Prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. ² Zapitaše ga njegovi učenici: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« ³ Odgovori Isus: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.«

⁴ »Dok je dan,
treba da radimo djela
onoga koji me posla.
Dolazi noć,
kad nitko ne može raditi.

⁵ Dok sam na svijetu,
svjetlost sam svijeta.«

⁶ To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. ⁷ I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« – što znači »Poslanik«. Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući.

⁸ Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« ⁹ Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!« ¹⁰ Nato ga upitaše: »Kako su ti se otvorile oči?« ¹¹ On odgovori: »Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.« ¹² Rekoše mu: »Gdje je on?« Odgovori: »Ne znam.«

¹³ Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. ¹⁴ A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. ¹⁵ Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.« ¹⁶ Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.« Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. ¹⁷ Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« ¹⁸ Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao ¹⁹ i upitaše ih: »Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?« ²⁰ Njegovi roditelji odvrate: »Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. ²¹ A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!« ²² Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova. Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. ²³ Zbog toga rekoše njegovi roditelji: »Punoljetan je, njega pitajte!«
²⁴ Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: »Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!« ²⁵ Nato im on odgovori: »Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.« ²⁶ Rekoše mu opet: »Što ti učini? Kako ti otvori oči?« ²⁷ Odgovori im: »Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?«

²⁸ Nato ga oni izgrdiše i rekoše: »Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. ²⁹ Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.« ³⁰ Odgovori im čovjek: »Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. ³¹ Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. ³² Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. ³³ Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa.« ³⁴ Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« i izbaciše ga.

³⁵ Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« ³⁶ On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« ³⁷ Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« ³⁸ A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj. ³⁹ Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« ⁴⁰ Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi?« ⁴¹ Isus im odgovori:

»Da ste slijepi,
ne biste imali grijeha.
No vi govorite: ‘Vidimo’
pa grijeh vaš ostaje.«

 

RIJEČ GOSPODNJA!

 

 

 

SLIJEPAC OD ROĐENJA

(DRUGA SEDMICA LISTOPADA G. 29)

Iv 9,1—41

 

Ova pripovijest o slijepcu od rođenja jedno je od najživljih i psihološki najuspjelijih kazivanja u svim našim evanđeljima. Autor koji joj je dao sadašnji konačni oblik,^[1] izradio je savršen književni sastavak. To je kazališno remek djelo, gdje se redaju »činovi« jedan zanimljiviji od drugog.

 

Uvodna bilješka »prolazeći putem« sugerirala bi da postoji neposredna veza s prethodnim prizorom, ali u stvari ništa ne priječi da se poveže i s nekim drugim povijesnim vremenom. Kako su mu se zaprijetili kamenovanjem, Isusu je stalo da se izgubi s vida svojih razdraženih neprijatelja; sa­svim je nevjerojatno da bi se zaustavio na ovom mjestu, da se zabavi s ovim slijepcem. Osim toga, ovo se događa subotom (r. 14), a to je nova vremenska oznaka s obzirom na prethodni kontekst. Pretpostavljamo da je to prva subota poslije svetkovine Sjenica.

 

Ima dosta razloga koji govore u prilog tome da se ovaj događaj odigrao u ovom općem kontekstu.

 

— Ponovno se postavljaju iste kristološke teme iz prethodnih rasprava, iako u drugom tonu: na primjer, odakle je Isus (ir. 29; usp. 7,28; 8,14), tko je on (r. 36; usp. 8,25), Isus kao Svjetlo svijeta (r. 5; usp. 8,12), itd.

• Kao i u prethodnim prizorima, i ovdje se susrećemo s istim tvrdoglavim i tvrdokornim neprijateljstvom farizeja.
• To što slijepca šalje na ribnjak Siloe, može imati veze s obrednikom vode na blagdan Sjenica. Vodu za taj obred donosili su upravo iz ribnjaka Siloe. Tim obredom su molili za kišu, a kiša je blagoslov Božji, tako da je ona voda bila simbol svih Božjih blagoslova. U našem slučaju, voda iz Siloe donosi blagoslov vida — božanskog svjetla ...^[2] Što se tiče mjesta gdje se dogodilo čudo, sve okolnosti u pripovijesti govore u prilog Jeruzalema. Čudo se moglo dogoditi u bilo kojoj gradskoj ulici, ali je najvjerojatnije da se dogodilo na jednim od hramskih vrata. gdje su običavali sjediti prosjaci i moliti milostinju (usp. Dj 3,2). I naš slijepac bio je jedan od tih prosjaka (r. 8).

 

Od patrističkog doba pa sve do danas, htjeli su vidjeti u ovom čudu i simboliku krštenja; evanđelist bi imao namjeru pružiti ovim čudom poduku kršćanskoj zajednici o potrebi i značenju krštenja. Drugi autori protive se tom tumačenju. Ima dobrih razloga za jedno i za drugo mišljenje.^[3]

 

Rekosmo da je ova pripovijest kazališno djelo, sastavljeno od nekoliko »čina«; da naše izlaganje bude jasnije, podijelili ćemo ga prema tim »činima«.

 

1) Čudo i njegovo značenje (rr. 1—7). — U subotu (r. 14) poslije blagdana Sjenica, Isus prolazi s učenicima blizu hrama i kod jednih hramskih vrata (usip. r. 8) pogled mu se zaustavlja na prosjaku koji je tu sjedio. Ljudi dobro poznaju ovoga prosjaka. Njegovi roditelji žive ovdje u Jeruzalemu (r. 18). Svi znaju da je slijep od rođenja. Isus i učenici također to zmaju; vidi se da nije prvi put da ga tu nalaze i da su se prije bili zanimali za pojedinosti o nijemu.

