Listopad
DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU.
Nedjelja, 12. 10. 2025.
Dan zahvale za Božja dobročinstva
MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Ne nađe se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca.
ČITANJA:
Prvo čitanje: 2Kr 5,14-17
Naaman se vrati čovjeku Božjem i prizna Gospodina.
Čitanje Druge knjige o Kraljevima
U one dane: Naaman Sirac siđe i opra se sedam puta u Jordanu, prema riječi Elizeja, čovjeka Božjega; i tijelo mu posta opet kao u malog djeteta – očistio se od svoje gube!
Vrati se on Elizeju sa svom svojom pratnjom, uđe, stade preda nj i reče mu: »Evo, sad znam da nema Boga na svoj zemlji osim u Izraelu. Zato te molim, primi dar od svoga sluge.« Ali on odgovori: »Živoga mi Gospodina, komu služim, ne primam.« Naaman navaljivaše da primi, ali on ne htjede. Tada Naaman reče: »Dobro, kad nećeš. Ali barem dopusti da meni, tvome sluzi, dadu ove zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge. Jer sluga tvoj neće više prinositi pomirnica ni klanica drugim bogovima nego samo Gospodinu.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 98,1-4
Pripjev:
Pred poganima Gospodin obznani spasenje svoje.
Pjevajte Gospodinu pjesmu novu
jer učini djela čudesna.
Pobjedu mu pribavi desnica njegova
i sveta mišica njegova.
Gospodin obznani spasenje svoje,
pred poganima pravednost objavi.
Spomenu se dobrote i vjernosti
prema domu Izraelovu.
Svi krajevi svijeta vidješe
spasenje Boga našega.
Sva zemljo, poklikni Gospodinu,
raduj se, kliči i pjevaj!
Drugo čitanje: 2Tim 2,8-13
Ako ustrajemo, s njime ćemo kraljevati.
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju
Predragi: Spominji se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, od potomstva Davidova – po mojem evanđelju. Za nj se ja zlopatim sve do okova, kao zločinac. Ali riječ Božja nije okovana! Stoga sve podnosim radi izabranih, da i oni postignu spasenje, spasenje u Kristu Isusu, zajedno s vječnom slavom.
Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati. Ako ga zaniječemo, i on će zanijekati nas. Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati!
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 17,11-19
Ne nađe se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«
Riječ Gospodnja.
1) ZADNJE PUTOVANJE U JERUZALEM
(KONAC VELJAČE G. 30)
Lk 17,11
Prema našem računanju, služba u Peraji trajala je oko dva mjeseca, do konca veljače g. 30. Do tog zaključka dovodi nas osobito redoslijed događaja između te službe i zadnje sedmice Isusovog života. Sve te događaje možemo vrlo lijepo smjestiti u ožujak te godine.
Mislimo da se vijest Lk 17,11 može smatrati svršetkom službovanja u Pereji i početkom ovog zadnjeg kratkog perioda u Isusovom životu. Ovdje Lk po treći pet spominje njegov »put« u Jeruzalem, što mi smatramo njegovim trećim putem u prijestolnicu u ovom zadnjem polugodištu njegovog života (prvi put je tamo išao prigodom blagdana Sjenica, a drugi put za blagdan Posvećenja).
Ovom zgodom Isus ne putuje iz Pereje ravno, nego u velikom krugu. Mislimo da je u prvom dijelu toga puta Isus išao objema stranama rijeke Jordana. Bilo bi teško reći zašto je izabrao upravo taj pravac; možda naprosto radi toga da iskoristi još ovo nekoliko slobodnih dana svog života u mirnom kraju, prije nego što konačno uđe u vihor posljednje Pashe.
Pretpostavljamo tu stvar na temelju topografske bilješke, kojom Lk u ovoj prilici popraća ovaj treći spomen »puta«: kaže da je Isus prolazio granicom Samarije i Galileje (17,11). Prema tome, ovom zgodom, polazna točka puta u Jeruzalem jest neko mjesto na granici ovih dviju pokrajina; prilično neodređen podatak. Ali, budući da se Isus nalazio prije u Pereji i to upravo u okolici transjordanske Betanije (nasuprot Jarihonu), znači da je odatle otišao dosta na sjever, do visine Beisana (stari Skytopolis), koji se nalazi upravo na granici Galileje i Samarije. Najzgodniji put da se tamo dođe jest sama jordanska dolina, lijevom (istočnom) obalom rijeke. U blizini Beisana ima dosta dobrih gazova, gdje je Isus mogao preći na zapadnu obalu.
Postoje dvije mogućnosti za put u Jeruzalem iz okolice Beisana: ili ići sredinom Samarije ili se spustiti samom dolinom Jordana.
U prvoj pretpostavci, Isus bi išao Jezraelskom dolinom (Wadi Đalud) i Ezdrelonskom ravnicom, do puta koji vodi u Jeruzalem (danas put Nazaret — Đenin — Nablus — Jeruzalem). U toj pretpostavci, morao je proći sredinom Samarije, ali tu je prije malo vremena bio loše primljen (Lk 9,53), i nije vjerojatno da bi se opet upustio u taj neprijateljski kraj. Uostalom, imajući u vidu upravo taj događaj, Lk bi sigurno to bio spomenuo, da je Isus i po drugi put prošao tim krajem. S druge strane, malo prije uskrišenja Lazara,Isus se nalazi blizu Jeruzalema, ali ne u predjelima Judeje (iz čega bi se moglo nagađati da je prošao kroz Samariju), nego radije u jordanskoj dolini (usp. Iv 11,7).
Zbog svega rečenog, vjerojatnije je da se Isus, prešavši rijeku (s istočne obale) blizu Beisana, zaputio prema Jeruzalemu zapadnom obalom rijeke (Beisan — Jerihon).
