To Isus doreče, a onda podiže oči k nebu i progovori:
»Oče, došao je čas:
proslavi Sina svoga
da Sin proslavi tebe
2 i da vlašću
koju si mu dao nad svakim tijelom
dade život vječni svima koje si mu dao.
3 A ovo je život vječni:
da upoznaju tebe,
jedinoga istinskog Boga,
i koga si poslao – Isusa Krista.
4 Ja tebe proslavih na zemlji
dovršivši djelo
koje si mi dao izvršiti.
5 A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe
onom slavom koju imadoh kod tebe
prije negoli je svijeta bilo.
6 Objavio sam ime tvoje ljudima
koje si mi dao od svijeta.
Tvoji bijahu, a ti ih meni dade
i riječ su tvoju sačuvali.
7 Sad upoznaše
da je od tebe sve što si mi dao
8 jer riječi koje si mi dao
njima predadoh
i oni ih primiše
i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao
te povjerovaše da si me ti poslao.
9 Ja za njih molim;
ne molim za svijet,
nego za one koje si mi dao
jer su tvoji.
10 I sve moje tvoje je,
i tvoje moje,
i ja se proslavih u njima.
11 Ja više nisam u svijetu,
no oni su u svijetu,
a ja idem k tebi.
Oče sveti,
sačuvaj ih u svom imenu
koje si mi dao:
da budu jedno kao i mi.
12 Dok sam ja bio s njima,
ja sam ih čuvao u tvom imenu,
njih koje si mi dao;
i štitio ih te nijedan od njih ne propade
osim sina propasti,
da se Pismo ispuni.
ISUSOVA MOLITVA
(VEČERA, 11)
Iv 17,1—26
Ovaj izvanredni komad nazvan je, od 16. st., »molitvom velikog svećenika«, ili naprosto »svećeničkom molitvom«. Drugi su ga nazvali »molitvom za jedinstvo«. Drugi bi mu mogli staviti još i druge naslove; sve zavisi od vidika, koji se želi više naglasiti. Tradicionalni naslov dobro mu pristaje zbog svečanog stava molitelja, što ga ovdje zauzima Isus.
Ima također mnogo mišljenja s obzirom na ustrojstvo i razdiobu ovog ulomka.[1] Da ne zamrsimo previše cijelu stvar, nama se čini prikladnom razdioba na ova četiri dijela:
- molitva za svoje proslavljanje (rr.l—5);
- molitva za apostole (rr.6—19);
- molitva za buduće vjernike (rr. 20—23);
- molitva da učenici dođu u njegovu slavu (rr.24—26).
1) Molitva za svoje proslavljen je (rr-1—5). — »Ovo im reče Isus«..., jest uvod, koji povezuje molitvu s onim što prethodi: iza kako je izrekao oproštajni govor, Isus se obraća Ocu.
Obraća se Ocu podižući oči prema nebu, jer je »nebo« stan Božji. To je spontani gest molitelja, nalazio se on bilo gdje; iz toga se ne može zaključiti da se Isus već nalazi vani, pod otvorenim nebom; naprotiv treba reći da se još uvijek nalazi u dvorani, iz koje će izaći tek iza molitve (18,1).
Isus kaže da je došao »čas«: to je »čas da otiđe s ovog svijeta k Ocu« (13,1), čas njegove smrti, koji je u isto vrijeme »čas kad će Sin čovječji biti proslavljen« (12,23). Stoga moli Oca da proslavi svog Sina, da i Sin proslavi njega... Proslavljenje Sina jest uskrsnuće, koje slijedi iza smrti: uzvišen je na Osnovi poniženja (usp. Fil 2,6—11). Ali, proslavljenje Sina sredstvo je da se proslavi Otac a razlog za to daje se u r. 2. Samo što je ovaj r.2 stilistički nespretan, tako da se ne vidi jasno veza između ova dva proslavljenja. Tekst doslovno glasi ovako: »...kao što si mu dao vlast nad svakim tijelom (= nad svim ljudima), da svemu što si mu dao (= svim ljudima koje si mu dao)[2] dadne život vječni«.
