksta, toj se hipotezi suprotstavlja također opći način gledanja eshatološkog govora, gdje barem neki elementi izgledaju sigurni:

• me treba se prenagliti, jer svršetak nije blizu;
• svršetak neće doći odjedanput, nego postepeno (formula: »najprije . . zatim«);
• postoji cijeli niz prethodnih znakova, neki dalji a drugi bliži, ali svi neodređenog trajanja;
• Evanđelje se mora propovijedati u cijelom svijetu;
• treba bdjeti...

1. c) Nadasve, Isus, iza kako se izrazio posve sigurnim s obzirom na propast hrama (Jeruzalema), izražava neposredno odmah svoju potpunu nesigurnost s obzirom na vrijeme parusije: »O onom danu i času nitko ne zna, ni anđeli na nebu, ni Sin, već jedino Otac« (Mk 13,32).[17] Kod Mt (24,36) fali »ni Sin«, a kod Lk cijeli redak, vjerojatno radi teološke sablazni koju naoko pretpostavlja; ali upravo ta moguća sablazan najbolje je jamstvo autentičnosti. Ove dvije izreke očito si proturječe, ako se odnose na isti predmet. Kako prije rekosmo, toliko proturječje, u jednom te istom kontekstu, ne može se nikome pripisati.

 

Isus, dakle, uči, da je vrijeme svršetka božanska tajna; da je tu jedino Bog mjerodavan; da to strogo spada na neobjavljeni plan Božji.

Problem je u tome da to ne zna »ni sam Sin«. Što je onda s Isusovim »znanjem«? Zar njegovo znanje nije božansko i prema tome beskrajno?  

 

O tom pitanju beskonačno se raspravljalo od starine do danas. Ovdje možemo podsjetiti samo na neke elemente, koji će nam pomoći da razumijemo.

• Nekoliko smo puta naglašavali da je Isusova osoba, osoba-tajna, neizreciva božansko-ljudska složenica, i da tekstovi jednostavno donose jednu uz drugu ove dvije dimenzije, ne brinući se da ih dovedu u sklad, premda nekada izgledaju protuslovne jedna drugoj. Nama ne preostaje drugo nego prihvatiti i jednu i drugu stvarnost, i sintezu ostaviti spekulativnoj teologiji.[18]
• Teolog-skripturist nužno mora uzeti obje stvarnosti. Kao što je Duquoc nekoliko puta upozorio, teolozi često prave zbrku između slavnog Krista i zemaljskog Krista. A apsolutno je potrebno razlikovati ih. Inače bismo se morali odreći nekih bitnih evanđeoskih podataka o njegovoj osobi: njegovog rasta u dobi i mudrosti, njegove naravi sluge, njegovih napasti, njegove ago­nije, same njegove smrti; kratko rečeno, morali bismo se odreći svih njegovih ljudskih ograničenosti, same njegove ljudske naravi.
• Predaja koja nam je sačuvala Markov tekst nije se bojala staviti skupa dvije naoko oprečne stvarnosti: Sin, tim što »ne zna« neke stvari, ne prestaje biti »Sinom«, jedinim, jednakim Ocu.
• Držati da »ovo neznanje nije u Isusu lišenje znanja ili nepoznavanje, nego samo volja i poslanje ne saopćiti ono što mora ostati tajno«,[19] znači izbjeći poteškoću, nastojeći spasiti Kristovo dostojanstvo, koje nije ugroženo, bez ikakvog oslona u samom tekstu.

Što se tiče odluka crkvenog učiteljstva,[20] ono »ne poziva da prihvatimo bez prethodnog ispitivanja klasičnu nauku o Kristovim znanjima (stečeno, uljeveno i blaženo viđenje). Ta se teologija... osniva na nesigurnom načelu, na načelu savršenstva. To načelo nije puno u skladu s onim što nam Pismo govori o Kristovom zemaljskom stanju. Isto se tako ne slaže s gledanjem Kalcedonskog sabora: Krist je iste naravi kao i mi, izuzev u grijehu. Prema tome, za vrijeme svog zemaljskog života, Krist je imao narav potpuno isporedivu s našom, izuzev jednu stvar: grijeh. Primijeniti načelo savršenosti neograničeno na Kristovo 'znanje', značilo bi nametnuti njegovom zemaljskom životu slavu koju je stekao uskrsnućem... Krist je primio kao dar Božji, to jest, prema govoru tradicionalne teologije, kao uljeveno znanje, proročku spoznaju, koja mu je bila potrebna da izvrši svoje poslanje objavitelja u stanju sluge, a ne u stanju uskrsloga«.[21]

— Zaključak: »Krist je kao čovjek primio od Oca spoznaju svega što je potrebno za njegovo poslanje, ali je mogao ne poznavati neke točke božanskog plana, kao što se to ovdje formalno tvrdi«.[22]

Drukčije rečeno: u svom zemaljskom stanju i poslanju, Isus nije uživao sve Božje povlastice. Isus će još jednom ustvrditi, u času kad se oprašta od zemaljske pozornice, da znanje vremena svršetka pripada Ocu (Dj 1,7). Drugom zgodom, naznačio je još jedan takav predmet isključive Očeve nadležnosti (usp. Mk 10,40).

