Bog ga je učinio i Gospodinom i Kristom.

 

Čitanje Djela apostolskih

Na dan Pedesetnice Petar zajedno s jedanaestoricom ustade, po­diže glas i prozbori:

»Pouzdano neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom.«

Kad su to čuli, duboko potreseni rekoše Petru i drugim aposto lima: »Sto nam je činiti, braćo?« Petar će im: »Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš.«

I mnogim je drugim riječima još svjedočio i hrabrio ih: »Spasite se od naraštaja ovog opakog!« I oni prigrliše riječ njegovu i krstiše se te im se u onaj dan pridruži oko tri tisuće duša.

Riječ je Gospodnja.

 

PRIPJEVNI PSALAM: 23 (22), l-3a. 3b-4. 5. 6

 

Gospodin je pastir moj:

ni u čem ja ne oskudijevam!

 

Ili: Aleluja!

******

Gospodin je pastir moj:

ni u čem ja ne oskudijevam;

na poljanama zelenim on mi daje odmora.

Na vrutke me tihane vodi

i krijepi dušu moju.

 

Stazama pravim on me upravlja

radi imena svojega.

Pa da mi je i dolinom smrti proći,

 zla se ne bojim jer si ti sa mnom.

Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.

 

Trpezu preda mnom prostireš

na oči dušmanima mojim.

Uljem mi glavu mažeš,

čaša se moja prelijeva.

 

Dobrota i milost pratit će mene

sve dane života moga.

U Gospodnjem ću Domu prebivati

kroz dane mnoge.

* * * * * *

 

2. ČITANJE: 1 Pt 2, 20b-25

 

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola

 

Ljubljeni! Ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo.

Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer

da idete stopama njegovim; on koji grijeha ne učini

nit mu usta prijevaru izustiše; on koji na uvredu nije uvredom uzvraćao

i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom; on koji u tijelu svom

grijehe naše ponese na drvo — da umrijevši grijesima pravednosti živimo;

on čijom se modricom izliječiste.

Doista, poput ovaca lutaste, ali se sada obratiste k pastiru i čuvaru duša svojih.

 

Riječ je Gospodnja.

 

ALELUJA:  Iv 10, 14

 

Aleluja!

 

Ja sam pastir dobri, govori Gospodin; ja poznajem ovce svoje i mene poznaju moje.

 

EVANĐELJE: Iv 10, 1-10

 

Ja sam vrata ovcama.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

 

U ono vrijeme reče Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik.

A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas.

On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi.

A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas.

Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.«

Isus im kaza tu prispodobu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati. Stoga im Isus ponovno reče: — »Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama.

Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše.

Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.

Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.«

 

Riječ je Gospodnja.

 

MOLITVA VJERNIKA

 

Uvod

Uputimo svoje molitve nebeskome Ocu koji nam je u svome Sinu Isusu Kristu darovao pastira i spasitelja. Molimo zajedno:

Smiluj se, Gospodine, narodu svome!

1. Očuvaj, Oče, svoju Crkvu u evanđeoskom nauku koji je tvoj Sin navijestio, molimo te.
2. Uzdrži, Gospodine, u svojoj službe sve đakone, prezbitere i biskupe u zajedništvu s papom našim N., molimo te.
3. Potiči, Bože, sve odgovorne u političkom i društvenom životu na nesebično zauzimanje za opće dobro, molimo te.
4. Ohrabri, Oče, sve mladiće i djevojke, muškarce i žene koje pozivaš u svoju službu da ti se odazovu s potpunim predanjem, molimo te.
5. Pomozi, Gospodine, ovoj svojoj zajednici da sve više raste u vjeri, nadi i ljubavi, molimo te.
6. Oslobodi, Bože, naše pokojne svake sjene grijeha i smrti te ih primi kao dionike vječne gozbe, molimo te.