Očito je da ovdje postoji praznina, koju treba popuniti na osnovu onoga što je rečeno u oproštajnom govoru. Proslavljen je Isusovo bit će početak novog stanja u svijetu, novog doba, u kojem će Isus biti tajanstveno prisutan pomoću svog Duha, koji će voditi dobro raspoložene ljude do potpune istine, tako da će oni znati da je Isus primio vlast da im dadne vječni život, to jest istu slavu koju on uživa u svoj božanskoj punini; Očevo proslavljenje sastoji se upravo u tom dijeljenju božanskog života ljudima.
Kako se vidi, posljednji predmet slave nije Sin, nego Otac: on mora biti proslavljen preko Sina.
Neki autori drže, da je r. 3 kasnije objašnjenje, evanđelistovo tumačenje. Među raznim razlozima, koji se navode (vidjeti u Schnackenburgovom komentaru), treba posebno naglasiti nemogućnost da se sam Isus nazove »Isusom Kristom«, kao što čini ovdje. Ovaj je redak inače vrlo važan, jer služi kao definicija »vječnog života« u četvrtom evanđelju. On se u osnovi sastoji u spoznaji Boga. Ali, ne radi se o spekulativnoj spoznaji, nego — slijedeći opći biblijski pravac — o životnoj spoznaji, koja se sastoji u vjeri i ljubavi: spoznati Boga, znači vjerovati u njega i biti u zajedništvu s njim po ljubavi.[3]
Ali, poslije Utjelovljenja, Bog se spoznaje pomoću Isusa Krista; nema drugog puta da se dođe do njega (14,6); tako da se »život vječni« sastoji također u spoznaji po ljubavi Božjeg izaslanika, Isusa Krista.
Isus sada baca pogled na svoje povijesno djelo na zemlji, kojim je također proslavio Oca, premda ograničeno u vremenu i prostoru i rezultatima. Isus je proslavio Oca, jer ga je objavio ljudima a osobito jer je svojom poslušnošću ispunio zadaću koju je bio primio. Kao nagradu za svoju poslušnost, Isus sada moli Oca, da i on proslavi njega onom istom slavom, koju je od cijele vječnosti uživao kod njega. Isus moli da bude ponovno uzvišen. Bit će to svojim uskrsnućem.
2) Molitva za apostole (rr. 6—19). — Iza kako je molio za svoje proslavljanje, Isus sada moli za ovdje prisutne apostole, koji su izravno vjerovali u njega, razlikujući ih od onih koji će njihovim posredstvom u budućnosti vjerovati u njega (r. 20). Isus im je objavio Očevo »ime«: njegovu osobu, njegovo biće, cijelu onu stvarnost koja se zove Bog. To ne znači da ga nije objavio i drugima, ali drugi ga ne htjedoše primiti (usp. 3,1.32), tako da je u stvari Otac bio objavljen jedino onima koje je on »dao« Isusu, jedino koji su bili raspoloženi da prihvate tu objavu. Otac ih je mogao »dati«, jer su bili »njegovi«, njegovo vlasništvo, ukoliko su već bili srcem ujedinjeni s njim, jer su bili otvoreni za njegova nadahnuća. Dokazali su to držeći njegovu riječ, prianjajući vjerom uz poruku koju je Isus od njega primio i njima saopćio. Na osnovi duge poduke u vjeri, oni sada zmaju da sve što mu je Otac dao (cijela ta stvarnost što se zove Isus, promatran kao osoba, poslanje, djelo) dolazi stvarno od njega a ne od kakvog drugog izvora: da postoji intimno zajedništvo dobara među njima. Mogli su doći do te više spoznaje zahvaljujući činjenici da im je Isus predao božansku poruku, koju mu je Otac dao a oni su je primili. Sve je u tome da su je primili, da su je prihvatili po vjeri (nisu je odbili kao ostali: 3,11.32), i prihvatili su je u njezinom pravom značenju, kao poruku Očevu koju je Isus predao, i tako su shvatili po vjeri da je Isus izaslanik Očev.[4]
U ova tri retka, Isus kao da bi predstavio Očevoj pažnji svoje učenike, da vidi kako su dostojni milosti koje on za njih moli. Predstavljeni su kao ljudi savršene vjere. To ne odgovara povijesnom času posljednje večere, gdje smo ih vidjeli kao ljude dosta nesavršene vjere (usp. osobito 16,32). Ali u ovoj molitvi, Isus se već postavlja u perspektivu slave, pa vidi i vjeru apostola u savršenom obliku tog novog doba.