 

Važno je da se radi o slijepcu od rođenja: tako više odskače veličina čuda i njegova simbolika postaje razumljivija: čovjek se rađa duhovno slijep, on je po ustrojstvu slijep, i samo vjera u Isusa — svjetlo svijeta (r. 5) — u stanju je dati mu vid ...

 

Učenici predmnijevaju ili znaju da će Isus učiniti čudo (moguće da ga je to slijepac zamolio ovoga časa ili nekom drugom zgodom), ali žele da im prije dadne svoj odgovor na staro pitanje, koje muči svakog čovjeka, o porijeklu fizičkog zla na svijetu. Čemu treba pripisati da se ovaj čovjek rodio slijep? Da li svom vlastitom grijehu, kojega bi bio počinio prije nego što se rodio, ili grijehu svojih roditelja?

 

S ovim riječima učenici izražavaju opće židovsko vjerovanje u Isusovo vrijeme.

 

—      Bolesti i uopće fizičko zlo imaju izravnu vezu s grijehom, izravna su posljedica grijeha (usp. Job 8,4—7; Lk 13,2.4, itd.). Ne radi se samo o pučkom vjerovanju; tako misle i farizeji, ljudi učeni u tim stvarima (usp. ovdje r. 34).

 

Ali ta teza poznaje dvije mogućnosti.

• Može se raditi o grijehu što ga čovjek počini u majčinoj utrobi, prije rođenja. Iako je ta ideja protivna židovskoj misli (Schmaokenlburg), ipak su je naučavali neki rabini, i ne vidi se na što bi drugo mogli ovdje misliti Isusovi učenici.
• Mnogo čvršće bilo je ukorijenjeno mišljenje, da se grijesi roditelja kažnjavaju na sinovima (usp. Izl 20,5; Br 14,18; Pnz 5,9; Tob 3,3—5, itd.). Proroci su pobijali to mišljenje i učili, da će svaki čovjek biti osobno odgovoran za svoje grijehe (usp. Jer 31,29—30; Ez 18,2—4), ali se vidi da njihova teza nije imala odjeka u pučkoj religioznosti.

 

Isus niječe i jednu i drugu mogućnost: prosjakova sljepoća nije kazna ni za njegov grijeh ni za grijeh njegovih roditelja. Isus niječe da postoji nužna veza između bolesti i grijeha; niječe to općenito i primijenjeno na ovaj posebni slučaj. Naravno, on nije kazuist; on tim ne želi reći da fizičko zlo nikada ne može biti kazna za grijeh; možda to nekada može biti, ali u svakom slučaju, tko bi to mogao dokazati?

 

Kako se vidi, Isus ne pruža nikakvog rješenja općeg problema. On samo kaže, gdje ne treba tražiti to rješenje, ali ne kaže gdje se ono može naći.

 

Međutim, premda ostaje netaknut metafizički problem porijekla bolesti, Isus opominje, da ona u ovom konkretnom slučaju ima providnosno znače­nje: služi za to da se očituju »djela Božja«, to jest da se preko ovoga čuda što će ga Isus učiniti, očituje moć i slava Božja (kao u 2,11 i 11,4).

 

Isus je upravo zato bio poslan na svijet, da mu očituje slavu svoga Oca. Još uvijek je »za dana«, još uvijek mu ostaje nekoliko mjeseci života, koje on mora iskoristiti, da izvrši svoje poslanje. Ali to isto poslanje također je zadaća njegovih učenika; Isus ih izričito udružuje sa svojom osobom, tako da svi »mi«^[4] moramo raditi dok postoji ta mogućnost. Jer kad dođe »noć«, nitko neće moći ništa učiniti. Isusu će ona doći s njegovom nasilnom smrću; učenicima, ne samo sa smrću, nego i s tamnicama, progonima, itd.^[5] Treba iskoristiti raspoloživo vrijeme i mogućnosti koje sada imamo.

 

Ovaj slučaj ima posebnu važnost, jer će se u njemu moći plastično vidjeti duboki smisao njegove osobe i poslanja: dati vid slijepom čovjeku bit će fizička slika onoga, što je on ovih dana svečano izjavio o samom sebi, da je svjetlo svijeta (8,12): dok je na svijetu, svjetlo je svijeta (r. 5). Njegovo poslanje je osvijetliti ljudima put spasenja.

 

S ovim riječima, Isus izražava simboliku čuda koje misli učiniti; njegovo značenje »znaka«. S jedne strane, ono je znak Božje moći koja djeluje preko Isusa (r. 3). S druge strane, ono je znak Isusovog poslanja da bude svjetlo (r. 5): otvoriti oči ljudima pomoću vjetre u njega.

 

Onda prelazi na postupak ostvarenja čuda; naravno, treba pretpostaviti da se prije stavio u usmeni doticaj s bolesnikom.

 

Od čudesa učinjenih u Galileji, znamo da je Isus pri ozdravljenjima dvaput upotrijebio pljuvačku: s gluhonijemim (Mk 7,33) i sa slijepcem (ali ne od rođenja; Mk 8,23). U stara vremena, pljuvačku su smatrali ljekovitom, (premda je Isus nije upotrijebio kao lijek. Ovaj put ne upotrebljava samo pljuvačku, nego od pljuvačke i ulične prašine napravi malo blata. S tim blatom pomaže slijepčeve oči, a onda ga pošalje da se opere na ribnjaku Siloe.^[6] S tako zalijepljenim očima, sigurno pod vodstvom neke osobe, čovjek ode na ribnjak, opere se i povrati sa zadobivenim vidom.

 

To što Isus pripravlja blato od prašine i pljuvačke i s njim maže slijepčeve oči, ima izgled čarobnjačkog postupka. Ali je očito, da to Isus ne radi kao čarobnjaštvo, jer čudo ne dolazi odatle nego od pranja na ribnjaku.