Molitva

Bože, ti si nam u Isusu Kristu dao pastira koji nas poznaje i vodi u vječnost. Daj nam svoga Duha Svetoga da u buci mnoštva poziva možemo raspo- znati njegov glas te odvažno ići za njim, svojim Učiteljem i Gospodinom, koji s tobom živi i kraljuje po sve vijeke vjekova. Amen!

 

 

 

 DOBRI PASTIR

 

(DRUGA SEDMICA LISTOPADA

(G. 29) Iv 10,1—21

 

Ovaj divni ulomak četvrtog evanđelja zadaje dosta problema, koje ovdje možemo samo spomenuti, a raspravu o njima prepustiti komentarima i stručnim djelima.

Na primjer, pitanje književnog roda. Radi li se o paraboli ili o alegoriji? Očito je da se ne radi isključivo i u čistom obliku ni o jednom od ova dva književna roda. To je mješavina, sa slobodnim prelazim a od jednog roda na drugi...

Pitanje izvora. U svoje vrijeme bilo je u modi pozivati se na gnosticizam za bilo koju stvar četvrtog evanđelja. Ovdje to sigurno nije potrebno: slika pastira ima duboke korijene u S. Z., koji opet odiše zajedničkim zrakom starog Istoka, one civilizacije koja se upravo i zove pastirska. Kod svih starih istočnjačkih naroda bila je uobičajena slika pastira kao simbola božanstva i kralja, vrhovne vlasti i čuvara svojih naroda, koji su predstavljeni kao stada. Tako i u S. Z., Jahve Bog je glavni pastir svog izraelskog naroda. Zavisno od tog najvišeg pastira, pojavljuju se kao pastiri isto tako kraljevi, narodni vođe uopće, pa također kralj-mesija.

Na taj način, Isus je imao pripravljeno tlo da sam sebe proglasi pastirom svog stada, pod slikama koje su lako razumijevale i pučke mase.[1]

Slika se ne upotrebljava samo ovdje, nego, iako prešutno, i u 21,15—17, gdje Isus govori o »svojim« janjcima i »svojim« ovcama.

Ali ova slika u Isusovim ustima ne nalazi se isključivo kod Iv, jer je imamo i u sinoptičkoj predaji. Isus jedanput primjenjuje izričito na sebe riječi Zah 13,7, gdje se kaže, da će se raspršiti ovce, kad udare pastira (Mt 26,32; Mk 14,27). I on se podrazumijeva pastirom, kad svoje učenike naziva »malim stadom« (L/k 12,32).

Stoga vidimo da prva kršćanska literatura posve prirodno slika Krista kao »velikog pastira ovaca« (Heb 13,20), kojemu se one sada vraćaju po vjeri iza dugog lutanja u nevjeri (1 Pt 2,25), i koje će on pasti i voditi na izvore žive vode (Otk 7,17). Ali, pojavljuje se također kao »glavar pastira« (vrhovni pastir, natpastir, »arhipastir«: 1 Pt 5,4), to jest kao glava svih onih koji u njegovo ime i njegovom vlašću moraju pasti stado vjernika (Dj 20,28; 1 Pt 5,1—2)[2]

Za našu svrhu zanimljivije je pitanje o povijesnom času kad je Isus izgovorio ovaj metaforički samoobjavni govor. Ali, to je pitanje povezano s problemom književne kritike o redoslijedu redaka u ovom 10. poglavlju. Mnogi tumači smatraju malo logičnim današnji redoslijed redaka, i pomišljaju da je izmjena listova mogla stvoriti ovaj nered, te da bi prvobitni redoslijed bio slijedeći: 9,41; 10,19—29; 10,1—18. »Događaji bi se, dakle, odigrali ovim redom: na poticaj Isusovih riječi u 9,41, stvara se razdioba među Židovima; manji dio njih izjavljuju se skloni njemu, oslanjajući se na ozdravljenje slijepca (10,19—21); ovdje se logično svršava 9. poglavlje. Neka tri mjeseca kasnije, za blagdana Posvećenja hrama, Židovi zahtijevaju od Isusa da im otvoreno kaže, da li je mesija ili nije (10,22—24); Isus odgovara na taj zahtjev parabolom dobrog pastira (10,1—18), ali se prije toga na zagonetan način uporno drži misli koje će tu razviti (10,25—29). Ova rekonstrukcija prvotnog redoslijeda može se smatrati dobro utemeljenom hipotezom« (Wikenhauser).

