Međunarodna galerija portreta Tuzla

Tuzla, 14. ožujka 2024.

U Centru za kulturu održana je književna večer na kojoj je predstavljena knjiga poezije književnice Ljerke Mikić iz Kostrča kod Orašja iz Posavine.
Program je vodila Silva Banović;
Knjigu su predstavili Marica Petrović i Vidan Janjić;
Stihove je interpretitao Luka Spasojević;
Glazbeni dio susreta oplemenio je dječji zbor Slavuj, pod ravnanjem Renate Bagarić uz klavirsku pratnju Zlatana Mujkića. Pjevali su o ljubavi, a na kraju je R. Bagarić, uz spomenutu klavirsku pratnju, otpjevala Vjeruj u ljubav, pjesmu kojom je naslovljen 4. studijski album Olivera Dragojevića.

Gradski dječji zbor SLAVUJ

Prof. Vidan Janjić rekao je da je ovo prva zbirka sonetnih vijenaca u BiH. Ako još uočimo da imamo pjesnikinju, a ne pjesnika, može se zaključiti da je LJ. Mikić u više segmenata – prva!
Knjiga pod nazivom U KORIJENIMA nudi nam jedan čudesan svijet! Ne u jednom korijenu, nego u množini, u svemu onome što čini život i ljudsko trajanje. Što čini život Ljerke Mikić - Ona pjeva o prirodi i ona pjeva s prirodom.
Na koricama je ilustracija drveta s izraženim korijenima duboko u zemlji. Plodovi toga drveta su srca, iznad drveta leti ptica i sija sunce. To je slika života koju će naša Pjesnikinja oplemeniti svojom umjetničkom maštom. Neki ljudi pokušaju iskorijeniti druge ljude, pa ih iščupaju iz zemlje. Ljudi od poezije slabije se uklapaju u ovaj kapitalistički svijet. Oni kojima je stalo do nematerijalne imovine, koja se temelji na ljepoti malih životnih stvari nisu podudarni s načinom na koji funkcionira današnji sustav. Ali, mislim da osoba koja u sebi nosi poeziju, vjerojatno ima smisleniji i bogatiji život, nego osoba koja živi slijedeći samo praktičnu i materijalnu stranu života. Zato sam rekla - duboko u zemlji. Nitko nije i ne može iskorijeniti Ljerku Mikić iz njezine Posavine, njezina svjetonazora, pripadanja i uvjerenja. Ona čvrsto stoji na zemlji koja ju je rodila i pjeva svima, a uprvom redu STVORITELJU SVIJETA, RODITELJIMA, LJUDIMA, PRIRODI, PJEVA ŽIVOTU I NJEGOVIM RADOSTIMA.
Književnost je , i to ne samo u našem društvu, tužno uvjetovana socijalnim kontekstima samoga umjetnika, njihovim malim povijestima i njihovim suodnosom s velikim svijetom. Kao što Whitman piše, čovjek je puno više od onoga što vidimo između šešira i čizama I bitno više od onoga što stane u biografske činjenice. Mnogi prožive život a da ne upoznaju sami sebe, kamoli da još stignu naći hrabrosti slijediti autentične potrebe, ne živjeti po diktatu, stati i razmisliti što su i što žele.
Korijeni nisu pjesme čuvarice stada ili kopačice u polju. To je sofisticirana pjesma napisana u jednoj od najsloženijih književnih formi – u formi soneta. Ovo je ukroćena pjesma, formom propisana, pa ipak slobodna i porukom i misaonom biti, široko rasplivana izvan tih sonetnih ograda koje su za našu pjesnikinju, možda samo izazov.
Živimo u vremenu nečitača. Pogotovo poezije. Predgovorna i pogovorna bilješka prof. Mate Nedića i fra Luke Markovića, nisu ushićeno impresionistički intonirane. Teorijski korektne, one nas upućuju u osebujni pjesnički svijet i sterilno , znanstveno ga interpretiraju.
Na kraju - Nada, ufanje, koja je, zapravo, uz vjeru i ljubav temeljna tema ove pjesnikinje. Ljubav i vjera su u zagrljaju raširenih ruku djevojke u cvjetnom polju. U blizini su skromno posavsko, drago dvorište i obrađene njive. Tu se ljubav dodiruje s prirodom i čovjekom. LJUBAV S VELIKIM SLOVOM U RAŠIRENIM ŽENSKIM RUKAMA.
Korijen je jedan od triju osnovnih organa kopnenih biljaka. Simbolična i značenjska funkcija korijena u ljudskom životu, u životu LJM je, vjera, ufanje i ljubav. To je to, ostalo je poezija koju treba čitati, slušati, vjerovati joj i voljeti život.
Ako se upustimo u strukturu sonetne zbirke U KORIJENIMA, UOČIT ĆEMO DA SU I ZVUKOVNI I ZNAČENJSKI SLOJ JEZIKA ove pjesnikinje majstorski i promišljeno ukomponirana asonancija (ponavljanje istih samoglasnika i aliteracija (ponavljanje istih suglasnika). Ovo su dominante stilske figure koje doprinose metaforici i simbolici uopće u ovoj pjesničkoj kompoziciji.
Taj je jezik izgradio pjesnikinjin svijet koji je je i u objektivnoj zbilji i u subjektivnom viđenju doprinio da se lako iščita misaona bit, ili poruka kako bi rekli starinski teoretičari.