 

Voda iz Siloe ne upotrebljava se zato što bi posjedovala neku ljekovitu snagu, jer nikad nije bila poznata kao takva. Kako rekosmo, vjerojatno postoji veza s nedavnom svetkovinom Sjenica: kao u obredu svečanosti, tako i za slijepca, ova voda mora biti simbol Božje dobrohotnosti; prikladan način da se u čovjeku pobudi vjera u Božju moć i u moć njegovog izaslanika Isusa. Cijeli postupak trebalo je da pokaže slijepcu, neposredno i fizički, ovo suočenje između bolesti i Božje moći: zamazati oči blatom, simbol sljepoće; oprati se, oslobođenje od sljepoće. Ne radi se o čarobnjačkim činima, nego o slikama, koje su prikladne za nekoga koji ne vidi...

 

2) Reakcije susjeda (rr. 8—12). — Ovo čudo izaziva neuobičajenu uzbunu u gradu. Prvi se pojavljuju slijepčevi susjedi. Vidi se da je on, kad je vidio da je ozdravio, poletio izravno od ribnjaka svojoj kući, da javi tu sretnu vijest svojima. Prirodno je pomisliti da je i na vanjski način izražavao svoju sreću gestima i vikom, koji su odmah svratili pozornost cijelog susjedstva. Osim toga, prolazile su tuda i druge osobe koje su otprije poznavale toga čovjeka, jer su ga viđale kako sjedi i moli milostinju.

 

Bilo je nevjerojatno što su sada imali pred očima. Prije su ovog čovjeka vidjeli ograničena i nesigurna u pokretima, a sada obilno gestikulira i viče, kao i svaki drugi normalni čovjek. Radi li se o istom slijepcu?

 

Nastaje podjela među prisutnima. I bučne rasprave, kao što je običaj među istočnjacima.

 

 

 

Jedni su govorili da je očito da se radi o istom čovjeku, samo što sada vidi; oni ga tako dobro poznaju, da nije moguće misliti o nečem drugom. Drugi su, naprotiv, držali da je nešto takvo nemoguće, ne može se zamisliti da bi slijepac od rođenja najedanput progledao; mora da se radi o nekom drugom čovjeku, koji je sličan njemu ...

 

Čovjek sluša ovu viku za i protiv, i zbog onih koji ine vjeruju smatra da se i on mora umiješati u raspravu: meka nitko ne sumnja, jest on je, onaj isti prosjak kojeg oni otprije poznaju!

 

Za evanđelista, ovo su dva apologetski vrlo važna svjedočanstva u pri­log povijesne stvarnosti čuda: svjedočanstvo susjeda koji izbliza poznaju čovjeka i koji su bez traga sumnje smogli utvrditi promjenu, i osobito svjedočanstvo samog čovjeka, koji otklanja svaku moguću nesigurnost.

 

S druge strane, ovaj prizor potvrđuje ono što već znamo o čudu: sam čudesni čin ne dovodi nužno do vjere; vanjski čin može se ne samo neispravno tumačiti, nego se može i posve zanijekati; sam vanjski čin može dapače otvrdnuti u nevjeri; da se čudo prihvati, i osobito da se prihvati kao »znak«, potrebna je prethodna otvorenost prema vjeri...

 

Kad se jednom već posve sigurno ustvrdila stvarnost čuda, nastupa radoznalost: kako se dogodilo sve to?

 

Čovjek im sada priča cijeli postupak koji ga je doveo do toga da sada vidi. Sad se razumije zašto se Isus nekada služio gestima, koji na prvi pogled izgledaju čudni i mogu zbuniti: bivši slijepac ne bi ovo zaboravio ni kad bi živio tisuću života!

 

Spominje samo bitne elemente u procesu čuda, ali kratko i kao odsječeno, s onom vještinom velikih pripovjedača, koji s nekoliko riječi znaju predstaviti cijeli skup događaja.

• Tvorac ovog djela jest onaj čovjek koji se zove Isus; on ne zna o njemu ništa drugo; samo ime, koje mnogo svijeta ovdje uporno spominje, jer je postao glasovit u gradu.
• Upotrijebljeni materijal: malo blata što ga je on sam priredio tu na mjestu ... Čovjek ne govori o pljuvački, nego samo o blatu, jedino što je on mogao ustanoviti, kad je osjetio kako mu ga stavlja na oči; radi sljepoće, nije mogao vidjeti na koji način je pripravljeno blato.
• S tim blatom premazao mu je oči... To znači da mu je s blatom prekrio i kao zapečatio oči. Kao dvostruka sljepoća: mehanička, osim biološke.
• Zatim mu je rekao da ode na ribnjak Siloe, i da s vodom iz njega opere ono blato s očiju; sve tako jednostavno.
• Naravno, on je otišao,^[7] oprao blato, i sada vidi.

 

Znatiželjnost prisutnih nije se potpuno zadovoljila s ovim izvještajem. Cijeli taj postupak previše je jednostavan, da bi se moglo doslovno vjerovati. Ne bi li bilo bolje govoriti izravno s tim Isusom, da se dobije točniji pojam o toj stvari? Osim toga, ako ima nešto istine u tom izvještaju, izlazilo bi da je Isus učinio nekoliko »radnji«, koje su zabranjene subotom (ir. 14), stvar koja spada na vjerske vlasti. Iz dva razloga, dakle, bilo bi potrebno naći Isusa: da im kaže kako se uistinu dogodila ta stvar, i da opravda svoj prekršaj subote...