Kad bi ova hipoteza bila istinita, jedini ulomak koji bi pripadao našem povijesnom kontekstu bili bi rr. 19—21. I taj ulomak ne bi imao nikakve veze s govorom o dobrom pastiru; Wikenhauser tvrdi, da »stoji posve izvan konteksta« u ovom govoru. Pripadao bi pripovijesti o ozdravljenju slijepca od rođenja, i bio bi prirodni zaključak 9. poglavlja.

Naravno, svi se ne slažu s ovim mišljenjem; naprotiv, izgleda da većina tumača prihvaća sadašnji redoslijed 10. poglavlja.

Ulomak rr. 19—21 nije »posve izvan« svog konteksta; sasvim protivno, tu je njegovo pravo mjesto; znamo da se tema podjele ljudi oko Isusove osobe često susreće kod Iv i da se uvijek postavlja upravo prigodom velikih Isusovih objava o vrhunaravnom značenju njegove osobe (usp. 6,66—68; 7,40—43, itd.); to je slučaj i s njegovom samoobjavom u govoru o dobrom pastiru.

 

 

Prema spomenutoj hipotezi, govor o dobrom pastiru ne bi spadao ovom povijesnom kontekstu (poslije blagdana Sjenica), nego bi bio izgovoren oko dva mjeseca kasnije (prigodom blagdana Posvete, polovicom prosinca). Ali promjena povijesnog vremena spominje se tek u r. 22 i ništa nas ne ovlašćuje da poslije ovog retka stavimo cijeli prethodni ulomak. Činjenica da se ovaj ulomak započinje (r. 1) bez ikakvog uvoda, i s formulom »zaista, zaista, kažem vam«, koja »izvan ovog mjesta rabi se jedino da se uvede širi izraz neke veće izražene misli ili nastavak prekinutog govora« (Wikenhauser), ne samo da nije protivna, nego još potvrđuje mišljenje, da sve ovo treba povezati s prethodnim kontekstom (slijepac od rođenja). Subjekti r. 6 posve pri­rodno jesu oni koji se zadnji spominju u 9,40 (farizeji). Osim toga, ulomak o dobrom pastiru vrlo dobro razvija teme prethodnog ulomka. Tamo se od­lučno i izvorno očitovala hrabra vjera jednog čovjeka iz puka i tvrdokorna nevjera narodnih vođa. Na novoobraćenika (i na sve kao što je on) odnose se riječi o ovcama koje su vlasništvo Isusovo, koje prepoznaju njegov glas i  slijede ga, koje ne slušaju glas tuđinca ...

Aluzija je previše jasna, da bi se mogla zanemariti. S druge strane, lopovi, razbojnici i najamnici očito su slika farizeja iz prethodnog prizora, koji su sami otvrdli slijepci i uporno nastoje iščupati vjeru ozdravljenom čovjeku ...

Zbog svih tih razloga mislimo da je ulomak o dobrom pastiru nastavak i daljnji razvitak ulomka o slijepcu od rođenja; zato ga jednako stavljamo u drugu sedmicu listopada g. 29.

Ovaj govor, u današnjem obliku, nije vrlo logično organiziran, Kao da se izmiče iz ruke kad čovjek želi da ga podijeli u skladne dijelove. Ovdje dajemo skicu koja nam izgleda najlogičnija:

- rr. 1—6: parabola o pastiru i lopovu;

- rr. 7—10: alegoričko tumačenje parabole;

- rr. 11—13: proširenje parabole: pastir i najamnik;

- rr. 14—18: nekoliko nadopunskih tumačenja;

- rr. 19—21: učinak govora.

