ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA

 Nedjelja, 21. 12. 2025.

 MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Isus će se roditi od Marije, zaručene za Josipa, sina Davidova.

 ČITANJA:

Prvo čitanje: Iz 7,10-14

 Evo, djevica će začeti.

 Čitanje Knjige proroka Izaije

U one dane: Gospodin opet progovori Ahazu i reče mu: »Zaišti od Gospodina, Boga svoga, znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visina.« Ali Ahaz odgovori: »Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina.« Tada reče Izaija: »Čujte, dome Davidov. Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!«

Riječ Gospodnja.

 Otpjevni psalam: Ps 24,1-4b.5-6

 Pripjev: Nek uniđe Gospodin: on je Kralj slave!

 Gospodnja je zemlja i sve na njoj,
svijet i svi koji na njemu žive.
On ga na morima utemelji
i na rijekama učvrsti.

Tko će uzići na Goru Gospodnju,
tko će stajati na svetom mjestu njegovu?
Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno:
duša mu se ne predaje ispraznosti.

On blagoslov prima od Gospodina
i nagradu od Boga, Spasitelja svoga.
Takav je naraštaj onih koji traže njega,
koji traže lice Boga Jakovljeva.

Drugo čitanje: Rim 1,1-7

 Isus Krist, potomak Davidov, Sin Božji.

 Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Pavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje – koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našem, po komu primismo milost i apostolstvo da na slavu imena njegova k poslušnosti vjere privodimo sve pogane, među kojima ste i vi pozvanici Isusa Krista: svima u Rimu, miljenicima Božjim, pozvanicima, svetima. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista.

Riječ Gospodnja.

 Evanđelje: Mt 1,18-24

 Isus će se roditi od Marije, zaručene za Josipa, sina Davidova.

 Čitanje svetoga Evanđelja po Mateju

Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako.

Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: »Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!« Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.

Riječ Gospodnja.

 6) PROBLEMI I BRAK SV. JOSIPA

(POČETAK DRUGOG POLUGODIŠTA G. 747, 7. pr. Kr)

Mt 1,18-24

 Od Luke znamo mjesto i okolnosti Isusovog začeća (prizor navještenja).

Matej samo ustanovljuje da je Marija začela na vrhunaravan način, i da se to dogodilo prije nego što je počela živjeti s Josipom (djevičansko začeće), dok se još uvijek nalazila u razdoblju zaruka.

 I sad najedanput Josip zapaža da je Marija u drugom stanju. Kad je to mogao zapaziti? Treba pretpostaviti neka četiri mjeseca trudnoće, kad ona počinje biti vidljiva izvana. To bi značilo jedan mjesec poslije njezinog posjeta Elizabeti; zbog toga smo gore stavili »početkom drugog polugodišta g. 747.

Sasvim je prirodno da je Josip budno pazio na sve što se odnosilo na njegovu zaručnicu. Njezina ga je trudnoća strašno zbunila. Nije mogao misliti na drugo, nego na pogrešan korak. Kazna za takve prekršaje tako je  velika, da se on i ne usuđuje pitati je, od straha da bi mogao čuti vrlo neugodne stvari. Uostalom, možda mu ni sama Djevica nije bila u stanju dati neko zadovoljavajuće i vjerodostojno tumačenje tog misterija. Budući da je bio čovjek u svemu ispravan, odluči se za zakonsko »otpuštanje«. Ali, želi to učiniti »potajno«, tj. s najvećom mogućom obazrivošću unutar neizbježnih zakonskih norma (usp. Pnz 24,1). Unatoč svemu tome, s njegove strane postoji veliko poštovanje prema  Djevici: sve izgleda vrlo stvarno, a sve je tako nevjerojatno ...

 Dok se on muči s tim mislima, dolazi mu vrhunaravna objava o tom predmetu,^[1] puno uvjerljivija nego sve što bi mu sama Marija mogla reći. Daje mu se do znanja da se može slobodno oženiti Marijom, kako je već bio naumio, jer je sin kojega ona nosi u svojoj utrobi izravni plod Božje moći. Sam Josip treba mu dati ime, izjavljujući tako svoje zakonsko očinstvo nad njim, kao da bi se rodio iz njegovog braka. I dat će mu ime Isus, koje već po svom značenju (»Jahve spašava«) označava njegovo vrhunaravno poslanje: spasit će svijet od grijeha. Ovim zakonskim Josipovim očinstvom, Isus će biti povezan s lozom Davidovom: mesijanski spasitelj.

S tim vrhunaravnim posredovanjem iščezavaju sve Josipove sumnje. Slavi se svadba; tim se svršava razdoblje zaruka, započeto prije godinu dana.

 Ali, unatoč tome što se radi o normalnom braku, Josip i Marija nemaju spolnih bračnih odnosa »dok ona ne porodi sina« (Mt 1,25); što ne znači da su ih. imali kasnije; hoće se reći da je rođenje Isusovo bilo stvarno djevičansko.

 U času Navještenja mijenja se — možemo reći — religiozna ličnost Djevice. Ona dobiva novu svijest. Poslije toga Božjeg čuda u njoj, jedna je stvar za nju sigurna i odlučena: da nikad neće moći imati spolnih odnosa s bilo kojim čovjekom. Prije sklapanja braka, smatrala je svojom dužnošću obavijestiti o tome svoga zaručnika. Josip je ljubi toliko, da pristaje na brak s tim pogodbama. I on s ljubavlju prihvaća vrhunaravni nacrt Božji i tako se djelotvorno uključuje u povijest spasenja.

Kad se zatim rodio Isus, on nad njim vrši svoje zakonsko očinsko pravo pa mu daje ime.

(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova I, str. 34-35)

DODATAK: Kratka biografija fra Augustina  Augustinovića i poziv na molitvu da Sluga Božji fra Augustin bude u našoj Crkvi uzdignut na čast blaženika i sveca.