 

Ali kad upitaše čovjeka gdje bi mogli naći Isusa, on im prostodušno od­govori da ne zna. On je toliko bio zaokupljen samim sobom, da nije više ni pomislio na svog dobročinitelja. Sa svoje strane, Isus se ubrzo uklonio iz javnosti predviđajući neugodne reakcije kod svojih neprijatelja. Poslije onog pokušaja da ga kamenuju (8,59), Isus nastoji ostati što dalje od uličnog života.

 

 

 

3) Prvo preslušavanje ozdravljenog čovjeka (rr. 13—17). — Kako nisu mogli naći Isusa, sami susjedi ozdravljenog čovjeka odvedu ga k farizejima. Pod imenom »farizeji« ovdje se razumiju farizeji koji imaju vilast; to jest pismoznanci (rabini), koji su pripadali grupi farizeja. Oni posjeduju dvostruku vlast, znanstvenu i zakonsku: kao stručnjaci u vjerskim stvarima, mogu ispravno suditi o bilo kakvom problemu te vrste, a kao članovi sinedrija mogu upotrijebiti zakonske mjere.

 

Izgleda da su farizeji bili iznenađeni. Postupaju kolebljivo. Kasnije (r. 18) će reći da čovjek nije bio ozdravljen (zanijekat će čudesno djelo), dok sada, u ovom prvom doticaju s ozdravljenim čovjekom, ne niječu samu stvar, nego samo žele znati kako je to učinio, da mognu odlučiti radi li se o čudu ili o prevari. Čovjek opet daje svoj izvještaj, ali ovaj put još kraće, spominje samo najhitnije: stavio mi je blato na oči, oprao sam se i vidim...

 

Farizeji shvaćaju da se po mišljenju bivšeg slijepca dogodilo pravo čudo. Oni će sad nastojati da pobiju to mišljenje. Postoji to pitanje subotnjeg odmora, što ga je Isus dvostruko prekršio: jer je načinio blato i jer je na­vodno otvorio oči slijepcu.

 

• Načiniti blato od prašine i pljuvačke isto je što i »zamijesiti« tijesto, a to je jedan od 39 poslova koji su zabranjeni u subotu.
• Povratiti vid slijepcu isto je što i izliječiti čovjeka koji nije u smrtnoj pogibelji, što je isto tako zabranjeno u subotu.

 

Jednom dijelu ovih vjerskih stručnjaka zaključak je očit: ovaj čovjek nije od Boga, ne može biti izaslanik Božji, jer ne drži subote; on je naprotiv veliki grešnik, a ne Božji čovjek, jer je prekršio najveću zapovijed židovstva. Prema tome, ne može biti ovdje govor o pravom čudu, nego o bogzna kakvoj čarobnjačkoj prevari...

 

Ali drugi dio rabina nije se slagao s tom procjenom. U onome što se dogodilo slijepcu oni vide pravo čudo, »znak« Božje moći. Osim toga, nije to jedino čudo (govore o »znakovima« u pluralu), nego jedno od tolikih; a to dokazuje, da čudotvorac ne može 'biti grešnik, nego sasvim protivno, netko tko djeluje moću Božjom, izaslanik Božji.

 

I nastaje podvojenost i među stručnjacima; tema nesklada oko Isusove osobe često se ponavlja u četvrtom evanđelju; to je bilo prorečeno još od vremena njegova djetinjstva (Lk 2,34).

 

Nevjerni dio farizeja obraća se sada bivšem slijepcu, da im on dadne svoje mišljenje o čovjeku koji mu je otvorio oči. Kako se vidi, oni još uvi­jek ne niječu vanjski čin, premda očito imaju svoje vlastito mišljenje o nje­mu. Obraćaju se ozdravljenom čovjeku kao najpozvanijem da ocijeni narav čina. Oni računaju da će se čovjek pobojati njihove vlasti (usp. r. 22) i da će odgovoriti u smislu koji oni žele, prema onome što je mogao shvatiti iz njihove rasprave sa svojim kolegama.

 

Ali prevarili su se u očekivanju: čovjek izjavljuje da Isus, po njegovom mišljenju, mora biti »prorok«. Ima već nekoliko vjekova da se u Izraelu nije pojavio nijedan prorok, ali u narodu je ostala uvijek živa tradicionalna slika ovih velikih ljudi iz prošlosti: Božjih ljudi, od Boga povlaštenih ljudi, čudotvoraca, poput Ilije i Elizeja... Slika koju je narod spontano zamišljao o Isusu bila je slika starog izraelskog proroka (usp. Mt 21,46; Mk 6,15; Lk 7,16; 24,19).

 

4) Saslušavanje roditelja ozdravljenog čovjeka (rr. 18—23). — Prethodna saslušavanja bila su negativna za nevjerne farizeje. Oni se sada nazivaju »Židovima« (rr. 18), izrazom kojega Iv često upotrebljava da označi Isusove protivnike, osobito one na vlasti. U svojoj tvrdokornosti oni ne vide drugog izlaza nego zanijekati samo čudo. Zaključuju, dakle, da čovjek uopće nije bio slijep i da, prema tome, nije mogao čudesno zadobiti vid, kad ga je oduvijek imao ...

 

Zauzimaju taj stav barem privremeno, dok ne uzmognu govoriti s roditeljima ozdravljenog čovjeka. Pozivaju ih sigurno s istom namjerom, da nasilno iznude od njih odgovor kakav oni žele: ucjena sa strahom od kazne redovito postiže učinak.

Tri stvari žele doznati od roditelja:

• je li ovaj čovjek njihov sin;

— je li se rodio slijep;

• kako sada vidi, ako je bio slijep od rođenja?