1) Parabola o pastiru i lopovu (rr. 1—6). — Obično se kaže da se ovaj veliki ulomak o dobrom pastiru započinje nenadano, bez ikakvog uvoda, s formulom dvostrukog »amena«. To je samo izvanjski istina, jer ovaj ulomak u stvari ima uvod u r. 6, gdje je govor o slušateljima. Oni se izričito ne spominju, što znači da su isti kao i u prethodnom ulomku: farizeji (9,40).

Okvir parabole uzet je iz pastirskog života zemlje. Njegovi elementi su slijedeći:

• Ovčinjak: veće ili manje dvorište, već prema broju ovaca. Nekad se jedan te isti ovčinjak upotrebljavao za nekoliko stada raznih vlasnika; to je izgleda naš slučaj.
• Zid oko ovčinjaka. Ne spominje se izričito, ali se podrazumijeva pod glagolom »uspeti se« (r. 1): tako ulaze u ovčinjak lopov i razbojnik. To je suhi zid, izgrađen od kamenja bez žbuke; kamenja ima u izobilju kad se čiste polja za obradu.
• Vrata kroz koja stado i pastiri ulaze i izlaze. Vrata su uska, prolaz dostatan za samo jednu ovcu; na taj način, ovce ne mogu gurati i gaziti jedna drugu, nego su primorane ići uredno, jedna po jedna.

 

—        »Vratar«: sigurno pastir-stražar, pastir koji je odgovoran za jedno noćno »bdjenje« (usp. Lk 2,8). Dok drugi pastiri spavaju, on mora biti budan i paziti da kradljivci ili divlje životinje ne nanesu kakvu štetu stadu.[3]

Ima i drugih osoba koje uvjetuju razna stanja u ovčinjaku:

• vlastiti pastir stada;
• lopov i razbojnik;
• nevlastiti pastir (tuđ stadu). Suprotnost je dvostruka:
• između vlastitog pastira i lopova;
• između vlastitog pastira i tuđinca.

Iz ovih nastaju druge dvije podređene suprotnosti:

• u prvom slučaju: pastir ulazi kroz vrata, a lopov se uspinje preko zida;
• u drugom slučaju: ovce prepoznaju vlastitog pastira, a ne prepoznaju tuđinca.

Smatrali smo potrebnim donijeti sve ove opanke, da se razumije ovaj krajnje neuhvatljivi tekst.

Isus se, dakle, obraća farizejima, koje je bio optužio zbog svojevoljne sljepoće i tvrdokornog nevjerovanja (9,40—41). Oni moraju vrlo dobro poznavati značajke ovčinjaka. Ako netko ne ulazi kroz vrata, nego preskače preko zida u ovčinjak, sigurno je lopov,[4] koji želi pokrasti stado. Naprotiv, ako netko na uobičajen način ulazi na vrata, znači da se radi o jednom od pastira, koji unutra imaju svoje stado; inače ga stražar ne bi pustio da uđe.

Naime, rano izjutra treba izvesti ovce na pašu. Pastir koji je preko noći spavao, diže se, ide na vrata ovčinjaka i zove stražara koji je tada na redu. Ovaj mu otvara vrata, on ulazi i jakim glasom zove svoje ovce. Druge ovce, ako ih ima u ovčinjaku, ne mare za taj poziv, dok njegove odmah raspoznaju njegov glas. Ako je pastir-najamnik, imale su vremena da se nauče na njegov glas; a još više ako je pastir vlasnik; to je slučaj u kontekstu parabole. Neke od ovaca čak zove vlastitim imenom.[5] One uredno izlaze iz ovčinjaka, jedna po jedna. Kad su već sve vani, pastir stane pred njih i zaputi se prema pašnjacima, dozivajući ih bez prestanka, da mu se ne rasprše po polju; one ga poslušno slijede, jer poznaju njegov glas i idu za njim.