2) DESET GUBAVACA
(PRVA POLOVICA OŽUJKA G. 30) Lk 17,12—19
Evanđelist jednostavno kaže da se događaj odigrao »kad je ulazio (Isus) u neko selo«. Od 14. st. to se selo poistovjećuje s današnjim gradom Đeninom (biblijski Engannim: Jš 19,21; 21,29), a od 15. st. hodočasnici pokazuju tu na ruševine crkve koja bi bila sagrađena na mjestu gdje se dogodilo čudo.[1]
Prema Josipu Flaviju, Đenin se nalazio na sjevernoj granici Samarije (odatle je počinjalo zemljište ove pokrajine). Kad bi ovo poistovjetovanje bilo sigurno, ozdravljenje gubavaca dogodilo bi se na samom početku ovog trećeg puta (polazeći od granice Samarije i Galileje), ali bi trebalo pretpostaviti da je Isus išao u Jeruzalem sredinom Samairije (Đenin se nalazi na liniji Nazaret — Nablus — Jeruzalem), za što smo vidjeli da je manje vjerojatno. Po našem mišljenju, Isus putuje dolinom Jordana, zapadnom obalom rijeke (linija Beisan — Jerihon), tako da se čudo odigrava na početku puta, vjerojatno u nekom selu beisanskog okruga. Beisan je stari Skytopolis, dekaposki grad a njegov okrug graniči sa Samarijom; tako se lakše razumije da se skupa s devetoricom Židova nalazi i gubavi Samarijanac.
Čudo se događa kad Isus ulazi u selo, što znači da su i gubavci živjeli unutar sela, a to opet znači da su bili ublaženi stari propisi o boravku gubavaca izvan nastanjenih mjesta, premda je još uvijek bilo na snazi da su morali živjeti odijeljeno od ostalog stanovništva (usp. Lev 13,45—46): tako bi se razumjelo to što se zaustavljaju u nekoj udaljenosti i viču iz svega grla da ih se može čuti.
Isus ulazi u selo s glasom velikog čudotvorca. Gubavci mu se obraćaju s naslovom »Učitelju«; to je jedini put da ga tako naziva netko tko ne pripada krugu učenika, vjerojatno da tako izraze svoje pouzdanje u njega. Isus sada traži da s činjenicama pokažu to pouzdanje: mjesto da ih ozdravi tu na mjestu, samo im nalaže da se pokažu svećenicima i da dobiju od njih svjedočanstvo o ozdravljenju.[2] Prije nego što vide da su ozdravljeni, moraju vjerovati da će biti ozdravljeni. Uistinu, oni su to povjerovali i ozdravili su na putu.
Kad su vidjeli da su ozdravili, devetorica su Židova mislili samo kako da ispune zakonske propise, na što ih je njihov dobročinitelj bio podsjetio. Nijedan od njih nije pomislio da mu se zahvali za dobročinstvo i da dadne slavu Bogu u njegovoj osobi. Jedini koji je učinio taj tankoćutni gest bio je Samarijanac, omraženi stranac. I on je išao da se predstavi svojim samaritanskim svećenicima, ali je mislio da je zahvalnost njegova prva dužnost. Povrati se u selo, i pavši ničice pred Isusom u znak dubokog poštovanja, zahvali mu se. Samo jedan od desetorice, kaže Isus. I to stranac! U ovom se događaju ne ističe veličina čuda nego ovaj kontrast. U prvom se redu želi reći da zahvalnost Bogu, djelo ljudskog srca, važi više od vanjskog bogoštovlja: značajno je da to jasnije vidi Samarijanac nego Židov. Na drugom mjestu, oni koji bi trebalo da se odlikuju nad drugima, ostaju pozadi. Uvijek ista misao o »prvima« koji su zadnji, i o »zadnjima« koji su prvi...
Isus otpušta Samarijanca s uobičajenim riječima, kojima se pohvaljuje pouzdanje u njegovu osobu i moć: »tvoja te je vjera spasila«. To isto pouzdanje spasilo je i devetoricu Židova, ali Isus, na žalost, nije imao prilike da im to potvrdi.
(Tekst iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 159-161)
Priredio: P.M.
[1] Tekstove predaje vidjeti u Baldi, Enchiridion, br. 332—335.
[2] Usp. sv. I, 3tr. 146—147.
Listopad
DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU
Nedjelja, 5. 10. 2025.
MISAO IZ EVANĐELJA DANA
O da imate vjere!
Prvo čitanje: Hab 1,2-3; 2,2-4
Pravednik živi od svoje vjere.
Čitanje Knjige proroka Habakuka
»Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi ’Nasilje!’ a da ti ne spasiš? Zašto puštaš da gledam nepravdu, zašto gledaš ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje preda mnom. Raspra je, razmirica bjesni!« Tada Gospodin odgovori i reče: »Zapiši viđenje, ureži ga na pločice da ga čitač lako čita. Jer ovo je viđenje za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti! Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 95,1-2.6-9
Pripjev:
O da danas glas Gospodnji poslušate, ne budite srca tvrda!
Dođite, kličimo Gospodinu,
uzvikujmo Hridi, spasitelju svome!
Pred lice mu stupimo s hvalama,
kličimo mu u pjesmama!
Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!
Jer on je Bog naš,
a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.
O da danas glas mu poslušate:
»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,
kao u dan Mase u pustinji
gdje me iskušavahu očevi vaši,
iskušavahu me premda vidješe djela moja.«
Drugo čitanje:
2Tim 1,6-8.13-14
Ne stidi se svjedočanstva za Gospodina našega.
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju
Predragi: Podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova. Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Božjoj.
Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 17,5-10
O da imate vjere!
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Apostoli rekoše Gospodinu: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«
»Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ’Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ’Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«
Riječ Gospodnja.
13) DJELOTVORNOST VJERE I MOLITVE
(ZADNJI UTORAK, 4. TRAVNJA G. 30)
Mt 21,21—22; Mk 11,22—26; (Lk 17,5—6)
Obično se priznaje da ove Isusove izreke nisu međusobno povezane. Stvarno, kod Mt i Mk rade o dva različita predmeta: o temi vjere (pouzdanja) i temi molitve (kod Lk radi se jedino o vjeri).