Za njih sada moli Isus, ne moli za svijet (r. 9). Isusov stav izgleda protivan ljubavi i općenitoj spasiteljskoj volji Božjoj (3,16). U stvari, nema ovdje nikakve protivnosti. Isus govori ovdje o »svijetu« koji je zauvijek zatvoren za Božje djelovanje, o svijetu koji je nesposoban primiti Duha Božjeg (14,7), jer je đavlov duhovni sin i jer se isključivo povodi za željama svog oca (8,44), bježeći od svjetla u tamu (3,19). Ne može se moliti za ovakav svijet. Ljubav jest općenita, ali ne može dotaknuti onih koji je odbijaju. Bog želi spasenje cijelog svijeta, ali neće moći spasiti one koji bježe od spasenja.
Tri su razloga zbog kojih Isus moli za učenike: prvi, jer su oni vlasništvo Oca, koji ih je »dao« Isusu, tako da su sada i njegovo vlasništvo, jer sve što je jednoga to je i drugoga; drugi, jer je Isus bio proslavljen u njima, u vjeri kojom su prihvatili njegovu poruku (rr. 9—10); treći, jer više neće moći računati s Isusovom fizičkom prisutnošću, pa će im biti potrebna posebna zaštita u neprijateljskom svijetu (r. ll).
Naime, Isusa neće više biti na ovom svijetu, a oni će biti tu. Isus ide k Oau, ali oni ostaju. Neka ih zato sveti Otac (svet ne samo u sebi, nego jer i druge posvećuje, r. 17) čuva »u tvome imenu koje si mi dao«, to jest u objavi o njegovoj osobi i biću, koju je on predao Isusu i koju je Isus njima saopćio; neka ih sačuva u vjeri u tu primljenu objavu i u ljubavi koja iz nje izlazi. Otac treba zaštititi njihovu vjeru, da se stvori čvrsto jedinstvo među njima: da se osjete jednim tijelom, čvrsto okupljeni jednom te istom vjerom i jednom te istom ljubavlju, slično jedinstvu koje postoji između Oca i Sina.
Dok je Isus bio s njima, on ih je sam čuvao »u tvom imenu koje si mi dao« (r. 12, ponavlja r. 11). On je bdio nad njima, i zahvaljujući toj brizi, nijedan od njih nije se izgubio, osim »sina propasti«, osim Propalog. Ali, s njim se ispunilo ono što je bilo pretkazano u Pismu (usp. 13,1:8).
Isus sada ide k Ocu, ali ovo govori (moli za učenike) dok je još na ovom svijetu, pred apostolima, da znaju da on moli za njih, i da tako Isusovo veselje (stalna tema u oproštajnom govoru: 15,11; 16,20—22.24) pređe na njih u svoj punini, osnovano na sigurnosti da će ih Otac zaštititi protiv svijeta koji ih mrzi. A mržnja je svijeta razumljiva, po zakonu antipatije. Isus je naime objavio učenicima riječ Božju, i oni su je prihvatili po vjeri pa su tako dokazali da nisu od svijeta, da su njihovi interesi potpuno oprečni interesima svijeta te ih je svijet zamrzio posve spontano, odbacujući ih kao strano tijelo u svojoj sredini.