Naprotiv, ako dođe drugi pastir, koji ima svoje vlastite ovce, ali ne ovo stado, ovce ovoga stada neće ga slijediti, nego će se još uplašiti i pobjeći, jer ne poznaju glas stranih osoba ...

Parabolično značenje (kasnije ćemo vidjeti neke alegorične elemente) nazire se dosta jasno: postoji jedan jedini spasitelj, kojega je Bog ovlastio i poslao da vodi ljude prema (vječnom životu; oni koji ga priznaju kao takvog, koji vjerom prianjaju uz njega, slijede ga (bezuvjetno je s posvemašnjom sigurnošću, uvjereni da je jedini Istinski spasitelj.

Farizeji nisu razumjeli smisao ovog prenesenog govora (r. 6).[6] Nisu uzalud bili slijepi, premda uvjereni da vide (9,41).

Isus će se kasnije izričito poistovjetovati s dobrim pastirom, tako da će postati očita suprotnost s farizejima. Ali i bez toga ta je suprotnost već bila dovoljno nagoviještena, imajući u vidu slučaj ozdravljenog slijepca. I farizeji su pastiri, jer su se nametnuli za duhovne vođe naroda; ali nisu pastiri ovaca koje slijede Isusa; oni su tuđi ovim ovcama, koje ih stoga ne prepoznaju; usprkos svim zamkama i prijetnjama, ozdravljeni slijepac nije ih poslušao, nego je vjerno slijedio Isusa. Oni su u stvari lopovi i razbojnici, jer se ne zanimaju za stado u sebi, nego jedino ukoliko njima donosi koristi; njih nije zanimalo spasenje onog čovjeka, nago jedino da pomoću njega opravdaju svoja stanovišta; oni su rušitelji, jer su sebičnjaci (usp. r. 10).

2) Alegoričko tumačenje (rr. 7—10). — Kao skoro sve Isusove parabole, i ova ima alegoričkih elemenata. U ovom dijelu, Isus tumači samo jedan od njih, »vrata« (nr. 1—2), ali ima u vidu sve situacije koje parabola pretpostavlja.

»Vrata« su sporedni elemenat; glavni je pastir i njegovi protivnici. Stoga je čudno što Isus započinje upravo tim sporednim elementima. Vjerojatno ostavlja glavni elemenat (pastira) za kasnije zato što ima namjenu proširiti parabolu u smislu još druge suprotnosti (najamnik-plaćenik).

Ovaj detalj o vratima, premda sporedan, vrlo je važan, jer dozvoljava uspostaviti razliku između pravog pastira i onih koji to nisu.

Vrio je važno zapaziti da »vrata« nemaju istu ulogu u r. 7 i u r. 9. I ovo je na prvi pogled čudno, kao i toliko drugih pojedinosti u ovom velikom ulomku. Upozorili smo da alegoričika primjena ima u vidu situacije parabole. »Vrata« u r. 7 u vezi su sa situacijom rr. 1—2: ulaz kroz koji pastir ulazi u ovčinjak. »Vrata« u r. 9 u vezi su sa situacijom r. 4: ulaz kroz koji prolaze ovce da idu na pašnjak.

Isus je onda u prvom redu (r. 7) vrata »ovcama«, vrata kroz koja se ulazi k ovcama. Prema paraboli, kroz ova vrata ulazi pastir (r. 2). Isus želi reći, ako netko hoće ići k ovcama kao pastir, da to može učiniti jedino kroz njega, preko njega. To je pogled u budućnost: brigu za njegovo stado u budućnosti imat će samo oni koje on postavi svojom vlašću (usp. 21,15—17). Ali, to je isto tako sadašnja stvarnost. Isus to ne kaže, ali podrazumijeva: budući da je on »vrata«, u isto vrijeme je i pastir koji kroz njih ulazi u ovčinjak. On je pastir s vlastitom vlašću: jedini istinski pastir. To je očito, kad ga se suprotstavi onima koji su živjeli prije njega, i koji nisu bili pravi pastiri, nego lopovi i razbojnici (oni koji, u paraboli, ne ulaze kroz vrata, nego preskaču preko zida, r. 1).