Isto tako, obično se misli da izvorno nisu bile povezane s osušenom smokvom: da prema tome ne stoje u svom pravom povijesnom kontekstu. Stvarno, dovoljno je vidjeti da Lk donosi logion o vjeri u drugom kontekstu. Mnogi misle da bi bio paralelan s Mt 17,20[1] i da bi taj kontekst bio bolji, a da bi na našem mjestu r. 21 Mt bio duplikat. Ali, u tom slučaju, u isti kontekst trebalo bi prenijeti i r. 23 Mk. Da izbjegnemo svu tu zbrku, radimo o ovim izrekama na ovom mjestu, gdje su ih u sadašnjoj redakciji evanđelisti stavili.[2]
Redakcijsku vezu s osušenom smokvom treba tražiti u opasci apostola (r. 20 Mt) ili Petrovoj (r. 21 Mk), koji očito naglašava čudesni značaj događaja. Isus im, dakle, odgovara da vjera može činiti mnogo veća čudesa... Evanđelisti su smatrali da je ovo mjesto dosta prikladno, da stave ovdje neke Isusove izreke o vjeri, čiji povijesni kontekst im je već bio nepoznat. Kod Mt, ova je veza izričito spomenuta (r. 21: »činit ćete ne samo ono što se dogodilo smokvi« ...).
Na Petrovu opasku, Isus potiče apostole da imaju vjeru (pouzdanje) u Boga (Mk), ali čvrstu vjeru, bez sumnjanja, potpuno uvjereni u njezinu djelotvornost, pa onda neće biti ništa što neće moći postići...
Da izraze ovu svemogućnost pouzdanja u Boga, Mt i Mk govore o brdu koje se može iščupati i baciti u more... I rabini su govorili o prenošenju brda, da označe nešto što je prirodno nemoguće učiniti. Neki tumači uporni su u tome da se ove riječi poklapaju s topografskom situacijom: »ovo brdo« bilo bi Maslinsko brdo, gdje se nalazio Isus, a more, bilo bi Mrtvo More, koje je vidljivo s brda... Ali mi smo vidjeli da se ovog časa Isus nalazi na podnožju Maslinskog brda, u predjelu Getsemanija, blizu grada: odavle bi se vrlo dobro razumjelo »ovo brdo«, ali nije moguće vidjeti Mrtvog Mora.
Lk govori o vjeri kao o gorušičnom zrnu, da naglasi, da svako pouzdanje u Boga, i ono najmanje, ima beskrajnu moć. Mjesto brda, govori o sikomori, snažnom stablu, koje ima vrlo jako korijenje: poslušalo bi na samu riječ, da se iščupa s korijenjem i prebaci u more… Što je prirodnim putem nemoguće, to čini pouzdanje u Boga.
Ova uspješnost vjere (pouzdanja) proteže se sada na molitvu (r. 22 Mt; r. 24 Mk): sve što se moli s vjerom, dobiva se. O djelotvornosti vjere govorili smo drugom zgodom. Isusovi su izrazi apsolutni, bez nijansa, ali mi znamo da ovdje treba imati u vidu cijelu teologiju molitve.
Mk dodaje (r. 25) potrebno raspoloženje, da molitva bude dobra: opraštati uvrede; svjesni da će samo tako Bog nama oprostiti naše grijehe. Želi se reći, da se s oproštenjem čovjek stavlja u Božju struju, bez koje nije moguće stupiti u saobraćaj s njim po molitvi.
Kod Mt nema te pojedinosti, jer je on o toj stvari govorio drugom zgodom.[3]
22) PARABOLA O GOSPODARU I ROBU
(SIJEČANJ—VELJAČA G. 30)
Lk 17,7—10
Lukino 17. poglavlje započinje nizom izreka (rr. 1—6), koje imaju paralele u drugim evanđeljima a koje smo vidjeli ili ćemo vidjeti u drugim kontekstima. Dolazi zatim ova mala parabola kojom se zaključuje jedan ciklus u trećem evanđelju.
Prema sadašnjem literarnom kontekstu (r. 5), parabola bi bila namijenjena apostolima. Ali rr. 5—6 pripadaju drugom povijesnom kontekstu, vjerojatno zadnjoj sedmici Isusovog života. S druge strane, uvodni izraz »tko od vas?« — prema J. Jeremiasu — »najradije uvodi riječi upravljene neprijateljima ili mnoštvu«,[4] tako da mirne duše možemo zamisliti mješovito lušateljstvo. Nauk sadržan u ovoj paraboli važi za one koji su već Isusovi učenici i za one koji to žele biti. U svakom slučaju, povijesni je kontekst nesiguran.
Okvir parabole, vrlo jednostavan, uzet je iz života čovjeka na selu. On ima samo jednog roba za radove u polju i za čuvanje stada. Kad se na svršetku radnog dana rob povrati kući, njegov ga gospodar neće pozvati da najprije on jede, jer je umoran, nego će tražiti da posvršava preostale kućne poslove, da mu spremi i iznese večeru; tek poslije toga moći će on jesti i piti. I kad rob učini sve što mu je bilo naloženo, gospodar nema zašto da mu bude zahvalan: on je rob i dužan je da to radi.[5] Isus sada prenosi tu situaciju na naše odnose s Bogom: kad smo učinili što nam Bog zapovijeda, jedino što možemo reći jest da smo »beskorisni« sluge — ne beskorisni u smislu da ni za što ne valjamo (u kontekstu, rob radi mnoge stvari), nego da ponizno priznajemo da pred Bogom ne možemo imati nikakvih zahtjeva, jer mi smo njegovi robovi, i kad ga slušamo, ne činimo ništa izvanredno nego jedino ono »što smo morali učiniti
Značenje parabole, u skladu s ovim zaključkom, jest slijedeće: čovjek je pred Bogom u odnosu apsolutne zavisnosti, i ne može istupiti pred njega s nikakvim zahtjevima (J. Schmid); prema tome, mora služiti Bogu s dubokim smislom za poniznost, smatrajući to dužnošću koju treba ispuniti.