 

Roditelji nisu ludi, a strah od vjerskih kazna (r. 22) još više im savjetuje da budu oprezni. Njihovi odgovori su dobro smišljeni i bez prigovora:

• ovaj čovjek je stvarno njihov sin;
• rodio se je slijep;
• oni ne znaju kako se dogodilo da sada vidi;
• isto tako ne znaju tko mu je otvorio oči;

—      najpametnije je da upitaju njega; nije više dijete nego odrastao čovjek, i njegovo svjedočanstvo već je i zakonski valjano.

 

Evanđelist izričito tumači, da su starci govorili ovako oprezno iz straha od »Židova«. Naime, oni su (vjerske vlasti) bili odlučili izopćiti sve one koji bi priznali Isusa kao Mesiju. Pripisati mu čudo kao što je ovo, sigurno bi bilo isto što i priznati ga Mesijom (usp. 7,31), i slijepčevi roditelji pazili su vrlo dobro da ne ustvrde nešto takva.

Ne zna se točno u čemu se sastojala kazna izopćenja u ono vrijeme. Nije vjerojatno da se radilo o potpunom i konačnom isključenju iz židovske vjerske zajednice, ali u svakom slučaju na taj se način barem pokazivalo, da je dotična osoba vjerski otpadnik, a to je dovoljno nečasno da uplaši bilo kojeg pravovjernog Židova.^[8]

 

5) Drugo saslušavanje ozdravljenog čovjeka (rr. 24—34). — Očito je, da su pismoznanci ne samo stručnjaci u religiji, nego da su i vještaci u policijskim metodama zastrašivanja. Jedna od tih metoda su i saslušavanja koja se svaki čas ponavljaju. Ponovno pozvan da izvijesti o događaju, čovjek je podvržen psihološkim ucjenama, koje dobro poznaju sve policije svijeta. Čestim saslušavanjima nastoji se zabiti u glavu optuženom osjećaj krivnje; tako se može raditi s njim što se hoće. Osim toga, ispitivanje je obično dobro smišljeno, sačinjeno tako da prijeti i zastrašuje, sve s nakanom da policija iz­nudi izjave koje želi imati. U našem slučaju, cilj ovog novog saslušavanja je očit: nastojati da čovjek opozove ono što je bio izjavio prije, da iz straha dođe na ono što se od njega očekuje, ili da sebi proturječi u kakvoj poje­dinosti pa da tako obesnaže njegovo svjedočanstvo.

 

Ovo drugo saslušavanje služi se zastrašivanjem od samog početka. »Mi znamo, da je ovaj čovjek grešnik«. Mi smo učili, mi smo stručnjaci u tim stvarima, možemo ispravno suditi o njima; zdrav razum traži da poštuješ mišljenje stručnjaka; kad kažemo da je ovaj čovjek grešnik, znači da je stvarno grešnik. Ti si naprotiv rekao da je pravi svetac. Sada, dakle, moraš to opozvati i reći istinu. Brige si bio slagao, i tako sagriješio protiv Boga; sada moraš dati slavu Bogu,^[9] rekavši istinu i opovrgnuvši svoju prijašnju izjavu. Moralo bi ti biti jasno da se radi o grešniku, jer sam si rekao da je načinio blato da te ozdravi, a to je posao zabranjen u subotu,

Čovjek zna da će izgubiti, ako počne raspravljati s ovim učiteljima dijalektike. Stoga on ne želi raspravljati da li se radi o grešniku ili ne. On se uporno drži jedne stvari za koju je potpuno siguran: da je prije bio slijep i da sada vidi zahvaljujući onom čovjeku. Njegov ih odgovor ne zadovoljuje; nije ono što su oni očekivali. Opet pitaju kao i prije: što ti je učinio, kako ti je otvorio oči? Možda će zbog umara i straha reći nešto nedosljedno za što bi se mogli uhvatiti...

 

Ali čovjek već počinje gubiti mir i strpljivost, a s time također strah i poštovanje. Nije lud, jasno vidi namjere svojih mučitelja i uzima podrugljiv ton, koji je u stanju staviti izvan sebe bilo koga...

 

Kad su mu prvi put stavili to pitanje, odgovorio je pristojno. Sada stvarno nije spreman ponavljati iste stvari, kao da bi on bio neki brbljavac. Čemu bi služilo? Ili su možda oni najedanput promijenili mišljenje i odlučili biti također njegovi učenici, pa se zato zanimaju za sve pojedinosti?

 

To je najveća uvreda za rabine, koji su svjesni svoje važnosti. Oni da budu nečiji učenici, oni koji su učitelji drugih? I to učenici onog čovjeka? Izjednačiti se s nekim drugima (»i vi«), koji su povjerovali u njega?

 

Uvreda za uvredu. Ti si mu učenik! To je jedino što pristaje neznalici. Oni su učenici Mojsija, najvišeg zakonodavca. Budući da su njegovi učenici, oni su jedini na sigurnom, jer su stalno u doticaju s Mojsijem i s Bogom (Izl 33,11: »Jahve je govorio s Mojsijem licem u lice, kao što govori čovjek s prijateljem«). Za onog čovjeka, naprotiv, ne zna se odakle je; to jest ne zna se na čemu temelji ono što za sebe svojata; sigurno ne na Bogu.

 

Ozdravljeni čovjek postao je najbolji Isusov odvjetnik. Njegova ironija je svaki čas sve ugrižljivija; pravi je učitelj u finoj podrugljivosti, onoj koja najviše ranjava. Oni su učitelji, a ne znaju odakle je onaj čovjek; to jest ne znaju da postupa s vlašću Božjom; a radi se o čovjeku koji je njemu otvorio oči.