Međutim, učenici ne mogu napustiti svijet, jer moraju izvršiti svoje poslanje u njemu (r. 18). Oni će morati nastaviti Isusovo djelo u svijetu, preobraziti svijet iz samog svijeta; ne mogu ga ostaviti. Zato Isus ne moli Oca da ih izvadi iz svijeta, nego da ih čuva od zla,[5] od svih ovih zlih upliva i neprijateljstava, što ih čekaju u svijetu. Jer nisu od svijeta, kao ni Isus, potrebno im je da ih Otac »posveti«, to jest da ih odijeli od svega nesvetog, osobito od zlih svojstava svijeta, i da ih sačuva isključivo za sebe, jedinog Svetog. Otac će to učiniti u (po) »istini«, a ona se sastoji u njegovoj »riječi«. Prema tome, Otac »posvećuje« (odvaja za sebe) učenike, utvrđujući ih u vjeri (i jedinstvu po ljubavi) u njegovu poruku, koju im je sam Isus objavio. Njima je potrebno to posvećenje, jer moraju ostati u svijetu, gdje moraju izvršiti poslanje koje su primili od Isusa, isto poslanje koje je on primio od Oca. Radi toga se i Isus »posvećuje za njih«, njima u korist. »Za njih« je poznati žrtvena izraz N. Z.: smrt Kristova u korist ljudi. Tako je »posvetiti se« na ovom mjestu isto što i »žrtvovati se«, »prinositi se na žrtvu«, ili »posvetiti se prinoseći se na žrtvu«. Isus žrtvuje svoj život za učenike, da i oni budu »posvećeni u istini«, to jest da ih Otac mogne utvrditi u vjeri u njegovu riječ (kao u r. 17). Izlazi iz toga da izvor ovog Očevog čina jest Kristova žrtva.[6]
3) Molitva za buduće vjernike (rr. 20—23). — Redoslijed je logičan: poslije ovdje prisutnih učenika, misao prelazi na buduće učenike, koji će to postati djelovanjem ovih ovdje: na sve koji će vjerovati u Isusa po apostolskom propovijedanju, na svoju zajednicu vjernika (Crkvu).
Isus moli za njih dvije stvari:
— Na prvom mjestu, da budu međusobno ujedinjeni; to jedinstvo ima svoj korijen u istoj vjeri i u istoj ljubavi, koja iz nje izlazi; slično jedinstvu koje po ljubavi postoji između Isusa i Oca.
— Na drugom mjestu, da budu jedno »u nama«: jedinstvo s Isusom i njegovim Ocem, upravo po ovoj vjeri (i ljubavi), koja je temelj jedinstva među njima.
Isusova je namjera da se po ovom dvostrukom jedinstvu, koje će biti vidljivo u životu vjernika, mogne pridobiti svijet za Isusa; da po ovom jedinstvu svijet mogne priznati da je Isus izaslanik Božji, i da ono što on zastupa i Bog zastupa; da jedinstvo u Crkvi bude znak i motiv vjerodostojnosti za svijet.
Kako se vidi, Isus neizravno moli također za svijet, protivno onomu što se reklo u r.9; ali znamo da se na onom mjestu radilo o svijetu koji je potpuno oprečan Isusu, dok se ovdje misli na svijet koji je otvoren vjeri.
Učenici će imati čvrstu osnovu za to jedinstvo, jer će im Isus dati »slavu« Očevu, onu koju je njemu Otac dao...[7] Nesigurno je značenje »slave« na ovom mjestu. Mislimo da joj ne treba pridati nikakvo posebno značenje, nego da je treba shvatiti akumulativno o svemu što ide na slavu Božju: čudesa, poruka, božanski život u ljudima... Sve je to Otac objavio Isusu, a Isus ljudima za svog povijesnog života, a i dalje će objavljivati pomoću svog Duha do punine, da se po vjeri u ovu »slavu« stvori savršen krug jedinstva: Isus u vjernicima (po njihovoj vjeri) i Otac u Isusu; prema tome, i Otac u vjernicima i oni u njemu; jedinstvo stvarno u potpunosti izvršeno. Iz svega ovoga, ostvarenog u konkretnom životu vjernika, svijet će moći zaključiti, da je Isus stvarno bio izaslanik Božji, i da je Bog ljubio one koji vjeruju u Isusa kao što je ljubio njega.