Isus često govori o Božjoj nagradi i nadu u tu nagradu stavlja nekad kao motiv našeg moralnog djelovanja. On time želi reći da će Bog sigurno nagraditi naša dobra djela, ali isključivo zbog svoje dobrote, samo kao dar svoje ljubavi; ovdje naučava da nemamo nikakvog prava to tražiti.
S ovim se svršava jedna etapa u Isusovom životu. U slijedećem retku (11), Lk opet spominje put u Jeruzalem — ovaj puta uistinu zadnji.
(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 228;155)
Priredio: P.M.
[1] Usp. sv. I, str. 355.
[2] U Mt 17,20 i 21,21 radi se, bez sumnje, o istoj misli, ali postoje neke razlike u formulaciji, koje dopuštaju pretpostaviti da je ista misao bila ponovljena u dvjema različitim prilikama.
[3] R. 26 Mk ne postoji u izvornom tekstu; ima ga Vulgata, pozajmljenog iz Mt 6,15.
[4] Die Gleichnisse, 235.
[5] Isus jednostavno govori o jednoj ljudskoj stvarnosti a da je moralno ne ocjenjuje: njegov je ideal posve drugi, usp. Lk 12,37; 22,27; Iv 13,1—17.
Rujan
DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU
Nedjelja, 28. 9. 2025.
MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Primio si dobra svoja, a tako i Lazar zla.
Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš.
Prvo čitanje: Am 6,1a.4-7
Razuzdani raskošnici, bit ćete prognani!
Čitanje Knjige proroka Amosa
Ovo govori Gospodin svemogući:
»Jao bezbrižnima na Sionu i spokojnima na samarijskoj gori! Ležeći na bjelokosnim posteljama, na počivaljkama izvaljeni, jedu janjad iz stada i telad iz staje; deru se uza zvuk harfe, izumljuju glazbala ko David, piju vino iz vrčeva i mažu se najfinijim uljem, al za slom Josipov ne mare. Stog će prvi sad biti prognani; umuknut će veselje raskošnika.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 146,6c-10
Pripjev:
Hvali, dušo moja, Gospodina!
On ostaje vjeran dovijeka,
potlačenima vraća pravicu,
a gladnima kruha daje.
Gospodin oslobađa sužnje,
Gospodin slijepcima oči otvara.
Gospodin uspravlja prignute,
Gospodin ljubi pravedne.
Gospodin štiti pridošlice,
sirote i udovice podupire,
a grešnicima mrsi putove.
Gospodin će kraljevati dovijeka,
tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.
Drugo čitanje: 1Tim 6,11-1
Čuvaj zapovijed do pojavka Gospodinova!
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju
Božji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima! Zapovijedam pred Bogom koji svemu život daje i pred Kristom Isusom koji pred Poncijem Pilatom posvjedoči lijepo svjedočanstvo: čuvaj zapovijed, neokaljano i besprijekorno, do pojavka Gospodina našega Isusa Krista. Njega će u svoje vrijeme pokazati On, Blaženi i jedini vladar, Kralj kraljevâ i Gospodar gospodarâ, koji jedini ima besmrtnost, prebiva u svjetlu nedostupnu, koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može. Njemu čast i vlast vjekovječna! Amen.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 16,19-31
Primio si dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.
Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ’Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ’Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’
Nato će bogataš: ’Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’
Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«
Riječ Gospodnja.
21) BOGATAŠ KOJI SE GOSTI
(SIJEČANJ—VELJAČA G. 30)
Lk 16,19—31
Kao i parabola o rasipnom sinu, i ovo je parabola s »dvostrukim vrhuncem« (J. Jeremias), što znači da se sastoji od dva dijela, od kojih svaki ima svoje vlastito središte. Praktično, radi se o dvjema parabolama u jednoj. To je nužno držati u vidu, da se odredi smisao parabole: konkretno, imat ćemo ne jednu, nego dvije središnje misli.[1] S tim se isključuje mišljenje da bi drugi dio mogao biti kasniji dodatak; jedinstvo je cjeline čvrsto, literarno bez prigovora.
Prije se raspravljalo o tome da li je okvir parabole primjer uzet iz povijesti ili je izmišljena pripovijest. To su beskorisne rasprave, jer se i povijest može uzeti i pripovijedati s paraboličkom nakanom.
Književna značajka (i ljepota) ove parabole jesu velike oprečnosti u bijelom i crnom prvoga dijela.
- Ličnosti. S jedne strane, bogataš, čije bogatstvo predstavljaju njegova skupocjena odijela: tunika od finog lana i grimizni plašt. S druge strane, siromah po imenu Lazar,[2] nesretan prosjak, ne samo pun čireva, nego i nepokretan, nesposoban da moli milostinju hodajući, osuđen na ovo mjesto na ulici, pred bogataševim ulaznim vratima.
- Život. Bogataš se svakodnevno gostio. Savršen lik materijalista, koji samo misli na osjetilne užitke. Čovjek koji svega ima. Na drugoj je strani Lazar, gladan, željan pojesti barem neki od onih komadića kruha, kojima je bogataš očistio prste i koje je zatim bacio pod stol.
- Osjećaji. S jedne strane, čovjek posve neosjećajan pred tuđom bijedom. Tekst to ne kaže, ali se podrazumijeva, da bogataš ne nudi nesretniku ni otpatke sa svoga stola. A s druge strane psi, koje Židovi smatraju nečistim i zlim životinjama, pokazuju Više samilosti, jer ližu čireve siromahu, iako tim samo povećavaju njegovu bol.