Tko su ti lopovi koji su došli prije Isusa? Sugovornici Isusovi su farizeji (9,40). Polemika se vodi s njima. Oni su protivnici Isusovi. Prirodno je mi­sliti da aludira na njih. Puno vremena prije Isusa oni su se smatrali duhovnim pastirima naroda. U stvari, služili su se narodom kao sredstvom za svoju vlastitu korist; ozdravljeni slijepac je konkretan dokaz.

»Ali, ovce ih nisu slušale« (rr. 8): konkretno, bivši slijepac se držao čvrsto nasuprot njihovom lukavstvu i prijetnjama: nije ih poslušao.

Zatim Isus prelazi na drugo značenje »vrata« (r. 9): ulaz za ovce (ne više za pastora). Ta vrata služe da kroz njih ovce stignu do svog cilja, naime da se »spasu« i »nađu pašu«: dovoljno brane, da sačuvaju božanski život. Najviši je cilj čovjekov »doći k Ocu«, a to je moguće jedino preko Isusa, jer on je jedini put koji vodi k Ocu (14,6): nužna »vrata« za onoga koji misli postići taj cilj.[7] I onaj koji se odlučio za ta »vrata«, ulazi i izlazi po miloj volji: ne zna više za zapreke i za strah, kreće se u ozračju potpune slobode; ozdravljani slijepac je konkretan primjer.

Konačno, suprotnost se izražava izričito. Jedino što traži lopov, to je ukrasti i nanijeti štetu drugome na svoju vlastitu korist. Isus je naprotiv došao, da ljudi imadnu život, to jest onaj isti božanski život koji on posjeduje u svoj punini; i da ga imadnu obilato, do najvišeg stepena koji im je moguć.

Prema paraboli, suprotan lopovu jest pastir (rr. 1—2). To znači, da se Isus već ovdje jasno označuje pastirom, iako ne upotrebljava samu riječ. 'Upotrijebit će je u r. 11.

 

(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, Sarajevo 1984. str 56-61)

 

P.S.

 

Fra Augustin Augustinović (20. 3. 1917. – 24. 7. 1998.)

 

Fra Augustin Augustinović (krsno ime Anto), rodio se 20. 3. 1917. od oca Franje i majke Janje, r. Matijević, u Gornjoj Skakavi u župi Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Dubravama (Brčko). Nakon završena četiri razreda osnovne škole, pošao je kao dječak od 12 godina u Franjevačko sjemenište u Visokom. Gimnaziju je završio u Visokom (1928-1934,1235-1937), a novicijat u samostanu na Gorici kod Livna (1934-1935). Filozofsko-teološki studij započeo je u Zagrebu (1937-1938), zatim na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1938-1942). Za svećenika je zaređen početkom Drugog svjetskog rata (9. 11. 1941). Nakon završenoga teološkoga studija Starješinstvo ga šalje na studij biblike u Rim (1942-1947), koji nastavlja u Jeruzalemu (1947). Postigao je doktorat iz teologije (1945) i magisterij iz biblike (1946). 

 

Dolazak i boravak u Jeruzalemu fra Augustin je pretvorio u svoje dugo hodočašće u Svetoj zemlji. Strast znanstvenoga istraživanja biblijskih mjesta pretvorio je u strastveno upoznavanje Isusa, kojega je iskreno ljubio. Jeruzalem mu je bio snažan rast u toj ljubavi. Jeruzalemske godine veoma su značajne za njegov duhovni uspon. U Jeruzalemu je, kao profesor biblike na Franjevačkom biblijskom institutu, proveo četiri godine (1947-1952). 