4) Molitva da učenici dođu u njegovu slavu (rr.24—26). — Svojom posljednjom molitvom Isus se vraća na početak oproštajnog govora (14,3): tamo je obećavao učenicima da će im pripraviti mjesto i da će ih odvesti sa sobom, da budu ondje gdje će on biti. Sad moli Oca da to bude tako. Jer, iako kaže da »hoće« da bude tako (izražava volju da ostvari ono što je obećao), njegove su riječi ipak molitva, jer ne izlaze iz tog okvira: to je »volja koja moli«, kako je netko rekao.
Mjesto gdje Isus »jest«, stvarno je mjesto gdje će »biti« poslije uskrsnuća; kako rekosmo, budućnost se gleda kao ostvarena.
Imati učenike na istom mjestu ima za cilj da oni promatraju njegovu slavu. Očito, ne radi se o običnom objektivnom i nezainteresiranom promatranju, nego o sudjelovanju u njegovoj slavi. Isus želi da učenici vide okrunjene napore svoje vjere učestvujući u njegovoj slavi.
Učenici su označeni kao »ono što si mi dao«, ljudi koje je Otac »dao« Isusu (r.24); izraz koji već dobro poznajemo. To su svi oni koji vjeruju ili će vjerovati u Isusa, iako se može smatrati da ih apostoli predstavljaju (r.25).
»Slava« u r. 25 malo je različna od slave u r. 22; kao u svim Isusovim govorima četvrtog evanđelja, govor je vrlo živ, bogat nijansama. U r. 22 radilo se o slavi Očevoj, objavljenoj Sinu, dok se ovdje radi o bitnoj i vječnoj slavi Sina, koja je plod vječne ljubavi Očeve; praktično, radi se o njegovom slavnom božanstvu.
Isus se ovdje obraća Bogu kao »pravednom« Ocu. Biblijska »pravednost« Božja, isto što i njegova svetost, jest skup svih božanskih svojstava u vezi s čovjekom: pravičnost, vjernost, osjećaj pravednosti, milosrđe, samilost, ljubav... Prema kontekstu, značenje koje ovdje najviše odgovara jest »pravednost« u strogom smislu: dati svakome ono što zaslužuje. Nevjerni svijet nije »spoznao« Oca, to jest nije ga prihvatio po vjeri i ljubavi, dok su ga »ovi« (ovdje prisutni učenici, ali kao predstavnici svih vjernika budućnosti) upoznali pomoću Isusa, koji im je predao svoje osobno poznavanje Oca (»ja sam te spoznao«), a oni su ga primili kao njegovog izaslanika. Uistinu, Isus im je objavio njegovo »ime«, to jest cijelu njegovu božansku stvarnost, a i dalje će im ga objavljivati (pomoću svog Duha: oproštajni govori), da ljubav, kojom je Otac ljubio Isusa, bude također u vjernicima: oni, primajući po vjeri ovo božansko biće, koje je Isus objavio, postaju predmet iste ljubavi.
Jer objavljuje »ime« Očevo, Isus je posrednik ljubavi Očeve.
I nešto više: »I da ja budem u njima« (r. 26). Objavljujući im kroz sva vremena Očevo ime, djelovanjem Duha, Isus će biti stalno prisutan među svojim vjernicima. To je ono što on izričito hoće i moli od Oca i što prema tome jamči kao sigurnu stvarnost.
U mračnom času kad izlazi u Getsemansku noć, ovo znači apsolutnu sigurnost za Crkvu: nikad nas neće ostaviti...
(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, Sarajevo 1984. str 330-335)
P.S.
Fra Augustin Augustinović (20. 3. 1917. – 24. 7. 1998.)
Fra Augustin Augustinović (krsno ime Anto), rodio se 20. 3. 1917. od oca Franje i majke Janje, r. Matijević, u Gornjoj Skakavi u župi Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Dubravama (Brčko). Nakon završena četiri razreda osnovne škole, pošao je kao dječak od 12 godina u Franjevačko sjemenište u Visokom. Gimnaziju je završio u Visokom (1928-1934,1235-1937), a novicijat u samostanu na Gorici kod Livna (1934-1935). Filozofsko-teološki studij započeo je u Zagrebu (1937-1938), zatim na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1938-1942). Za svećenika je zaređen početkom Drugog svjetskog rata (9. 11. 1941). Nakon završenoga teološkoga studija Starješinstvo ga šalje na studij biblike u Rim (1942-1947), koji nastavlja u Jeruzalemu (1947). Postigao je doktorat iz teologije (1945) i magisterij iz biblike (1946).