- S jedne strane, smrt prosjaka, nazvan siromašna kao i njegov život, bez posmrtne pratnje i bez svečane grobnice, ali slavne sudbine: prate ga anđeli do »krila Abrahamova«, onog odjela u »šeolu« koji je namijenjen pravednicima, da u njemu čekaju svoje slavno uskrsnuće, i gdje već stanuju patrijarsi s Abrahamom na čelu, i to do onog povlaštenog mjesta u tom odjelu, u imitiranoj zajednici s velikim ocem. S druge strane, smrt bogataša, sa svečanim pokopom, ali strašne sudbine u »Hadu«, onom drugom odjelu u »šeolu«, gdje se muče zli očekujući uskrsnuće za pakao.
- Vječnost. Ova dva odjela »šeola« razdijeljeni su prostorno, ali njihovi stanovnici mogu vidjeti jedni druge. Tako bogataš vidi Abrahama i Lazara kako uživaju na svom mjestu u izobilju vode, i to još pojačava njegove ionako očajne muke, jer je obavijen ognjem, koji ga stalno peče, ali ga ne uništava. Tako je silna njegova muka da bi se zadovoljio i s najmanjim olakšanjem (zna da ne može pomišljati na oslobođenje): neka Abraham pošalje Lazara da umoči u vodu vršak prsta i tako mu barem malo osvježi jezik… Ali mu Abraham odgovara da neće, da je došao čas kad se mijenjaju sudbine. I da je to uostalom nemoguće, jer između ova dva odjela postoji nepremostivi ponor: nije moguće preći s jednog kraja na drugi. Sudbina je i jednog i drugog nepovratno odlučena. Kroz svu vječnost, svaki na svom mjestu ...
Ovdje se svršava prvi dio parabole, čiji bi nauk mogli izraziti na ovaj način: smrt može značiti potpunu promjenu sudbine za svakog čovjeka, tako da oni koji su bili nesretni u ovom životu uživaju rajsku sreću, a »ni koji su plivali u bogatstvu budu osuđeni na paklene muke (zavisno od toga kako su upotrijebili svoje bogatstvo i svoje siromaštvo). Moralna opaska koju smo stavili u zagradama nije izražena u paraboli, ali se jasno podrazumijeva. Pretpostavlja se da je bogataš dospio u pakao zato što je zloupotrijebio svoje bogatstvo i što je bio neosjetljiv prema siromahu; kao oprečni lik, pretpostavlja se da je Lazar dospio u raj ne zato što je bio siromašan, nego što je bio i krepostan čovjek ...
Ova parabola osvjetljuje poznati »Jao!« iz Govora na gori: »Jao vama, bogataši, jer već imate svoju utjehu!« (Lk 6,24).[3]
Drugi dio parabole (rr. 27—31) nije potreban da se razumije prvi i nezavisan je od njega: Isus ga je nadodao u vidu još jednog nauka, zacijelo vrlo važnog.
Osuđeni bogataš nastavlja svoj razgovor s ocem Abrahamom. Budući da on ne može više promijeniti svoje sudbine, htio bi da joj izbjegnu barem njegova petorica braće, koji još žive na zemlji. Vidi se da oni isto tako grešno žive kao što je i on živio, i da će zaslužiti istu kaznu. On zamišlja da bi oni mogli izbjeći toj sudbini jedino ako Abraham pošalje Lazara (da im se vidljivo prikaže tako da ga oni mogu raspoznati), da ih ozbiljno opomene što ih čeka, ako nastave živjeti kao dosada. Morao bi im se prikazati upravo Lazar, jer je on možda jedini koji bi ih mogao uvjeriti. Abraham mu odgovara da nije potrebno činiti toga čuda, jer imaju Pisma (»Mojsija i proroke«): dovoljno je da opslužuju ono što im se tu kaže. Osuđenik odgovara Abrahamu da to nije dovoljno, da on to zna iz vlastitog iskustva, jer i on je imao Pisma a ništa mu nisu koristila. Drukčije bi bilo, misli on, kad bi se neki mrtvac povratio iz drugog života i sve im ispričao: možda bi se obratili. Ali Abraham, koji je stručnjak u vjeri, odgovara mu da se vara: ako netko ne uzima ozbiljno Pisma (riječ Božju), neće ga dovesti do vjere ni tako veliko čudo kao što je uskrišenje mrtvaca ...
Nauk ovog drugog dijela nameće se prilično jasno: potrebno je i to hitno obratiti se na uredan život po Božjoj volji da ne dospijemo u pakao, a nužna pretpostavka za obraćenje jest vjera u riječ Božju.
Ova parabola sadrži dosta sporednih nauka:
— Bogatstvo može biti vrlo pogibeljno i uzrok vječne osude; parabola plastično osvjetljuje Isusova stanovišta u toj stvari.[4]
— Bogatstvo navodi na sebičnjačko uživanje i na društvenu neosjetljivost. Najveći je grijeh mogućnika ne vidjeti siromaha, živjeti kao da on ne postoji. Parabola pokazuje izvanrednu važnost grešnih propusta. Bogataš je otišao u pakao ne zato što bi bio učinio neko zlo siromašnom Lazaru, nego zato što nije učinio ništa da mu olakša muke a mogao je to učiniti.
- Materijalna su dobra vrlo relativna vrijednost; nikako ne jamče našu vječnost.
- Čovjekova vječna sudbina zauvijek je određena već u samom času smrti;[5] konačno uskrsnuće samo će u drukčijoj dimenziji potvrditi tu sudbinu.
—Čudesa, ako u čovjeku ne postoji prethodno raspoloženje za vjeru, samo su izvanredni čini, koji se mogu svakako tumačiti i koji ne dovode nužno do vjere i do obraćenja.[6]
(Tekst je preuzet iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 153-155)
[1] "Treba čitati s uzdržljivošću mišljenje J. Jeremiasa, prema kojemu je u ovim 'Slučajevima naglasak vijek na drugom vrhuncu (Die Gleichnisse, 48 i 227).
[2] »Eleazar« u hebrejskom obliku, što znači »Bog je pomogao«, ime koje je u skladu s posljednjom sudbinom osobe. U svakom slučaju, ovo je neobično, jer je ovo jedini put kad Isus upotrebljava vlastito ime u svojim parabolama; možda se uistinu radi o poznatom povijesnom slučaju.