                                                  Fra Augustin Augustinović (20. 3. 1917. – 24. 7. 19

Fra Augustin Augustinović (krsno ime Anto), rodio se 20. 3. 1917. od oca Franje i majke Janje, r. Matijević, u Gornjoj Skakavi u župi Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Dubravama (Brčko). Nakon završena četiri razreda osnovne škole, pošao je kao dječak od 12 godina u Franjevačko sjemenište u Visokom. Gimnaziju je završio u Visokom (1928-1934,1235-1937), a novicijat u samostanu na Gorici kod Livna (1934-1935). Filozofsko-teološki studij započeo je u Zagrebu (1937-1938), zatim na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1938-1942). Za svećenika je zaređen početkom Drugog svjetskog rata (9. 11. 1941). Nakon završenoga teološkoga studija Starješinstvo ga šalje na studij biblike u Rim (1942-1947), koji nastavlja u Jeruzalemu (1947). Postigao je doktorat iz teologije (1945) i magisterij iz biblike (1946).

Dolazak i boravak u Jeruzalemu fra Augustin je pretvorio u svoje dugo hodočašće u Svetoj zemlji. Strast znanstvenoga istraživanja biblijskih mjesta pretvorio je u strastveno upoznavanje Isusa, kojega je iskreno ljubio. Jeruzalem mu je bio snažan rast u toj ljubavi. Jeruzalemske godine veoma su značajne za njegov duhovni uspon. U Jeruzalemu je, kao profesor biblike na Franjevačkom biblijskom institutu, proveo četiri godine (1947-1952).

(---) Uz proslavu 7. obljetnice fra Augustinove smrti (24. 7. 2005), dozvolom mjesnog biskupa, mons. Freddyja Fuenmayora, u prostorijama župne kuće i crkve u Carrizalu (Venezuela), službeno je otvoren mali muzej sa osobnim fra Augustinovim stvarima, na njegov spomen. Tom prigodom crkva je bila prepuna vjernika.
          - Tiskana je, za privatnu uporabu, molitva za utjecanje Bogu po zagovoru fra Augustina Augustinovića. Ona glasi ovako:

 Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,
daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,
te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,
koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe
i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,
svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro

                (spomeni što tražiš od Boga)

 i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,
daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.
Amen.

 (I nakon ove molitve Izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu)

 (Fra Slavko Topić, Bosna Srebrena br. 1/2017)

 [1] Objava dolazi u snu (1,20) i ta metoda će se ponoviti više puta (2,13. 19—20. 22; usp. također 2,12); o snovima sv. Josipa usp. A. Augustinovich Nuestro Mesias, 19—22.

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA

 Nedjelja, 14. 12. 2025.

 MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?

 Prvo čitanje: Iz 35,1-6a.10

 Bog sam hita da nas spasi.

 Čitanje Knjige proroka Izaije

Nek se uzraduje pustinja i zemlja sasušena, neka kliče stepa i kao ljiljan procvjeta! Nek bujno cvatom cvate, neka od veselja kliče i nek se raduje. Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona; oni će vidjeti slavu Gospodnju, divotu Boga našega. Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!« Sljepačke će oči tad progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemačko će jezik klicati, vraćati se otkupljenici Gospodnji. Doći će u Sion kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci.

Riječ Gospodnja.

 Otpjevni psalam: Ps 146,6c-10

 Pripjev:

 Dođi, Gospodine, da nas spasiš!

 Gospodin ostaje vjeran dovijeka,
potlačenima vraća pravicu,
a gladnima kruha daje.
Gospodin oslobađa sužnje.

Gospodin slijepcima oči otvara.
Gospodin uspravlja prignute,
Gospodin ljubi pravedne.
Gospodin štiti pridošlice.

Sirote i udovice podupire,
a grešnicima mrsi putove.
Gospodin će kraljevati dovijeka,
tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.

Drugo čitanje: Jak 5,7-10

 Očvrsnite srca jer se dolazak Gospodnji približio!

 Čitanje Poslanice svetoga Jakova apostola

Strpite se, braćo, do dolaska Gospodnjega! Evo: ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje, strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu. Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se dolazak Gospodnji približio! Ne tužite se jedni na druge da ne budete osuđeni! Evo: sudac stoji pred vratima! Za uzor strpljivosti i podnošenja zala uzmite, braćo, proroke koji su govorili u ime Gospodnje.

Riječ Gospodnja.

 Evanđelje: Mt 11,2-11

 Čitanje svetoga evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« Isus im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode,gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje.I blago onom tko se ne sablazni o mene.«

Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima.

Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano:‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!«

Riječ Gospodnja

 26) KRSTITELJEVO POSLANSTVO

(SRPANJ G. 28)

(Mt 11,2—6); Lk 7,18—23

Ivan Krstitelj bačen je u tamnicu u svibnju g. 28, i poslije tog utamničenja Isus je poduzeo svoj put u Galileju, da tamo započne svoje dugo djelovanje.

Krstitelj je već dva mjeseca u zatvoru. Ta dva mjeseca vrlo su plodna u Isusovom životu, bogata djelovanjem, čudesima, važnim naucima. Krstiteljev zatvor nije sasvim strog; mogu ga posjećivati njegovi učenici; ustupak koji se možda duguje sujevjernom strahu, što ga je pred njim osjećao Herod. Pri tim posjetima, učenici ga obavještavaju o svim stvarima koje se odnose na Isusa (Mt r. 2; Lk r. 18). Ali sve što u tamnici čuje tako je oprečno onome što je on očekivao od Mesije, da počinje sumnjati. I da se oslobodi sumnje, šalje dvojicu svojih učenika da upitaju Isusa, je li on konačno Mesija (»onaj koji ima doći«, mesijanski naslov u svim našim evanđeljima), ili treba čekati drugoga...