Dolazak i boravak u Jeruzalemu fra Augustin je pretvorio u svoje dugo hodočašće u Svetoj zemlji. Strast znanstvenoga istraživanja biblijskih mjesta pretvorio je u strastveno upoznavanje Isusa, kojega je iskreno ljubio. Jeruzalem mu je bio snažan rast u toj ljubavi. Jeruzalemske godine veoma su značajne za njegov duhovni uspon. U Jeruzalemu je, kao profesor biblike na Franjevačkom biblijskom institutu, proveo četiri godine (1947-1952).
(…) Uz proslavu 7. obljetnice fra Augustinove smrti (24. 7. 2005), dozvolom mjesnog biskupa, mons. Freddyja Fuenmayora, u prostorijama župne kuće i crkve u Carrizalu (Venezuela), službeno je otvoren mali muzej sa osobnim fra Augustinovim stvarima, na njegov spomen. Tom prigodom crkva je bila prepuna vjernika.
- Tiskana je, za privatnu uporabu, molitva za utjecanje Bogu po zagovoru fra Augustina Augustinovića. Ona glasi ovako:
Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,
daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,
te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,
koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe
i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,
svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro
(spomeni što tražiš od Boga)
i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,
daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.
Amen.
(Izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu)
(Fra Slavko Topić, Bosna Srebrena br. 1/2017)
Neka naše svagdanje molitve Gospodinu, budu vođene i željom da što prije SLUGA BOŽJI FRA AUGUSTIN BUDE PREPOZNAT I PRIZNAT KAO UZOR ZA CIJELU CRKVU! Čitajmo, razmišljajmo i Molimo!
Priredio: fra Petar Matanović
___________________________________________________________________________________
[1] Može se vidjeti u Schnackenburg, III 212 i 519—520 (bilj. 3—6).
[2] Ljudi »dati« od Boga, jest Ivanov izraz, koji se ovdje upotrebljava nekoliko puta (nr. 6,9,24) a koji mi već otprije poznajemo (usp. 6,37.39; 10,29): označava sve ljude dobre volje, koji primaju milost Božju i surađuju s njom; usp. Critica»dererminismi« joannei, 134—140.
[3] Bog je nazvan »jedinim i istinitim«, također u biblijskom smjeru strogog monoteizima, isključujući svaku sjenu idolatrije.
[4] R. 8b jest sinonimni paralelizam: »spoznati« je sinonim za »vjerovati«, a »izašao sam »od tebe« »to je što i »ti si me poslao«.
[5] Drugi prevode sa »Zli«. Vjerojatnije je da se radi o zlu uopće, u ovom kontekstu »od zlog svijeta«.
[6] Prvenstveno radi ove pojedinosti, ova je Isusova molitva nazvana »svećeničkom«.
[7] R. 22 općenito se razumije o prisutnim učenicima (apostolima), a ne o budućoj Crkvi. Isus im je »dao« (predao) Očevu slavu. Ovaj bi se redak tako posve prirodno povazao s r. 19, tako da bi (prema nekima) rr. 20—21 bili kasniji umetak... Mi mislimo, da r. 22 može vrlo dobro značiti buduće vjernike. Cijela je molitva proleptična. Slava koju će im Isus dati (djelovanjem Duha, perspektive oproštajnog govora) kao da je već data. Predmet rr. 22—23 (jedinstvo) isti je kao i u r. 21; prirodno je misliti, da su i subjekti isti. U svakom slučaju, od onoga što se moli općenito za vjernike, stvarno se ne isključuju apostoli, kao što se od onoga što se za njih posebno molilo (prethodni paragraf), ne isključuju svi vjernici.