[3] Usp. sw. I, str. 176.
[4] Usp. sv. I, str. 237—245.
[5] J. Jeremias bilježi: R. 26 dokazuje da Isus ne poznaje neki nauk o čistilištu«- (Die Gleichnisse, 226). Ovaj je izvod neopravdan. U paraboli se radi isključivo o konačnoj (nepromjenljivoj i nepovratnoj) sudbini, i ne može se zahtijevati od nje više nego što ona ima namjeru reći.
[6] Usp. sv. I, str. 90—92.
Rujan
DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU
Nedjelja, 21. 9. 2025.
MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.
Prvo čitanje: Am 8,4-7
Protiv onih koji kupuju siromaha za novac.
Čitanje Knjige proroka Amosa
Slušajte ovo, vi što gazite potrebnika i satirete uboge u zemlji! Kažete: »Kad li će mlađak proći da prodamo žito, i subota da tržimo pšenicu? Smanjit ćemo efu, povećati šekel da varamo krivim mjerama, da kupimo siromaha za srebro, potrebita za sandale i da prodajemo otražak pod žito.« Zakle se Gospodin ponosom Jakovljevim: »Dovijeka neću zaboraviti nijednoga djela vašega.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 113,1-2.4-8
Pripjev:
Hvalite Gospodina koji iz gliba vadi siromaha.
Hvalite, sluge Gospodnje,
hvalite ime Gospodnje!
Blagoslovljeno ime Gospodnje
sada i dovijeka!
Uzvišen je Gospodin nad sve narode,
slava njegova nebesa nadvisuje.
Tko je kao Gospodin, Bog naš,
koji u visinama stoluje
i gleda odozgo nebo i zemlju?
Podiže iz prašine uboga,
iz gliba vadi siromaha
da ga posadi s prvacima,
s prvacima svoga naroda.
Drugo čitanje: 1Tim 2,1-8
Neka se obavljaju prošnje za sve ljude Bogu, koji hoće da se svi ljudi spase.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju
Predragi: preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve. To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo, za koje sam ja postavljen propovjednikom i apostolom – istinu govorim, ne lažem – učiteljem narodâ u vjeri i istini. Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 16,1-13
Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima:
»Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: 'Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!' Nato upravitelj reče u sebi: 'Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.' I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: 'Koliko duguješ gospodaru mojemu?' On reče: 'Sto bata ulja.' A on će mu: 'Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.' Zatim reče drugomu: 'A ti, koliko ti duguješ?' On odgovori: 'Sto korâ pšenice.' Kaže mu: 'Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.'
I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.
I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.
Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?
Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«
Riječ Gospodnja.
16) NEVJERNI UPRAVITELJ
(SIJEČANJ-VELJAČA G. 30) Lk 16,1—8
Kao što je 15. poglavlje Lk posvećeno temi Božjeg milosrđa, tako je njegovo 16. poglavlje posvećeno društvenom pitanju, konkretno ispravnoj upotrebi novca i materijalnih dobara.
Na početku poglavlja stoji parabola o nevjernom upravitelju. Ona ne predstavlja većih problema, premda i ovdje ima poteškoća. Jedna je od njih sam opseg parabole: neki je svršavaju s r. 8a, drugi s r. 8b, treći s r. 9 a
neki čak s r. 13. Po našem mišljenju, parabola u pravom smislu riječi dolazi do r. 8, a rr. 9—13 su proširenje, kojeg je tema parabole izazvala. Druga je poteškoća kako treba shvatiti r. 8a (tko hvali upravitelja?), ali o tome kasnije.
Kaže se da je parabola namijenjena učenicima (r. 1), što je malo čudno, jer njihovo stanje ne odgovara pitanjima koja parabola postavlja. Međutim, njezin središnji nauk dobro pristaje bilo kome. Osim toga, tu se nalaze i farizeji (r. 14), koji pomno prate sve što se govori; sudeći po njihovim reakcijama, rekao bih da je parabola prvenstveno namijenjena upravo njima.
Okvir parabole sačinjen je na temelju onoga što se u ono vrijeme događalo na poljskim imanjima u Palestini, premda se takve stvari i drugdje događahu, naime da upravitelji imanja iskoriste svoju službu u vlastitu korist.[1]
Vlasnik imanja u paraboli vrlo je bogat čovjek i ima povjerenja u svog upravitelja, tako da se on bavi drugim stvarima i svu upravu imanja predaje svom upravitelju. Ali, to je bio nepošten i nesavjestan čovjek. Pronevjeren ja gospodarskih dobara u vlastitu korist s vremenom su postala tako javna, da su za njih doznali svi koji su radili na imanju pa su konačno tu stvar dojavili vlasniku. Ovaj, ljutit zbog prevare, daje do znanja upravitelju da ga otpušta iz službe pa neka pripremi račune, koje će predati novom upravitelju: dokumente o primicima i izdacima i drugim poslovima. Čovjek pritiješnjen ovim novim okolnostima, počinje razmišljati kako da se spasi iz ove nevolje. Ostaju mu dva puta da se spasi a da nikome ne naškodi: ili zaposliti se u polju, ili prosjačiti; ali poljski poslovi su teški i on nije na njih naučen, a stidi se prositi. Onda dolazi do zaključka, da je najlakše i najbolje postupiti kao što je i dosada radio: spasiti se na račun svog gospodara. Njemu nekoliko dužnika duguje velike količine ulja i pšenice; on će im oprostiti dobar postotak duga i tako ih »obvezati« da i oni njega kasnije pomognu. Pomno je izradio cijeli nacrt u svim pojedinostima:
- ne zove sve dužnike skupa, nego jednog po jednog, da njegov postupak bude »u četiri oka«: dotični čovjek može tako zaključiti da mu iskazuje više povjerenja a stvar ne izlazi na javnost;
- svaki dužnik, kao što je prije bio napisao izvorni broj, tako sada mora napisati ovaj ispravljeni, da se vidi da je isto pismo i da nema prevare.