(…) Uz proslavu 7. obljetnice fra Augustinove smrti (24. 7. 2005), dozvolom mjesnog biskupa, mons. Freddyja Fuenmayora, u prostorijama župne kuće i crkve u Carrizalu (Venezuela), službeno je otvoren mali muzej sa osobnim fra Augustinovim stvarima, na njegov spomen. Tom prigodom crkva je bila prepuna vjernika.

 - Tiskana je, za privatnu uporabu, molitva za utjecanje Bogu po zagovoru fra Augustina Augustinovića. Ona glasi ovako:

            Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,

daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,

te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,

koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe

i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,

svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro

(spomeni što tražiš od Boga)

i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,

daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.

Amen.

(Izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu)

                                                           (Fra Slavko Topić, Bosna Srebrena br. 1/2017)

 

Neka naše svagdanje molitve Gospodinu, budu vođene i željom da što prije SLUGA BOŽJI FRA AUGUSTIN BUDE PREPOZNAT I PRIZNAT KAO UZOR ZA CIJELU CRKVU! Čitajmo, razmišljajmo i Molimo!

 

 Priredio: fra Petar Matanović

 __________________________________________________________________________________________________________________________

[1] U kojoj je mjeri bio Isus udomaćen s ovom simbolikom S. Z. pokazuje, na primjer, parabola o izgubljenoj ovci (Mt 18,12—14; Lk 15,4—7) ili kad uspoređuje narod zapušten od svojih duhovnih vođa s ovcama koje nemaju pastira (Mt 9,36; Mk 6,34).

[2] Ovi niži »pastiri« dobivaju razna imena u apostolskim dokumentima: predsjednici, episkopi, prezbiteri... O ovoj karizmi pastira (Ef 4,11) usp. također A. Augustinovich, Yo creo en el carisma, Caracas 1974. 76—78. — Treba zapaziti, da u S. Z. Bog i niži pastiri jesu pastiri cijelog naroda, dok u N. Z. Isus i niži pastiri jesu pastiri samo vjernika ili vjernih kršćana (usp. Lk 12,32; Iv 21,15—17; Dj 20,28; 1 Rt 5,1—2); to je upravo stoga što vjernici sačinjavaju cjelinu Božjeg naroda.

[3] Usp. sv. I, str. 37.

[4] Tekstovi (r. 1) kaže: »lopov i razbojnik« (bandit, napadač). Po sebi, postoji razlika između ove dvije vrste: lopov krade potajno, razbojnik otima nasilu. Ali je očito, da evanđelist želi označiti samo jednu vrstu osoba: one koji se nedopušteno dočepaju tuđih stvari. U ovom dijelu, naglasak je na nezakonitom načinu kojim se dolazi do stada. U skladu s onim što se redovito događa po selima, treba više misliti na krađu nego na razbojništvo (usp. r. 10).

[5] Dati vlastito ime domaćim životinjama jesi; općenit običaj kod svih naroda. Ime se najobičnije daje na temelju neke fizičke značajke životinje. Ja sam svom sibirskom psu dao ime Lis (Ljiljan), zato što na čelu ima nacrtano nešto što sliči na ljiljan; a kujica je Perla (Biserka), zbog njezine boje.

[6] Upotrijebljena riječ (»paroimia«) je (kao parabole« kod sinoptika) prijevod hebrejskog »mašala«, riječi koga, kako znamo, označuje slikoviti govor uopće. Specifično značenje u svakom pojedinom slučaju treba odrediti prema kontekstu. U našem slučaju možda na prvom mjestu treba misliti na tajanstvenu, zagonetni, mračni govor, oprečan jasnom govoru (usp. 16,25.29 i Schanackenburg).

[7] O duhovnoj pozadini ovog simboličkog Isusovog izraza (»ja sam vrata«) usp. M. Compain, Le Seigneur aime les portes de Sion, u Le Monde de la Bible 1 (1977) 46.