Ova Krstiteljeva sumnja oduvijek je sablažnjavala mnoge. Nema razloga za to. Sumnja je dobra, ako nije isto što i nijekanje ili odbijanje. Pretpostavlja želju da se bolje spozna neka stvar, da se vidi jasnije. Shvatljiva je u Krstiteljevom slučaju. Tamnica je u stanju da unese pometnju i u najjače karaktere. Njegovi su učenici ljubomorni zbog Isusovih uspjeha, i tko zna koliko su netočnosti i poluistina ispričali svom učitelju. Osim toga, tu je i objektivna stvarnost. Po njegovom mišljenju, Mesija bi morao biti eshatološki osvetnik zla, Mesija koji je položio sjekiru na korijen stablima, koji čisti svoje gumno i rastavlja pšenicu od pljeve (Mt 3,10—12); ali ništa se od svega toga nije dogodilo, niti ima izgleda da će se dogoditi.

Istina je, da je on na Jordanu bio siguran da je Isus Mesija, ali stvari su se puno promijenile od onog vremena: nisu se ispunila njegova očekivanja. Ali još uvijek ima vremena, neka već jednom počne djelovati u tom smislu, i onda nitko više neće sumnjati o njegovom mesijanskom značaju.

Isus odgovara neizravno, upozorujući na djela kojima su svjedoci bili i Ivanovi učenici iz njegova poslanstva. Vidi se da su oni neko vrijeme ostali skupa s Isusom, promatrajući sve što on radi. U njihovoj prisutnosti, (»u taj čas«, Lk r. 21), Isus je imao prilike da učini više čudesa. Ali kako njegova djela uvijek idu skupa s evangelizacijom, Ivanovi su učenici mogli isto tako čuti neke njegove nauke (stvari koje »čujete«, Mt r. 4). Osim onoga što su osobno vidjeli i čuli, sigurno su imali izvještaje i o mnogim drugim sličnim

stvarima koje je on prije bio učinio. Eh pa dobro, neka idu i kažu Krstitelju sve što su vidjeli i čuli i što su čuli od drugih: da se čine sve vrste čudesa, kojima se pomaže ljudima u nevolji, i da se naviješta vesela vijest siromasima; upravo onako kao što je naviještao prorok Izaija imajući na umu mesijanska vremena (usp. Iz 29,18—19; 35,5—6; 61,1—2). Ni sjekira ni oganj, nego milosrđe, dobrota, ljubav ...

To je autentična slika Mesije, kakvu je Bog želio i navijestio i koju Isus vjerno ostvaruje u svojoj osobi. Svi je neće moći prihvatiti. Ali blago onima koji je prihvate po vjeri, i tako se ne sablazne zbog Isusa, to jest ne stvore poteškoća svojoj vjeri unaprijed zamišljenom idejom koja ne odgovara stvarnosti...

Da Krstiteljeva sumnja nije bila nijekanje, nego da je imala pozitivne namjere, dokazuju slijedeći Isusovi izrazi o njemu; uistinu, ništa nije pretrpjelo njegovo visoko mišljenje o velikom zatočeniku.

27) ISUSOVA SVJEDOČANSTVA O KRSTITELJU

(SRPANJ G. 28)

(Mt 11,7—19); Lk 7,24—35; (Lk 16,16)

Ovaj mali odsjek sadrži niz pohvalnih Isusovih osvrta na Krstitelja. Oba evanđelista donose ga poslije Ivanova izaslanstva. To je protuteža. Postojalo je suparništvo između Ivanovih i Isusovih sljedbenika. Stoga se ona Ivanova nesigurnost mogla loše tumačiti i baciti nepovoljnu sjenu na njega. Isus želi otkloniti tu pogibelj. On je dobro razumio značenje Ivanova posredovanja iz zatvora. On je bolje nego itko poznavao i cijenio izvanrednu veličinu ovog čovjeka.

Kod Luke je određeno povijesno mjesto ovog događaja: malo poslije Govora na gori. Ove se pohvale mogu podijeliti na pet odjeljaka, koji nisu među sobom napose dobro logično povezani; iz toga bi se moglo slutiti da su neki od njih bili izrečeni drugom zgodom a doneseni ovdje radi iste teme (na primjer Mt 11,12—13 nalazi se, iako drukčije stilizirano, u drugom kontekstu kod Lk 16,16).

Isus govori ove komentare pred »mnoštvom naroda«: stalo mu je do toga da svoje visoko mišljenje o Krstitelju ustvrdi pred cijelim svijetom. I ne čini to zato da bi mu ugodio i zadobio njegovu milost, jer su njegovi izaslanici već bili otputovali.

1) Mt 11,7—10; Lk 7,24—27.

U ovom. ulomku Isus hvali jaki Krstiteljev karakter i njegov isto tako snažan stil života, a sve to povezano s posve jedinstvenom ulogom koju je on imao u povijesti spasenja. Isus oživljuje spomen na one dane prošle jeseni na Jordanu, u kojima je i on sudjelovao skupa s mnogim koji su sada ovdje njegovi slušatelji. Služeći se pitanjima, da postigne više živahnosti i interesa, ustanovljuje ove tri činjenice:

— Tamo na Jordanu nisu vidjeli nekog slabića, koji se naklanja prema volji mogućnika ili prema nestalnim prohtjevima masa, kao što se pri najmanjem vjetru njišu trske jordanskih trščaka; nego su mogli vidjeti čovjeka iskovanog od jednog komada, nepopustljivog u svojim zahtjevima, koji je tražio potpunu promjenu života, koji se nije bojao nazvati zmijskim porodima one koji su to zasluživali...

— Tamo nisu vidjeli mekušca, obučenog u sjajno odijelo, kakvi su oni koji raskošno žive u palačama velikaša, nego su vidjeli strogog asketa, isposnika, obučenog u odijelo koje odgovara pustinji.