Jednom dužniku oprašta pedeset posto duga a drugom dvadeset posto; ali radi se samo o dva primjera a treba pretpostaviti da je tako postupio i s drugim dužnicima.
Ovdje se svršava pripovijest. R. 8 je zaključak, koji bi trebao pokazati značenje parabole. Ali tko je »gospodin« koji »hvali nepravednog upravitelja« (zlog upravitelja)? Je li to gospodar iz parabole (vlasnik imanja) ili je Gospodin Isus? To je vrlo stara rasprava, koja se nikada neće moći sa sigurnošću riješiti, jer svako mišljenje ima razloga za i protiv.
Tumači se najviše slažu u mišljenju da se radi o Isusovim riječima. Navodi se kao dokaz, da je psihološki nemoguće da netko koji zna da je prevaren hvali onoga koji ga je prevario, iako se hvali jedino njegova dovitljivost... Međutim, u zadnje vrijeme neki tumači spominju ovdje običaj (pravu zloupotrebu) koji je u ono vrijeme bio dopušten u Palestini i prema kojem ne bi bilo više one psihološke zapreke. Upraviteljima poljskih imanja nije se plaćala njihova služba. Namjesto stalne plaće, dozvoljavalo im se da pozajmljuju gospodareva dobra (ili sklapaju druge trgovačke poslove), ali s kamatama, koje su se nekada pretvarale u pravo lihvarstvo: te kamate bile su »nagrada« ili osobna plaća upraviteljeva.
Konkretno, u našem slučaju, stvarna količina pozajmljenog ulja bila je pedeset »bata«, a drugih pedeset bili su upraviteljeva nagrada; stvarna količina pozajmljene pšenice bila je osamdeset »kora«, a drugih dvadeset bili su nagrada za upravitelja. U ovom slučaju, dakle, čovjek ni u čemu ne prikraćuje vlasnika imanja, nego se jedino odriče svoje nagrade u korist dužnika: znatna svota, da mu mogu bisti »zahvalni«. Vlasnik, dakle, budući da nije imao nikakve štete s tim postupkom, mogao je mirne duše pohvaliti »snalažljivost« svog upravitelja; »nepravednim« (zlim) zove ga ne zbog ovoga nego zbog prijašnjih pronevjerenja (r. 1)...[2]
Međutim, ovo mišljenje ne uspijeva nas uvjeriti: protivno je istinskoj upraviteljevoj slici kao čovjeka koji čini štetu svom gospodaru (r. 1). Osim toga, trebalo bi pretpostaviti da vlasnik doznaje za ovaj njegov postupak ovog časa, što je protivno upraviteljevim mjerama opreznosti.
Mi se, dakle, slažemo s mišljenjem većine, koja pripisuje Isusu ove rijeci.[3] One su zaključak parabole. Isus hvali upravitelja radi njegove oštroumnosti: postupio je dovitljivo, odlučno i razborito. Jasno je da Isus ne hvali njegovu nemoralnost jer ga izričito naziva »nepravednim« (zlim), a da ne bude nikakve sumnje, donosi objašnjenje (r. 8b), koje dobro tumači taj postupak: sinovi ovoga svijeta (oni koji se vode kriterijima ovoga svijeta i traže isključivo materijalne interese ovoga života) mudriji su »u svom naraštaju« (u svojoj vrsti, među sobom, kad posluju među sobom) od sinova svjetla (onih koji se drže Božjih kriterija).
Ovaj Isusov zaključak jasno određuje smisao parabole: u ovom životu, dok još ima vremena, treba raditi razborito, mudro i marljivo, da osiguramo naše eshatološko spasenje.
Drugom prilikom vidjeli smo neke sporedne poduke ove parabole.[4]
17) ISPRAVNO SLUŽENJE NOVCEM
(SIJEČANJ-VELJAČA G. 30)
Lk 16,9
Poslije parabole o nevjernom upravitelju dolaze tri Isusove izreke (r. 9; r. 10—12; r. 13), u dobroj vezi s nekim pitanjima koje postavlja parabola. To je kao neki dodatak, koji ima za cilj da izrazi praktičnu primjenu parabole.
Ove tri izreke nemaju ništa zajedničkog s obzirom na misli koje izražavaju; jedino im je zajednička riječ-veza »mamona« (rr. 9, 11 i 13). Izgleda štaviše, da je umjetna i njihova povezanost s parabolom. Drugim riječima, ove izreke vjerojatno nisu bile izgovorene skupa s parabolom, nego su postojale nevezano, nezavisne međusobno i nezavisno o paraboli, a evanđelist ih je ujedinio vođen riječju »mamona« i uredio ih tako da mu posluže kao primjena parabole.
I po promjeni govora u r. 9 može se zaključiti da ovo nije njihovo izvorno mjesto: ovdje se Isus obraća izravno svojim slušateljima, dok se u r. 8 njegove riječi navode neizravno. Treba također napomenuti, da je logion r. 13 paralelan s Mt 6,24 u posve različitom kontekstu (Govor na gori), što je znak nesigurnosti. Zbog te nesigurnosti, zato što ne znamo koje je njihovo izvorno povijesno mjesto, i mi ostavljamo ovdje ove izreke. A treba priznati da im ovaj njihov novi kontekst (veza s parabolom) vrlo dobro odgovara.
Ova prva izreka radi o ispravnoj upotrebi novca ili materijalnih dobara uopće sa strane vjernika (r. 9). Novac se ovdje zove »mamona nepravde«, nepravedni mamona, grešni mamona, zli mamona. Riječ »mamona« dolazi od istog hebrejsko-aramejskog korijena, od kojeg je izvedena i riječ »amen«, i izražava čvrstoću, sigurnost, pouzdanje: »mamona« je ono što je sigurno, osigurano skladište, nešto u što se možemo pouzdati... Označuje se »nepravednim«, ne zato što bi novac bio u sebi zao, nego zato što se velika bogatstva obično stječu nepravednim sredstvima i jer se sebično i zlo upotrebljavaju.