 

Onda, što znaju i kako znaju? Nije potrebno toliko učenja da se zna da Bog ne uslišava grešnike, nego da uslišava pobožne ljude i one koji vrše njegovu volju. Osim toga, drugi su rabini naučavali upravo ovo: »Onaj koji vrši volju Božju i moli uistinu ozbiljno, bit će uslišan na ovom i na onom svijetu« (navod kod Schanackenburga). Njima su sigurno poznate te stvari, samo što bi odatle trebalo izvući logičan zaključak. Isus je s njim učinio nešto što nema isporedbe u povijesti zemlje: nikad se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja (slučaj Tobijin je drukčiji). Očito da tako veliko čudo može učiniti samo moć Božja; a to znači da je onaj koji je učinio

to čudo radio moću Božjom, bez koje ne bi bio mogao ništa učiniti; a to znači da dolazi od Boga, da je izaslanik Božji, a ne grešnik.

 

To je teška logika; tako jaka, da pismoznanci ne mogu više ostati na istoj crti. Jedino što im preostaje jest iskaliti svoj bijes; zato izbaciše čovjeka iz prostorije gdje su se nalazili i popratiše taj čin s novom pucnjavom uvreda. Sav si grijeh, ogrezao si u grijehu, sav si se rodio u grijehu..., kao što to dokazuje činjenica da si se rodio slijep; ne misleći, pripuštaju da je bio slijep od rođenja, i tako proturječe samima sebi (usp. r. 18). Da njih podučava takav čovjek, jedan od te proklete neuke svjetine!

 

6) Susret Isusov s ozdravljenim čovjekom (rr. 35—38). — Poslije ozdravljenja slijepca, Isus se udaljio iz javnosti (usp. 8,39), ali nekako se snašao da je mogao pratiti razvoj događaja; znao je unaprijed da će stvar imati dosta posljedica. Tako je doznao sve što se dogodilo onog dana i konačni rasplet: izgon ozdravljenog čovjeka. Vjerojatno se nije radilo samo o nasilnom fizičkom odstranjenja čovjeka iz prostorije gdje se nalazio, sa svrhom da se tako svrši cijela stvar, nego po svoj prilici i o nekoj vjerskoj kazni, možda o nekoj službenoj izjavi da čovjek nije više pravovjerni Židov; on je stvarno praktični krivovjernik jer se stavio na stranu grešnika protiv ovlaštenih branilaca pravovjerja.

 

Isus nije mogao ostaviti čovjeka samog u ovom kritičnom času. On se ponio junački, on je svjesno uzeo na sebe sve opasnosti, koje su nužno bile prisutne u njegovoj zahvalnosti i izrazu simpatije prema svom dobročinitelju; isplatilo bi se dovesti ga do potpune vjere. Radi toga se Isus izričito zanima gdje bi se on mogao naći, a kad ga je našao, odmah izravno ulazi u stvar. Čovjek je bio već dosta daleko došao u svojoj vjeri u Isusa. Pred pismoznancima bio ga je priznao kao proroka (rr. 17) i kao nekoga koji računa s vlašću i moću Božjom (rr. 33). Manjkala mu je još ispovijest vjere u Isusov mesijanski značaj. Radi toga, Isus ga izravno pita da li vjeruje u Sina čovječjeg.

 

Nekima se čini neprikladno ovo pitanje o Sinu čovječjem. Isus pretpostavlja da bivši slijepac pozna mesijansko značenje ovog izraza, a njegovo bi pitanje u nastavku (»a tko je?«) značilo da to nije znao. U istom položaju bile bi i pučke mase uopće (12,34). Jednom riječju, prema četvrtom evanđelju, ovaj izraz kao mesijanski naslov ne bi bio dosta raširen u narodu.

 

Međutim, ovo mišljenje osniva se na površnoj analizi tekstova. U 12,34, narod posve jasno poistovjećuje »Krista« i »Sina čovječjeg«; njihovo neznanje odnosi se samo na osobu Sina čovječjeg. Isto tako u našem slučaju, pretpostavlja se da bivši slijepac zna o čemu se radi; on pita jedino o kome se radi.

 

Vjerojatno je (razgovori kako ih danas imamo, očito su nepotpuni, sve­deni na najhitnije), da mu je Isus, prije nego što je stavio svoj upit, govorio i  nešto o izraelskom Mesiji. Čovjek je spreman vjerovati, i možda naslućuje da Isus pri tome misli na sebe, ali da bude siguran, želi se raspitati o osobi Mesijinoj. Tko je on, gospodine, da vjerujem u njega? Isus onda, slično kao što se objavio Samarijanki (4,26), objavljuje se sada ozdravljenom čovjeku: ovoga časa, ti gledaš u Sina čovječjeg i govoriš s njim...

 

Čovjek reagira istog časa: Vjerujem, Gospodine. I pade pred njim ničice.

Vjera koja je postepeno rasla i koju kruni jasna i bezuvjetna ispovijest: prostodušno »vjerujem« bez imalo sumnje.

 

7) Zaključak: svojevoljna sljepoća farizeja (rr. 39—41). — Ovo čudo, kao i sva druga Isusova čuda, jest »znak«. Iskorištavajući ispovijest vjere ozdravljenog čovjeka, Isus sada izražava njegovu simboliku slijedećim riječima: »Ja sam došao na ovaj svijet da se ispuni sud, da oni koji ne vide, vide, i oni koji vide, oslijepe«.

Samo povijesno stanje stvari čini jasnim simboličko značenje; na jednoj strani, običan čovjek koji se otvara vjeri; na drugoj strani, stručnjaci u vjerskim stvarima koji i dalje ostaju zatvoreni vjeri. Isusova osoba određuje oba stava.

Potrebno se osvrnuti na ovaj r. 39.