I u S. Z., samo je Jahve poznavao »dan Jahvin« (usp. Zah 14,7).

 

39) IZNENAĐENJE KAO U DANIMA POTOPA I LOTA

(APOKALIPSA, 10)

Mt 24,37—41; (Lk 17,26—30.34—35)

 

Odavle nadalje, govor ima novu temu: sud. Dosada je bila u vidu samo optimistička strana parusije, spasenje izabranika (Mt 24,31 i paral.) Odsada se nazire također kazna zlih, i ta misao usmjeruje cijeli preostali dio govora; njegov temeljni sadržaj je poticaj na bdijenje.

Stanje posljednjeg ljudskog naraštaja u neposrednoj blizini parusije slično je stanju koje je vladalo uoči dviju velikih katastrofa svete povijesti: za Noinog i Lotovog naraštaja (Lota spominje jedino Lk). U onim povijesnim prilikama, ljudi su živjeli posve normalno, dajući se na uživanja i poslove bezbrižno, ravnodušno i lakomisleno pred neminovnim kaznama koje su ih ugrožavale zbog njihovih grijeha; i kad su to najmanje očekivali, iznenada, pala je na njih kazna, ubivši ih sve... Tako će biti i uoči pairusije: ljudi će živjeti normalno (sugerira se, da će posljednji ljudski naraštaj doživjeti eshatološki preobražaj a da prethodno ne umre), bit će zauzeti svojim uživanjima i poslovima, potpuno ravnodušni pred znakovima pretkazanja, a onda će iznenada doći svršetak, što će za zle značiti kazneni sud...

Stvar je u tome što će to biti čas konačnog razlučenja, kad će biti odijeljena pšenica od ljulja i dobre ribe od nevaljalih (Mt 13,40—42.49—50).[23] Od dvojice ljudi, zauzetih istim poljskim poslom (Mt), ili koji preko noći spavaju na istom ležaju (Lk), jedan će biti »uzet« za slavu a drugi »ostavljen« za osudu. Od dviju žena, koje melju skupa na istom ručnom mlinu (Mt 5 Mk), jedna će biti »uzeta« za Kraljevstvo, a druga će biti »ostavljena« svojoj zloj sudbini... Sudeći po vanjštini, ovi ljudi i ove žene izgledaju u svemu jednaki, ali Bog poznaje njihova srca. On zna tko je pšenica a tko ljulj.

Spomenute čine Lk stavlja po noći, ne zato što će se parusija dogoditi noću, nego stoga što noću sva iznenađenja ostavljaju još jači utisak...

 

 40) POTICAJ NA BDJENJE: RAZBORIT DOMAĆIN

(APOKALIPSA, 11)

Mt 24,42—44; Mk 13,33; <Lk 12,39—40)

 

Ovaj je ulomak usko povezan s prethodnim. Parusija će se pojaviti iznenada pa zato može biti tragična za one koje zateče neoprezne i nespremne. Odatle poticaj na bdijenje (kod Mk, r. 33, izraz pojačan): ne zna se dan kad će doći Gospodin, neka nas ne iznenadi...

Poticaj objašnjava i motivira kratka parabola o razboritom domaćinu. Slika je uzeta iz života siromašnog seoskog svijeta. Njihove kuće imaju slabe zidove, načinjene od zemljanih ćerpiča. Na takvom zidu lako je napraviti rupu te kroz nju ući i pokrasti kuću. Naravno, kradljivac neće na­javiti svog posjeta. Bitan je stav domaćina. Kad bi on na neki način mogao znati da će u noći imati posjet razbojnika, sigurno bi bdio toga časa da izbjegne taj zločin. Parabola zatim ne kaže ono što je očit zaključak: budući da domaćin ne zna kad će doći kradljivac, mora biti pripravan bdeći svaki čas, uvijek (mora poduzeti neke mjere opreza, koje imaju stalan učinak), da ne bude iznenađen kad se najmanje nada... Dakle, takav mora biti i naš stav pred nesigurnošću Gospodinovog dolaska: budući da ne znamo ni dana ni časa, moramo biti uvijek spremni, živeći životom dostojnim vjernika, da nas ne iznenadi sud Božji, jer se parusija može dogoditi kad joj se najmanje nadamo.

Lk ima ovu parabolu u različnom povijesnom kontekstu; nema sumnje da joj je mjesto ovdje, u eshatološkom govoru.

 

(fra Augustin Augustinović, Povijest Isusova, II, Sarajevo 1984, str. 256-272)

 ______________________________________________________________________

[1] Usp. sv. I, str. 266—268. 270

[2] Posuvremenjavanje panorama problema i rješenja u vezi s ovim pojmom mogu se vidjeti u Duquoc, Christologie, II 375—424.