— Mogli su vidjeti proroka, čovjeka koji naviješta narodu volju Božju, koji se ne osvrće ni na što drugo osim na volju Božju. Ali, nisu vidjeli običnog proroka, kao što su bili toliki drugi poznati iz biblijske povijesti. On je više nego prorok, on je prethodnik, oduvijek predviđen da pripravi putove Mesiji (Mal 3,1). Ova uloga prethodnika čini Krstitelja posve izuzetnom ličnošću u razvoju Božjeg plana.

• Mt 11,11; Lk 7,28.

Isus razvija dalje ideju o izvanrednom Krstiteljevom dostojanstvu, kad kaže o njemu, da je najveći dosad rođeni čovjek (»rođen od žene« = »čovjek«). Ali ga u isto vrijeme relativira: najmanji u Kraljevstvu nebeskom veći je nego on... U stvari, ne dira se u osobnu Knstiteljevu veličinu; ona je i dalje izvan svake ljudske isporedbe. Ne uspostavlja se opreka između dvije osobe, nego između dvije ekonomije spasenja: ekonomija Kraljevstva i ona prijašnja. Ivan je bio prethodnik, pripravio je putove Kraljevstvu, ali je ostao na vratima, nije »ušao«; pripada prijašnjem razdoblju; razdoblje Kraljevstva je beskrajno više.

• Mt 11,12—13; Lk 16,16.

Ovaj Isusov logion nema paralele kod Lk u ovom povijesnom kontekstu, ali ga Lk ima na drugom mjestu (16,16), samo obrnutim redom, tako da Mt 11,12 odgovara Lk 16,16b i Mt 11,13 odgovara Lk 16,16a. Redoslijed Lk je logičniji i njegovi izrazi jasniji, tako da nam mogu pomoći da razumijemo r. 12 Mt, izražen na teže razumljiv način.

Isus želi reći slijedeće: Stari Zavjet dolazi do Krstitelja, uključujući i njega; on zatvara jedno razdoblje; ovaj smisao, koji i Krstitelja uključuje u S. Z., razabire se iz dviju prethodnih izreka (on je samo prethodnik, došao je samo do vrata Kraljevstva). Od tog vremena počinje novo razdoblje: razdoblje Isusovo i razdoblje Kraljevstva.

A prema Lk 16,16b, u Kraljevstvo se ulazi silom, to jest stalnim naporom, jer Kraljevstvo puno iziskuje, traži velike žrtve i velika odricanja; to su uska vrata, na koja se ne može ući bez truda (usp. Lk 13,24). Lukin tekst pretpostavlja ovu misao o naporu, ali je ne izražava izričito. Izgleda da je to ono što Mt želi reći. Glagol koji on upotrebljava može po sebi značiti, da Kraljevstvo »čini nasilje« ili da »trpi nasilje«. Ovdje je prisutno ovo drugo značenje: Kraljevstvo trpi sve vrste zapreka, koje otežavaju ulazak u njega; neke proizlaze iz samih Isusovih zahtjeva, a druge iz oporbe ljudi... Prema tome, samo »siloviti ga prisvajaju« (Mt); to jest samo oni koji se trude da svladaju sve poteškoće (Lk), oni koji prihvaćaju sva odricanja što ih Isus traži i bore se protiv svih snaga zla...

• Mt 11,14—15.

Kod Lk nema paralele.

 Podsjeća se na još jedno Malahijino proročanstvo (3,22—23), u kojem se odražavaju stare židovske predaje o proroku Iliji, prema kojima on ne bi bio mrtav, nego bi se imao povratiti prije nego, što dođe »Jahvin dan« — prije nego što se pojavi Kraljevstvo Božje. A budući je Kraljevstvo već tu, znači da se i Ilija povratio, samo što je to učinio u osobi Krstitelja, o kojem je već prije njegova rođenja rečeno da će doći »s Ilijinim duhom i snagom« (Lk 1,17). Isus autentično tumači ovu staru predaju. Naravno, prihvatit će njegovo tumačenje samo »ako želite vjerovati«: nije to nešto očito, treba ga

vjerom prihvatiti. U svakom slučaju, isplati se pažljivo pripaziti i potruditi se da se razumije značenje tih tvrdnja (»tko ima uši, neka čuje!«).

• Mt 11,16—19; Lk 7,29—35.

Lk je paralelan s Mt tek od r. 31.

Rr. 29—30 nemaju paralele kod Mt. Govore o reakcijama na Krstiteljev pokret, što služi kao uvod u slijedeći ulomak (paralelan s Mt), u kojem se prave neki zaključci i s obzirom na Isusa.

Među Krstiteljevim slušateljima postoje dvije vrste ljudi i dvije vrste reakcija. Na jednoj strani, jednostavni svijet i čak neki pojedinci koje su smatrali najvećim grešnicima (carinici): oni priznaše pravednost Božju (doslovno: »opravdaše Boga«, ili »dadoše pravo Bogu«), to jest priznaše da je Ivanovo krštenje od Boga izabrano sredstvo za promjenu života i dadoše se krstiti. Na drugoj strani su farizeji i rabini (»zakonoznanci«): oni prezreše Božju volju, koja se očitovala u Krstiteljevom djelovanju, i ne primiše njegovog krštenja.

Važno je imati u vidu ovaj uvod, da se ispravno shvati »ovaj naraštaj« u slijedećem ulomku, gdje on nastupa kao opći pojam. U stvari, »ovaj naraštaj«, na ovom mjestu, jesu pismoznanci, farizeji i uopće svi oni koji odbacuju Isusa.

Uzimajući u obzir dva iskustva, Ivanovo i svoje, Isus prikazuje stav ovih ljudi pomoću simpatične parabole, smisao koje se jasno razabire. Slika je vrlo realistična i živa, uzeta s javnog trga kojeg bilo palestinskog mjesta. Prisutne su dvije skupine djece. Došle su na trg da se igraju, ali je nastala neka razmirica među njima. Jedna skupina predlaže drugoj da se igraju svatova, ali se njihov prijedlog odbija- Predlažu im onda, da se igraju sprovoda, ali su opet odbijeni. Ni radosne ni žalosne igre.