 

Na prvom mjestu, oni koji »ne vide«, to je očito obični i neuki svijet, ali svijet koji priznaje da ne zna; prema tome, svijet koji je svjestan da mu je potrebno rasvjetljenje; svijet otvoren prema Bogu, spreman da vjeruje. Nasuprot njima stoje oni koji »vide«, to jest oni koji misle da vide, koji su uvjereni da sve znaju i sve posjeduju, kojima ne treba nikakvog i ničijeg rasvjetljenja, koji su neograničeno dostatni samima sebi.

 

»Sud« o kojem je ovdje govor, nije osuda, kako se često upotrebljava u četvrtom evanđelju. Isus nije došao na ovaj svijet, da ga osudi; to bi išlo protiv spasiteljske volje Božje (usp. 3,17). »Sud« treba shvatiti u njegovom prvotnom značenju kao razlikovanje, razlučivanje, razdioba. Isus je došao da se očituje duboka podjela ljudi na one koji vjeruju i one koji ne vjeruju.

 

Ali, ima li naš tekst namjerno ili posljedično značenje? Ovdje treba razlikovati. Prvi dio retka očito izražava namjeru: Isus je došao na svijet »da« rasudi među ljudima, da razluči. Drugi dio mogao bi po sebi imati i posljedično značenje: »tako da« koji ne vide, vide ... Međutim, jasno je da je i ovdje prirodniji namjerni smisao, kako ga stvarno nalazimo u svim prijevodima. Ali, potrebno ga je ispravno razumjeti. Isus nije došao da unaprijed odredi različite stavove ljudi prema njegovoj osobi, nezavisno od njihove slobodne odluke. On je došao s namjerom da se očituju ti različiti stavovi, koje ljudi slobodno zauzimaju. Ta je stvar vrlo važna, da se zna uloga svakog pojedinca, da nitko ne mogne pripisati Bogu svoju osudu: ona zavisi od čovjekove odgovornosti.

 

Na taj način, ono što je gramatički namjera u stvari postaje posljedica. Isus je došao, da oni koji ne vide, vide: posljedica njegovog dolaska jest da se ponizan svijet i ljudi otvorena srca daju rasvijetliti vjerom u njega, kao što je slučaj s ozdravljenim slijepcem. Ali, Isus je došao također, da oni koji vide, oslijepe: posljedica njegovog dolaska jest da oholi svijet i oni koji se osjećaju dostatnim samima sebi neće vjerovati u njega.

 

Isus ne stvara ta zla raspoloženja; ona već postoje, i njegova je prisutnost samo prigoda da se očituju. Isus ne odbija Židove. Oni odbijaju njega.^[10]

 

Pretpostavlja se da je Isus dao ovu izjavu pred slušateljima, jer ima javno značenje. Bilo je tu i nekoliko farizeja, dovoljno blizu da su mogli čuti Isusove riječi. Poslije svega što se dogodilo, nije čudo da su se osjećali pogođenim. Shvatili su da je Isus govorio metaforički, o duhovnom vidu i duhovnoj sljepoći: prva aluzija odnosila se očito na ozdravljenje slijepca; druga se mogla odnositi samo na njih. Radi toga pitaju ga naduveno i bojevnim tonom glasa: »Zar smo i mi slijepi?« Zar je tako velika tvoja drskost, da i nas, jedine vjerske stručnjake u Izraelu, smatraš slijepcima, koje bi ti trebao rasvijetliti?

 

Isusov odgovor ima tri dijela:

• Kad bi vi uistinu bili slijepi, ne biste imali grijeha... »Grijeh« o kojem je ovdje govor jest grijeh u najosobitijem značenju kako ga rabi četvrto evanđelje: grijeh odbijanja Isusa, tvrdokornog nevjerovanja u njega (usp. 8,21; 15,22,24; 16,9) Kad oni uistinu ne bi poznavali Pisama i Božjih nakana, koje se u njima izražavaju, samo njihovo neznanje njih bi upućivalo na potrebu da nauče, ako im se pruži prilika, i tako bi se možda — kako se dogodilo slijepcu — približili Isusu i vjerovali u njega.
• Ali vi kažete, da vidite... Vi ste uvjereni da sve znate (usp. rr. 16. 24. 29) i da vas nitko ni u čemu ne može podučiti (r. 34). Vi ste tako puni samih sebe, da više nemate mjesta ni za koga.
• Vaš grijeh ostaje... Njihova samodostatnost priječi ih da se približe k Isusu, da im on otvori duševne oči. Oni se neće promijeniti. Oni će ostati u svom grijehu nevjerovanja.

 

»Usprkos epizodnom značenju ove polemike, ovdje postaje jasna temeljna pojava ljudskog ponašanja: čovjek zatvoren u samog sebe i koji traži samo sebe, ne prihvaća božanskih zahtjeva, koji uznemiruju njegovu sigurnost. I čim se više suočuje s božanskim zahtjevima, tim se tvrđe drži svog stava, ukoliko se ne oslobodi od svoje egolatričke tvrdokornosti«. (Schanackenburg ).

 

(Iz knjige fra A. Augustinovića, Povijest Isusova II, Sarajevo 1984, str. 47-56)

 

Opaska: Fra Augustin Augustinović (20. 3. 1917. – 24. 7. 1998.)

Fra Augustin Augustinović (krsno ime Anto), rodio se 20. 3. 1917. od oca Franje i majke Janje, r. Matijević, u Gornjoj Skakavi u župi Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Dubravama (Brčko). Nakon završena četiri razreda osnovne škole, pošao je kao dječak od 12 godina u Franjevačko sjemenište u Visokom. Gimnaziju je završio u Visokom (1928-1934,1235-1937), a novicijat u samostanu na Gorici kod Livna (1934-1935). Filozofsko-teološki studij započeo je u Zagrebu (1937-1938), zatim na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1938-1942). Za svećenika je zaređen početkom Drugog svjetskog rata (9. 11. 1941). Nakon završenoga teološkoga studija Starješinstvo ga šalje na studij biblike u Rim (1942-1947), koji nastavlja u Jeruzalemu (1947). Postigao je doktorat iz teologije (1945) i magisterij iz biblike (1946). 