[3] Znakovi nas ne upućuju na kronološko čitanje, koje bi nam omogućilo izračunati dan suda. Označuju na maštovit i neobičan način stvarno ustrojstvo naše povijesti: uvijek je prisutna u njoj konačna drama«: Ch. Duquoc, Christologie, II 392.

[4] Usp. sv. I, str. 251—253.

[5] U r. 23 radi se u osnovi o istoj misli; spekulirati ovdje o bijegu od mučeništva, itd. nije na mjestu

[6] U Markovom tekstu postoji još jedna anomalija: izgleda da je njegova »groza pustoši« osoba (particip »stavljan« — koji stoji — je u muškom rodu), prema tame »Grozni Opustošenjak«. Oni koji tumače ovaj tekst o svršetku svijeta, misle na Antikrista. U stvari, radi se o običnoj parsonifikaciji J. Jaremias. koji također zastupa ono o »lažnom Krista«, kaže da se kod Mk radi o »construcrtio ad sensum«, i da ju je Mt smatrao gramatičkom pogreškom, pa je ispravilo particip u muškom radu na srednji rod, u skladnu s rodom grčke riječi »groza« (usp. Theologie, I 155—156).

[7] Nisu to Isusove riječi, nego evanđelistove (ili kasnija opaska).

 [8]Popis opsada i osvajanja Jeruzalema od tisuću godina prije Krista do 1967. poslije Krista u Le Monde de la Bible 1 (1977) 36; J. Jeremias (Jerusalem zur Zeit Jesu, 160—163) govori o opsadama grada od g. 169. prije Krista do g. 70. poslije Krista.

[9] Izreka Lk 17,33 (»tko bude nastojao sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko ga izgubi, sačuvat će ga«) ponavlja Lk 9,24; Mk 8,35. U onom kontekstu, suprotstavljao se povijesni i eshatološki život (usp. sv. I, str. 344), a ovdje se suprotstavlja najnevažnije i najvažnije, naime život; onaj koji bude nastojao sa­čuvati neku kućnu stvar, izgubit će život; dok onaj koji se zna odreći tih stvari, sačuvat će život...

[10] Ovu vijest, osim Euzebija, imaju i neki drugi stari pisci. Neki moderni autori (S. G. F. Brandon, G. Strecker, J. Munck) misle da se radi o legendi. Dragi hrane povijesnu vrijednost ove predaje (B. Bagatti, S. Sowers, J. J. Gunther, M. Simon); usp. F. Manns, Les chretiens a Pella lors de la premiere revolte juive, u Le Monde de la Bible 22 (1982) 37—39. Između 1978. i 1981. godine, jedna australijska ekspedicija izvršila je u tri navrata arheološka iskapanja i otkrila nekoliko spomenika iz helenističkog i rimskog doba; kratki sažetak rezultata usp. Aruthony McNicoll, Pella, une ville de la Decapole a l'epoque greco -romaine, na nav. mj., 34—36.

 [11] U vezi s ovim obično se spominju dva slučaja, o kojima govore Dj 5,36—37: Tauda (vjerojatno g. 44—46. nakon Kr.) i Juda Galilejac (osnivač zelotizma, g. 6. posl. Kr.); i jedan iz slijedećeg stoljeća (135. posl. Kr.), naime slučaj Bar Koheba.

 [12] Vjerojatno se navodi Pnz 13,1(2). U Bibliji Starog i Novog zavjeta, čudo je »znak« ili simbol Božje moći; tako se razumije upotreba riječi »znak« za čudo. Ali ta uopćena upotreba učinila je od ove riječi stručni izraz za bilo kakav čudnovati čin, čak za čine samo prividno čudesne, koje čine lažni kristi i lažni proroci, koji u stvari nisu znakovi Božji (usp. sv. I, str. 87).

[13] U Matejevom kontekstu, poslovica koju Isus navodi znači da je parusija očita. Kod Lk, kontekst je različit pa tako i poslovica dobiva nešto različito značenje: učenici ga pitaju za mjesto parusije i suda, a Isus im odgovara da gdje gad bude svijeta, bit će i suda...

 [14] Usp. sv. I, str. 339—341.

[15] Joseph Schmid, u kom. Mk.

[16] Usp. Joseph Sclimid. citiran u prethodnom paragrafu. Drugo bi pitanje bilo znati gdje su ove riječi izvorno stajale u govoru; možda poslije odsjeka o opsadi Jeruzalema (Mt 24,15—22 i paral).

[17] O taj Isusovoj tvrdnji, da ne zna, usp. Galot, o. c, 265—266. 268

[18] Studija koja sažima teološko tumačenje Kristovog znanja (klasična teologija, učiteljstvo Crkve, moderna kritika) može se vidjeti u Ch Duquoc Christologie, I 188—226.

 [19] J. Huby, kom. Mk.

 [20] Vidjeti kratko Duquoc, o. c, 212-216.

 [21] Duquoc, o. c, 219 i 223.

 [22] La Bible de .Temsalem, kom. Mt 24,36.

[23] Usp. sv. I, str. 266—268. 270