Upravo to isto događa se ovdje u zemlji ovih zadnjih mjeseci. Došao je najprije Ivan Krstitelj, strog čovjek, koji niti je jeo niti pio kao običan svijet, i uprkos tome odbaciše ga, smatrajući ga luđakom (»posjednutim«). Poslije njega došao je Isus, koji nema ništa od te asketske strogosti, koji jede i pije kao i svi drugi, koji ide na gozbe, koji ne posti..., ali odbaciše i njega, označujući ga kao izjelicu i pijanicu i kao prijatelja vrlo sumnjivih osoba.^[1]

Dva različita osobna stila. Dovoljno za sve ukuse. Nijedan se nije svidio.

Iza ovih dvaju osobnih stilova kriju se dva različita religiozna stila. Ivan je stavljao naglasak na pokoru, dok ga Isus stavlja na veselje (usp. Mt 9,15 i paral.) Dovoljno za sve ukuse. Ali nijedan se nije svidio.

Iz svega toga jasno je da problem nije ni u poruci ni u navjestitelju, nego u zanimanju što ga slušatelji imaju.

Ipak, nasuprot toj nevjeri, mnogi drugi su prepoznali u Krstiteljevim i Isusovim djelima providnost Božju i njezino mudro upravljanje svijetom, tako da je tim djelima bila »opravdana« (dalo joj se pravo) Božja mudrost (Mt). Oni koji tako postupaju jesu »sinovi Mudrosti«, dajući joj pravo svojom vjerom (Lk).

(Tumačenje evanđelja iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova I, str. 207-210)

________________________________________________________

[1] Kršćanska je predaja sačuvala vjerno i bez ikakvog straha ova vulgarna klevetnička mišljenja o Isusovom osobnom ponašanju; nema ovdje nikakve apologetske tendencije za uljepšavanoem stvari; dobar znak povijesne autentičnosti.

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA

Nedjelja, 7. 12. 2025

MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko.

Prvo čitanje: Iz 11,1-10

Po pravdi će sudit siromasima.
 
Čitanje Knjige proroka Izaije

U onaj dan: Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena. Na njemu će duh Gospodnji počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će sudit siromasima i sud prav izricat bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubiti bezbožnika. On će pravdom opasati bokove, a vjernošću bedra. Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pâsti, a djetešce njih će vodit. Krava i medvjedica zajedno će pâsti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu ko govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Gospodnjom kao što se vodom pune mora. U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti. I prebivalište njegovo bit će slavno.
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 72,1-2.7-8.12-13.17

Pripjev:
U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik dovijeka.
 
Bože, sud svoj daj kralju
i svoju pravdu sinu kraljevu.
Nek puku tvojem sudi pravedno,
siromasima po pravici!

U danima njegovim cvjetat će pravda
i mir velik – sve dok bude mjeseca.
I vladat će od mora do mora,
i od Rijeke do granica svijeta.

On će spasiti siromaha koji uzdiše,
nevoljnika koji pomoćnika nema;
smilovat će se ubogu i siromahu
i spasit će život nevoljniku.

Bilo ime njegovo blagoslovljeno dovijeka!
Dok je sunca, živjelo mu ime!
Njim se blagoslivljala sva plemena zemlje,
svi narodi nazivali ga blaženim!

Drugo čitanje: Rim 15,4-9
 
Krist spašava sve ljude.
 
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo: Što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu. A Bog postojanosti i utjehe dao vam da međusobno budete složni po Kristu Isusu te jednodušno, iz jednoga grla, slavite Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista. Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju. Krist je, velim, postao poslužitelj obrezanika za istinu Božju da ispuni obećanja dana ocima, a pogani da za milosrđe proslave Boga, kao što je pisano: Zato ću te slaviti među pucima i psalam pjevati tvome imenu.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Mt 3,1-12
 
Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!
 
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!
Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: 'Imamo oca Abrahama!' Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«
Riječ Gospodnja.