Ova filozofija života, teološki pristup objašnjavanju svijeta i njegove pojavnosti nisu pjesnikinju odveli u teško pratljivi i teško shvatljivi izričaj pa ne moramo biti poznavatelji teorije književnosti pa da dobro upratimo kako pjesnikinja shvaća život. Čovjek nije otuđen i sam. U njegovu životu sudjeluje niz činitelja koji su vođeni ljubavlju i nadom. Nema tu filozofiranja i teologiziranja, sve je jednostavno i u skladu s prirodom. Samo treba voljeti i moliti i nitko te, čovječe, neće moći iskorijeniti.
Jedan od vijenaca ima naslov: Dodiri ljubavi
Ima li itko među nama tko ne želi da ga dodiruje ljubav, da ga netko voli. Da ga voli majka, otac, brat, sestra, prijatelj, prijateljica, dijete, da ga vole svi ljudi.
Ilustracija za ovaj vijenac je već spomenuta; cvjetno polje, djevojka raširenih ruku, drago posavsko dvorište, put i , naravno olistalo veliko drvo. Ima tu još drveća uz kuću i u daljini, ali ovo veliko, u prvom planu, to je valjda ono drvo s korijenima koje djevojku drži u životu, okrenutu suncu, egzaltiranu: DRVO SA KORICA
KAKO JE LIJEPO KAD JE LJUBAV ZAUVIJEK ponavlja LJerka Mikić više puta. To je znak poruke. Nema tu metaforike niti ikakve posebne stilsko figurativne uporabe jezika. Jednostavna, a sveto knjiški snažna poruka: KAKO JE LIJEPO KAD JE LJUBAV ZAUVIJEK.
U svakom vidu i formi. Samo ljubav to je poruka zbirke pjesama U KORIJENIMA, poruka Ljerke Mikić svim ljudima pa i nama koji smo se večeras ovdje okupili na ovoj ugodnoj književnoj večeri.
Ljerka je Mikić u svojim sonetima više pjevala o onoj Ljubavi koja se piše velikim slovom, Božanskoj Ljubavi, naime. Jer, budimo iskreni, za većinu nas ta ljubav je U KORIJENIMA.
Ili je u DODIRIMA LJUBAVI, napisana oda svakoj ljubavi.
Smisao svakoga umjetničkoga stvaranja je prezentacija. U nekim je umjetnostima ta prezentacija jednostavnija, lakše se realizira. Npr: arhitektura, glazba, slikarstvo pa i kazalište. U književnosti, pak, to je kompliciranije. Ovo je jedan od načina pokazivanja umjetničkoga viđenja svijeta jedne književnice.
Zatim dolazi knjiga za koju znamo da ima konzumente koji su rijetko brojni. Zato postoje tzv. školske lektire. To je jedan pedagoški mehanizam koji, da tako kažem, natjera ljude da u ruke uzmu taj čudesni svijet viđen kroz umjetnikovu maštu. Oni rijetki koji se i kasnije, u životu vraćaju knjizi, uglavnom čitaju prozu. Poezija je izazov za intelekt!
Pjesnici se slabo uklapaju u ovaj kapitalistički svijet.
Zato sam rekla - duboko u zemlji. Nitko nije i ne može iskorijeniti LJM iz njezine Posavine, njezina svjetonazora, pripadanja i uvjerenja. Ona čvrsto stoji na zemlji koja ju je rodila i pjeva svima, a u prvom redu STVORITELJU SVIJETA, RODITELJIMA, LJUDIMA, PRIRODI, PJEVA ŽIVOTU I NJEGOVIM RADOSTIMA.
Književnost je , i to ne samo u našem društvu, tužno uvjetovana socijalnim kontekstima samoga umjetnika, njihovim malim povijestima i njihovim suodnosom s velikim svijetom. Kao što Whitman piše, čovjek je puno više od onoga što vidimo između šešira i čizama I bitno više od onoga što stane u biografske činjenice.
Ne čuvarica stada ni kopačica u polju
U KORIJENIMA: DRVO, SUNCE, SRCA PTICA.
Ljudi od poezije se ne uklapaju. Oni kojima je stalo do nematerijalne imovine, koja se temelji na ljepoti malih životnih stvari nisu podudarni s načinom na koji funkcionira današnji sustav. Ima smisleniji i bogatiji život, nego osoba koja živi slijedeći samo praktičnu i materijalnu stranu života.
Zato sam rekla - duboko u zemlji. Nitko nije i ne može iskorijeniti LJM iz njezine Posavine, njezina svjetonazora, pripadanja i uvjerenja. Ona čvrsto stoji na zemlji koja ju je rodila i pjeva svima, a u prvom redu: Stvoritelj, roditelj, ljudi priroda život i radosti.

M.P.