Isus nas, dakle, upozorava da treba da korisno upotrijebimo naša materijalna dobra. Jednom ih više neće biti, jer ćemo umrijeti. Suočit ćemo se tada s našom vječnošću. Jesu li nam ta dobra bila od neke koristi za ovu vječnost? Da nam posluže za tu svrhu, treba ih upotrijebiti za pomaganje siromaha (usp. 12,33). Siromasi će biti naši »prijatelji« pred Bogom: budući da je u njima Isus (Mt 25,40), naš ulazak u »vječne šatore« bit će osiguran.
Neki je rabin rekao da bogataši i siromasi trebaju jedni druge: »bogataši pomažu siromahe na ovom svijetu svojim bogatstvom, a siromasi bogataše u budućem svijetu«.
Veza je s parabolom očita: nevjerni upravitelj učinio je upravo to, pribavio je prijatelja za crne dane; vjernik mora postupati kao i on, misleći na vječnost.
Isusove riječi imaju posve općenito značenje, iako su bile izgovorene pred određenim slušateljima. Ti slušatelji ne mogu biti učenici (r. 1), jer oni nemaju bogatstava, nego osobe koje strastveno ljube novac ne upotrebljavaju ga po ovim kriterijima; vjerojatno farizeji (r. 14).
18) VJERNOST U MALIM STVARIMA
(SIJEČANJ-VELJAČA G. 30) Lk 16,10—12
Ovaj logion ima dva dijela. Prvi (r. 10) je poslovica općeg značenja: tko je vjeran u najmanjoj stvari, bit će vjeran i u velikoj, a tko je nevjeran u najmanjoj stvari, nevjeran je i u velikoj. Iz primjene drugog dijela izaći će da »najmanja stvar« jest novac i materijalna dobra, a »mnogo« jesu duhovna dobra Kraljevstva. Drugi dio (nr. 11—12) konkretno primjenjuje ovaj logion slušateljima (farizejima, r. 14?) služeći se paralelizmom, koji na dva različna načina naglašava istu misao:
— S jedne strane stoji »nepravedni mamona«, a s druge »istinski«; prvi predstavlja materijalno bogatstvo, a drugi vječna dobra. Dakle, ako je netko nevjeran u materijalnom bogatstvu, naime ako ga ne upotrebljava u korist siromaha (usp. r. 9), ne može očekivati da mu Bog podijeli vječna dobra.
— S jedne strane stoji »tuđe« a s druge »vlastito«; prvo predstavlja materijalna dobra, nešto tuđe osobi, a drugo su duhovna dobra, nešto intimno, što postaje vlasništvo osobe. Dakle, još jednom, onaj koji ne upotrebljava svoje bogatstvo po Božjoj volji, ne može očekivati da će dobiti duhovna dobra.
Aluzija je na parabolu jasna: upravitelj nije bio vjeran u »najmanjoj stvari«; negativan primjer onoga što ne bi smjelo da bude; vjernik ne smije postupati kao on u »velikoj stvari«.
19) NE MOŽEMO SE KLANJATI DVAMA BOŽANSTVIMA
(SIJEČANJ-VELJAČA G. 30)
(Mt 6,24); Lk 16,13
Ovaj je logion zajednički Mt i Lk. Prvi ga evanđelist donosi u Govorni na gori, što je znak da je već tada bio nepoznat njegov izvorni kontekst. Lukin kontekst je barem logički uvjerljiviji.
Isus najprije poslovički kaže, da rob[5] ne može biti rob dvojice gospodara. Razlog je vrlo jednostavan: moglo bi se dogoditi da mu ova dva gospodara dadnu oprečne naloge, tako da će se morati odlučiti za jednog od njih... Zatim primjenjuje poslovicu u duhovnom smislu: ne može se biti rob Božji i rob »mamone«. To su dva duboko oprečna gospodara pa je nužno odlučiti se za jednog od njih.
Novac je ovdje poosobljen, moć paralelna s Bogom, u stanju da zarobi ljude. Glagol »služiti« (»duleuein«), koji je ovdje upotrijebljen, označuje ropsku službu, ali može također značiti »klanjati se«, bogoštovnu službu. Novac može postati idol (usp. Kol 3,5), božanstvo koje zahtijeva kult cijelog čovjeka. Velika pogibelj novca je upravo u tome što se može pretvoriti u apsolutno božanstvo, kojemu se podvrgavaju sve druge vrijednosti (tko to ne vidi?). A s druge strane stoji Bog, isto tako apsolutan. Nije moguće razdijeliti se između njih dvojice; nužno treba izabrati.
Veza je s parabolom slabija, ali postoji: nevjerni upravitelj postao je rob »mamone«: negativan primjer, koji se ne smije oponašati; vjernik mora ići drugim putem.
(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 147-151)
priredio: P.M.
[1] U Barloventu, venezuelanskom kraju gdje se gaji kakao, a gdje sam ja proveo dosta godina, pričali su mi stari ljudi da su se tako obogaćivali upravitelji velikih imanja, dok su njihovi vlasnici mirno živjeli u Evropi.
[2] Tako, na primjer, Boismard, Synapse, II 296; usp. također La Bible de Jerusalem, komentar na ovo mj.
[3] Poznato je da Lk daje Isusu naslov »Gospodin« još za njegovog povijesnog života, prije njegovog proslavljenja; usp. 7,19; 10,1. 39,41; 11,39; 12,42; 13,15, 17,5—6; 18,6; 19,8; 22,61; 24,34; može se reći da je to Lukina značajka, jer izvan njega nalazimo tu upotrebu samo u Mt 21,3 (paral. Mk 11,3).
[4] Usp. ,sv. I, str. 238—239.
[5] Riječ »oiketes« označuje svaku osobu koja živi u kući pod vlašću kućedomaćina; može biti sluga ili rob; budući da je uzet glagol »duleuein«, rekao bih radije da se radi o robu.