1) KRSTITELJEV LIK
(JESEN G. 27. posl. Kr.)
Mt 3,1—6; Mk 1,1—6; Lk 3,1—6

Ova tri evanđelista najprije nam predstavljaju Krstitelja: njegovu osobu, predmet njegova propovijedanja i druge okolnosti njegova djelovanja kao preteče.
Sva trojica se slažu u slijedećim točkama:
a) U općem predmetu njegovog propovijedanja koji se sastoji u »metanoji«, što mi prevodimo kao obraćenje ili pokora. Etimološki, ova riječ znači »promjenu mentaliteta«: promjenu našeg načina kako promatramo i ocjenjujemo stvari, što će nas prirodno dovesti do promjene našeg načina života i djelovanja (usp. Lk 3,7—14).
Matej dodaje, kao motivaciju obraćenja, prisutnost »nebeskog Kraljevstva«, onog novog doba za koje bi morala biti značajna Božja vladavina u svijetu. U ovom kontekstu, obraćenje koje Ivan propovijeda, osim što znači unutarnju i vanjsku promjenu, dobiva i puno širi smisao: postaje potpuna preorijentacija prema ovoj novoj stvarnosti, njezino usvajanje. Zahtjev je (radikalan.
Kad Ivan kaže da je Kraljevstvo već tu, misli na Mesiju, koji je već prisutan, i kojega će on sam uskoro otkriti svijetu.
b) U krštenju metanoje, koje se sastojalo u tome da se osoba zaroni u vode rijeke Jordana. Taj pokornički obred bio je određen za oproštenje grijeha (Mk i Lk). Naravno, učinak oprosta ne proizlazi od obreda, nego je plod unutarnjeg obraćenja, koje se obredom izražava.
Prije obreda, ispovijedaju se grijesi (Mt i Mk). Sve što znamo o toj ispovijedi jest to da je bila usmena (izvanjska).
Vjerojatno se radi o javnom i kolektivnom priznanju grijeha cijelog naroda, kao u Neh 9,2—3, i kako je bio običaj u kumranskoj zajednici pri primanju novih članova. Ako se radilo o tome, nema nikakve poteškoće što se i Isus podvrgao tom obredu, premda je bio bez osobnih grijeha.
Mnogi misle da postoje izvanbiblijske analogije toga obreda: npr. krštenje prozelita i naročito dnevna ritualna pranja u kumranskoj zajednici, u vezi upravo s obraćenjem ili iz želje za obraćenjem i unutarnjom čistoćom. Ali, unatoč tome, Ivanovo je krštenje različito: davalo se samo Židovima (ne i prozelitima), i to svima koji bi htjeli (ne samo članovima jedne zajednice ili jedne sekte), i davalo se samo jedanput (nije se moglo ponoviti).
c) U navodu iz S. Z., koji odgovara Iz 40,3 (kod Mk proširen s Mal 3,1).
d) pozornici njegovog djelovanja. To je »pustinja« (Mk), tj. »judejska pustinja« (Mt), veliki kraj, što ga Lk označuje kao »jordansku pokrajinu«: onaj malo nastanjeni dio krajeva nižeg Jordana, blizu njegovog ušća u Mrtvo More.
Obred krštenja vršio se u rijeci Jordanu (Mt i Mk). Kako ćemo odmah vidjeti, Ivan se premještao duž rijeke, prema časovitim potrebama, ali se mora pretpostaviti, da se najviše zadržavao na mjestu gdje je priliv svijeta bio najveći: pobliže govoreći, na onom mjestu kuda je vodio tradicionalni put iz Jerihona, kojim su se služili svi oni koji bi išli u Transjordaniju i na tom mjestu prelazili rijeku. Na tom odsjeku rijeke, sučelice Jerihonu, sigurno je i Isus bio kršten.
Matej i Marko slažu se u slijedećim točkama:
a)Označuju Ivana kao »Krstitelja« (Mk: »Krštavajućeg«, ako se usvoji čitanje s članom), po najupadnijem činu njegova djelovanja (uronjavanje u rijeku).
b) Njegov strogi način života u odijelu i hrani, potpuno usklađen s pustinjskom sredinom:
asketski lik, koji za sebe ,ne traži ništa više od onoga što mu pustinja može dati.
c) Veliki priliv svijeta iz cijele Judeje, uključivši Jeruzalem (i pokrajinu (Jordana: Mt).
d.) Izričito se spominje ovaj kraj, jer je odavde bio sigurno najveći dio svijeta.
Vidjet ćemo odmah da je među Ivanovim slušateljima bilo i Galilejaca, što znači da je njegov pokret u kratko vrijeme postigao nacionalni odjek.
Sa svoje strane, Luka je jedini koji nas stavlja u povijesni okvir ovoga događaja: »petnaeste godine vladanja cara Tiberija« (3,1). Ovo je jedini izričiti i točni kronološki podatak u svim našim evanđeljima, pa bi prema tome morao biti od. najveće važnosti za kronologiju Isusova života,.
Na žalost, nije tako očit zaključak koji se može izvesti iz ove vijesti s obzirom na naše kršćansko doba. Tekst se može tumačiti na mnogo načina, i ja se ograničavam samo na neke bitne stvari.
August je umro 19. kolovoza g. 14. posl. Kr. Toga dana, Tiberije ga je službeno naslijedio na carskom prijestolju. Prema rimskom računu, Tiberijeva petnaesta godina išla bi, prema tome, od 19. kolovoza godine 28. do 18. kolovoza godine 29. posl. Kr. U nekom razdoblju između ova dva krajnja datuma trebalo bi staviti djelovanje Ivana Krstitelja.
Uza sve to, danas se redovito ne usvaja ta pretpostavka. S jedne strane, ne slaže se dobro s ostalom kronologijom Isusova života. S druge strane, manje je vjerojatno da bi se Luka služio rimskim računanjem vremena. Mnogo je prirodnije pretpostaviti, da se služio s irskim računanjem i računanjem građa Antiohije; treba imati u vidu da je Luka »Sirac iz Antiohije« prema Euzebiju i sv. Jeronimu; uostalom ovaj način računanja bio je uobičajen također u Palestini sve do vremena Seleukovića.
Prema ovom sirskom računanju, civilna godina počinje s 1. listopada, tako da bi prva godina Tiberijeva odgovarala za onih nekoliko sedmica između 19. kolovoza i 30. rujna godine 14, a njegova petnaesta godina išla bi onda od 1. listopada godine 27. do 30. rujna godine 28. posl. Kr. U toj godini, dakle, treba staviti početak javnog djelovanja Krstiteljevog.
Treba još odrediti točno razdoblje te godine. Bez sumnje, radi se o jeseni (počevši od rujna) godine 27, iz slijedećih razloga: Ivanu se obraćaju velike mase puka, i to nas upućuje na jesen, kad su poslovi u poljima već završeni a novi se još ne mogu početi, tako da svijet ima vremena da čuje glasovitog proroka.
— Ovih mjeseci smanjuje se snaga sunčane žege, koja je u drugo doba godine vrlo jaka u dolini Jordana blizu Jerihona i Mrtvog Mora (depresija od skoro 400 m ispod nivoa mora). Osobno se dobro sjećam te žege, i znam da u ljetnim mjesecima tamo stanuju, ili idu oni koji moraju tu stanovati, ili ići, i to sigurno ne da provedu nekoliko sedmica praznika…
— Kako ćemo kasnije vidjeti, Isus je vjerojatno bio kršten početkom siječnja, i razmak vremena između početka Krstiteljevog djelovanja i toga događaja nije velik.
Ostajemo, dakle, pri tome da Krstitelj započinje svoju službu u jesen g. 27. posl. Kr. Tada mu je više od 35 godina. Kao i u ostalim kronološkim pitanjima, ni ovdje ne možemo računati s apsolutnom sigurnošću, ali možemo računati s razumnom vjerojatnošću. Ova je točka od bitne važnosti, jer polazeći odavde možemo izraditi cijelu kronologiju Isusova života na prilično (skladan način.