 

 

 

Dolazak i boravak u Jeruzalemu fra Augustin je pretvorio u svoje dugo hodočašće u Svetoj zemlji. Strast znanstvenoga istraživanja biblijskih mjesta pretvorio je u strastveno upoznavanje Isusa, kojega je iskreno ljubio. Jeruzalem mu je bio snažan rast u toj ljubavi. Jeruzalemske godine veoma su značajne za njegov duhovni uspon. U Jeruzalemu je, kao profesor biblike na Franjevačkom biblijskom institutu, proveo četiri godine (1947-1952). 

 

(…) Uz proslavu 7. obljetnice fra Augustinove smrti (24. 7. 2005), dozvolom mjesnog biskupa, mons. Freddyja Fuenmayora, u prostorijama župne kuće i crkve u Carrizalu (Venezuela), službeno je otvoren mali muzej sa osobnim fra Augustinovim stvarima, na njegov spomen. Tom prigodom crkva je bila prepuna vjernika.

 

 - Tiskana je, za privatnu uporabu, molitva za utjecanje Bogu po zagovoru fra Augustina Augustinovića. Ona glasi ovako:

 

Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,

daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,

te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,

koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe

i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,

svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro

(spomeni što tražiš od Boga)

i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,

daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.

Amen.

(Izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu)

                                                 (Fra Slavko Topić, Bosna Srebrena br. 1/2017)

 

Neka naše svakdanje obraćanje i molitve Gospodinu, budu vođene i željom da što prije SLUGA BOŽJI FRA AUGUSTIN BUDE PREPOZNAT I PRIZNAT KAO UZOR ZA CIJELU CRKVU! Čitajmo, razmišljajmo i Molimo!

 

 Priredio: fra Petar Matanović

 ___________________________________________________________________________________

[1] Za pitanje književne kritike usp. osobito Bdismard i Lamouiille, o. c, 246—253.

[2] O blagdanu Sjenica i o pomisli na ngiu. u nekim tekstovima usp. Boismard i Lamauille, o. c, 22—24.

[3] O tom pitanju usp. Schnadkenburg, II 323—325.

[4] Množina »mi« (r. 4: »maramo raditi«) odudara od jednine »me« (... onoga koji »me« posla...). Neki su kodeksi promijenili tu množinu u jedninu (»moram raditi«) da se izbjegne poteškoća. Jednina« »me« (...crnoga koji »ime« je poslao...) jest jedimo moguća, jer je Isus jedini Očev izaslanik; plural (»moramo«) može se shvatiti kao asocijacija s učenicima. Evanđelistu dobro dolazi ovaj plural da se njim cijela zajednica osjeti pozvanom da radi na Božjem djelu.

[5] »Dan« mije samo vrijeme života, nego općenito mogućnost djelovanja; »noć« nije samo smrt, nego svaka nemogućnost djelovanja, iz bilo kojeg razloga. Čovjek starine mogao je raditi samo za vrijeme dana.

[6] Nalazi se na jugoistočnoj strani Jeruzalema. Hrani se na prekide izvorom Gihon, pomoću podzemnog do vodnika (oko poda kilometra), kojega je u pećini iskopao kralj Ezekija, da osigura vodu za grad u slučaju opsade. Evanđelist dodaje izričito etimološko tumačenje imena (koje je također moguće) u smislu »Poslan««, jer ga zanima simbolika događaja: voda iz »poslanog«, koja liječi, sljepoću, nije ništa drugo nego rasvjetljujuća moć Božjeg Poslanika... Na spomen ovog čuda sagrađena je tu crkva u 5. sit., ali je bila porušena g. 614, i nikada više nije bila podignuta; tekstovi predaje u Baldi, Enchiridion, br. 721—727; usp. također Guida, 158—160.

[7] Nije sumnjao, kao sirski general Naaman, kad ga je Elizej poslao da se okupa u rijeci Jordanu (2 Kr 5,10—12). Slijepac je pokazao pouzdanje u Isusovu riječ, poslušavši naredbu, koja bi netočan skeptiku mogla izgledati smiješna. To je prvi korak do potpune vjere, koju će kasnije postići.

[8] Od vremena obnove poslije sužanjstva, postojala je kazna izopćenja, u raznim stupnjevima. S ovom kaznom nisu nastojali isključiti potpuno iz zajednice neku osobu, nego naprotiv potaknuti je na pokajanje i tako je još više privezati uz zajednicu. U našem slučaju, izgleda da se radi o potpunom izopćenju, kakvo se primjenjivalo prema »krivovjernicima« (Židovima obraćenim na kršćanstvo) pod konac I. st. Stoga se redovito misli da evanđelist ovdje prebacuje u prošlost mjeru iz kasnijih vremena, i da pretvara u izopćenje neku lakšu kaznu, premda još uvijek neugodnu. — Na pravo izopćenje odnose se riječi 16,2. — O strahu od »Židova« (židovskih vlasti) govori se u ranim zgodama (usp. 7,13: 12,42; 19,38; 20,19); bio je to pravi moralni terorizam.

[9] To je svečana formula, kojom se nekoga poziva da rekne istinu (uisp. Jš 7,19); Bogu se iskazuje čast govoreći istinu, jer je On vječna istina.

[10] O dosegu ovog teksta usp. Critica »determinismi« joannei, 43—44, 149—150.