2) POZIV NA OBRAĆENJE
Mt 3,7—10; Lk 3,7—9

Prema Luki, Ivanovi su slušatelji narod ili mnoštvo. Matej, naprotiv, govori o farizejima i saducejima (iako ove dvije grupe nikad nisu bile dobri prijatelji, Matej ih nekada stavlja skupa po ustaljenom obrascu; usp. također 16,1.6.11-12). Uzevši skupa oba evanđelista, rekli bismo da je u onom mnoštvu bilo također farizeja i saduceja. Ništa čudno, jer i Luka spominje neke posebne skupine, kao što su carinici i vojnici (3,12.14).
Ono što kod Mateja začuđuje jest upravo to da dolaze Ivanu farizeji i saduceji. Zna se da su farizeji odbacivali Ivanovo krštenje (Lk 7,30), jer nisu vjerovali ovom propovjedniku (Mt 21,32); naprotiv, šalju istražna poslanstva radi ispitivanja (Iv 1,24; 5,33). Možda se nalaze ovdje upravo radi špijunaže (prorok je uvijek prijetnja za ustaljeni red, što ga oni predstavljaju), pa da mogu kasnije poduzeti neke službene mjere. Tu istu brigu možemo razumjeti i kod saduceja: u narodu se komentiralo da bi taj pokret mogao imati mesijanski značaj (Lk 3,15), što je stvar u najvećoj mjeri pogibeljna za njihov (društveni i politički položaj, tako da je dobro ispitati i osobno provjeriti.
Farizeji su bili relativno malena skupina (oko 6000) religioznih ekstremista i teologa; svi »pismoznanci« pripadali su toj skupini. U stvari, oni su predstavljali, ili bolje rečeno, željeli da predstavljaju duh Izraela kao naroda Saveza. Krajnji konzervativni na tom polju, smatrali su herezom svaku novu stvar koja ne bi slijedila njihovu vlastitu liniju.
Saduceji su bili više politička stranka nego li skupina s religioznim težnjama. Stranka narodne aristokracije, bezuvjetni podržavatelj rimske vladavine, pa je njihova glavina svrha bila sačuvati svoje ekonomsko-društvene privilegije. Odskakale su u toj skupini naročito velike svećeničke obitelji. Sinedrij (Veliko vijeće) bio je u ono vrijeme potpuno pod uplivom saduceja. Njegov predsjednik bio je Veliki svećenik. Od tri skupine koje su ga sačinjavale, najjača je bila svećenička aristokracija. Iste usmjerenosti bila je i druga skupina, zvani »starješine«, sastavljena od laičke aristokracije. Treća grupa, »pismoznanaca«, sastavljena od svjetovnjaka i od farizeja, bila je manjina u vijeću. Odnošaji između saduceja i farizeja nisu bili previše srdačni, jer su u mnogom pogledu saduceji bili religiozni »racionalisti«.
Njihova prisutnost u ovom prizoru je nesumnjiva, jer način kojim Ivan kori svoje slušatelje odgovara puno bolje farizejima i saducejima, nego pučkim masama, koje su otvoreno dobro raspoložene (Lk 3,7).
Slušajući Ivana, imamo dojam da govori neki od starih izraelskih proroka. Najavljuje se »Jahvin dan«, strašni mesijanski sud, koji je već na vratima.
On vodi borbu protiv religiozne obmane, istu borbu koju su vodili i stari proroci.
U prošlosti, živjelo se od mnogih takvih obmana, uspavljujući se idejom da nijedan zločin neće biti kažnjen i da se može mirno nastaviti kao i dosad, ne obazirući se na zločine: ništa se neće promijeniti (»i sutra, će biti kao danas«. Iz 56,12), Jahve će i dalje činiti čudesa za dobrobit svoga naroda (Jer 21,2), ne može se dogoditi nikakva nesreća, jer je Jahve uvijek s njima (Mih 3,11), jer postoji hram (Jer 7,4)..., itd. Sva ta lažna sigurnost zasniva se na činjenici da je Izrael Božji narod, izabrana rasa; da je Jahve njegov otac i prijatelj njegove mladosti (Jer 3,4).
Kao što se u svoje vrijeme Jeremija borio protiv tih obmana, govoreći da hram nije nikakvo jamstvo (Jer 26,6), tako sada Ivan izjavljuje, da biti »sinovi Abrahamovi« isto tako nije nikakvo jamstvo: Bog nije vezan uz etničko potomstvo, već i od kamenja može sebi načiniti djecu. Jedino važno za Spasenje jesu »plodovi dostojni obraćenja«, tj. život u skladu s novom religijom srca.
Jasno se najavljuje nova vizija Božjeg naroda, koji duguje svoj postanak ne rasnim elementima, nego novim odnosima s Bogom. I u toj stvari Ivan nastavlja liniju starih proroka, koji su prije nekoliko vjekova prorekli dolazak novog saveza, osnovanog na ljudskom srcu, na unutarnjim nagnućima čovjeka, na unutarnjosti njegova bića (usp. Jer 31,31—33).

(Tumačenje Evanđelja: fra Augustin Augustinović, Povijest Isusova I, str. 50 – 54)

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA

 30.11. 2025.

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Bdijte da budete pripravni!

Prvo čitanje: Iz 2,1-5

Gospodin sabire sve narode u vječni mir kraljevstva Božjega.

 Čitanje Knjige proroka Izaije

Viđenje Izaije, sina Amosova, o Judeji i Jeruzalemu: Dogodit će se na kraju danâ: Gora Doma Gospodnjega bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći: »Hajde, uziđimo na Goru Gospodnju, pođimo u Dom Boga Jakovljeva! On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim. Jer će iz Siona Zakon izaći, iz Jeruzalema riječ Gospodnja.« On će biti sudac narodima, mnogim će sudit plemenima i oni će mačeve prekovat u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit ratovanju. Hajde, dome Jakovljev, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!

Riječ Gospodnja.

 Otpjevni psalam: Ps 122,1-2.4-9

 Pripjev:

 Hajdemo radosno u Dom Gospodnji!

 Obradovah se kad mi rekoše:
»Hajdemo u Dom Gospodnji!«
Eto noge nam već stoje
na vratima tvojim, Jeruzaleme.

Onamo uzlaze plemena,
plemena Gospodnja!
Po zakonu Izraelovu
da slave ime Gospodnje.
Ondje stoje sudačke stolice,
stolice doma Davidova.

Molite za mir Jeruzalemov!
Blago onima koji tebe ljube!
Neka bude mir u zidinama tvojim
i spokoj u tvojim palačama!

Radi braće i prijatelja svojih
klicat ću: »Mir tebi! «
Radi Doma Gospodina, Boga našega,
za sreću tvoju ja ću moliti.

 Drugo čitanje: Rim 13,11-14a

 Blizu je spasenje naše.

 Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo: Shvaćate ovaj čas: Vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom.

Riječ Gospodnja.

 Evanđelje: Mt 24,37-44

 Bdijte da budete pripravni!

 Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.

Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.

Riječ Gospodnja

 39) IZNENAĐENJE KAO U DANIMA POTOPA I LOTA

(APOKALIPSA, 10)

Mt 24,37—41; (Lk 17,26—30.34—35)

Odavle nadalje, govor ima novu temu: sud. Dosada je bila u vidu samo optimistička strana parusije, spasenje izabranika (Mt 24,31 i paral.) Odsada se nazire također kazna zlih, i ta misao usmjeruje cijeli preostali dio govora; njegov temeljni sadržaj je poticaj na bdijenje.

Stanje posljednjeg ljudskog naraštaja u neposrednoj blizini parusije slično je stanju koje je vladalo uoči dviju velikih katastrofa svete povijesti: za Noinog i Lotovog naraštaja (Lota spominje jedino Lk). U onim povijesnim prilikama, ljudi su živjeli posve normalno, dajući se na uživanja i poslove bezbrižno, ravnodušno i lakomisleno pred neminovnim kaznama koje su ih ugrožavale zbog njihovih grijeha; i kad su to najmanje očekivali, iznenada, pala je na njih kazna, ubivši ih sve... Tako će biti i uoči parusije: ljudi će živjeti normalno (sugerira se, da će posljednji ljudski naraštaj doživjeti eshatološki preobražaj a da prethodno ne umre), bit će zauzeti svojim uživanjima i poslovima, potpuno ravnodušni pred znakovima pretkazanja, a onda će iznenada doći svršetak, što će za zle značiti kazneni sud...

Stvar je u tome što će to biti čas konačnog razlučenja, kad će biti odijeljena pšenica od ljulja i dobre ribe od nevaljalih (Mt 13,40—42.49—50).^[1] Od dvojice ljudi, zauzetih istim poljskim poslom (Mt), ili koji preko noći spavaju na istom ležaju (Lk), jedan će biti »uzet« za slavu a drugi »ostavljen« za osudu. Od dviju žena, koje melju skupa na istom ručnom mlinu (Mt 5 Mk), jedna će biti »uzeta« za Kraljevstvo, a druga će biti »ostavljena« svojoj zloj sudbini... Sudeći po vanjštini, ovi ljudi i ove žene izgledaju u svemu jednaki, ali Bog poznaje njihova srca. On zna tko je pšenica a tko ljulj.

Spomenute čine Lk stavlja po noći, ne zato što će se parusija dogoditi noću, nego stoga što

noću sva iznenađenja ostavljaju još jači utisak...

40) POTICAJ NA BDJENJE: RAZBORIT DOMAĆIN

(APOKALIPSA, 11)

Mt 24,42—44; Mk 13,33; <Lk 12,39—40)

Ovaj je ulomak usko povezan s prethodnim. Parusija će se pojaviti iznenada pa zato može biti tragična za one koje zateče neoprezne i nespremne. Odatle poticaj na bdijenje (kod Mk, r. 33, izraz pojačan): ne zna se dan kad će doći Gospodin, neka nas ne iznenadi...

Poticaj objašnjava i motivira kratka parabola o razboritom domaćinu. Slika je uzeta iz života siromašnog seoskog svijeta. Njihove kuće imaju slabe zidove, načinjene od zemljanih ćerpiča. Na takvom zidu lako je napraviti rupu te kroz nju ući i pokrasti kuću. Naravno, kradljivac neće najaviti svog posjeta. Bitan je stav domaćina. Kad bi on na neki način mogao znati da će u noći imati posjet razbojnika, sigurno bi bdio toga časa da izbjegne taj zločin. Parabola zatim ne kaže ono što je očit zaključak: budući da domaćin ne zna kad će doći kradljivac, mora biti pripravan bdeći svaki čas, uvijek (mora poduzeti neke mjere opreza, koje imaju stalan učinak), da ne bude iznenađen kad se najmanje nada... Dakle, takav mora biti i naš stav pred nesigurnošću Gospodinovog dolaska: budući da ne znamo ni dana ni časa, moramo biti uvijek spremni, živeći životom dostojnim vjernika, da nas ne iznenadi sud Božji, jer se parusija može dogoditi kad joj se najmanje nadamo.

Lk ima ovu parabolu u različnom povijesnom kontekstu; nema sumnje da joj je mjesto ovdje, u eshatološkom govoru.

(Tumačenje: fra Augustin Augustinović, Povijest Isusova II, str. 270-271) 

[1] Usp. sv. I, str. 266—268. 270