DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU
Nedjelja, 21. 9. 2025.
MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.
Prvo čitanje: Am 8,4-7
Protiv onih koji kupuju siromaha za novac.
Čitanje Knjige proroka Amosa
Slušajte ovo, vi što gazite potrebnika i satirete uboge u zemlji! Kažete: »Kad li će mlađak proći da prodamo žito, i subota da tržimo pšenicu? Smanjit ćemo efu, povećati šekel da varamo krivim mjerama, da kupimo siromaha za srebro, potrebita za sandale i da prodajemo otražak pod žito.« Zakle se Gospodin ponosom Jakovljevim: »Dovijeka neću zaboraviti nijednoga djela vašega.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 113,1-2.4-8
Pripjev:
Hvalite Gospodina koji iz gliba vadi siromaha.
Hvalite, sluge Gospodnje,
hvalite ime Gospodnje!
Blagoslovljeno ime Gospodnje
sada i dovijeka!
Uzvišen je Gospodin nad sve narode,
slava njegova nebesa nadvisuje.
Tko je kao Gospodin, Bog naš,
koji u visinama stoluje
i gleda odozgo nebo i zemlju?
Podiže iz prašine uboga,
iz gliba vadi siromaha
da ga posadi s prvacima,
s prvacima svoga naroda.
Drugo čitanje: 1Tim 2,1-8
Neka se obavljaju prošnje za sve ljude Bogu, koji hoće da se svi ljudi spase.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju
Predragi: preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve. To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo, za koje sam ja postavljen propovjednikom i apostolom – istinu govorim, ne lažem – učiteljem narodâ u vjeri i istini. Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 16,1-13
Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima:
»Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: 'Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!' Nato upravitelj reče u sebi: 'Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.' I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: 'Koliko duguješ gospodaru mojemu?' On reče: 'Sto bata ulja.' A on će mu: 'Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.' Zatim reče drugomu: 'A ti, koliko ti duguješ?' On odgovori: 'Sto korâ pšenice.' Kaže mu: 'Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.'
I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.
I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.
Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?
Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«
Riječ Gospodnja.
16) NEVJERNI UPRAVITELJ
(SIJEČANJ-VELJAČA G. 30) Lk 16,1—8
Kao što je 15. poglavlje Lk posvećeno temi Božjeg milosrđa, tako je njegovo 16. poglavlje posvećeno društvenom pitanju, konkretno ispravnoj upotrebi novca i materijalnih dobara.
Na početku poglavlja stoji parabola o nevjernom upravitelju. Ona ne predstavlja većih problema, premda i ovdje ima poteškoća. Jedna je od njih sam opseg parabole: neki je svršavaju s r. 8a, drugi s r. 8b, treći s r. 9 a
neki čak s r. 13. Po našem mišljenju, parabola u pravom smislu riječi dolazi do r. 8, a rr. 9—13 su proširenje, kojeg je tema parabole izazvala. Druga je poteškoća kako treba shvatiti r. 8a (tko hvali upravitelja?), ali o tome kasnije.
Kaže se da je parabola namijenjena učenicima (r. 1), što je malo čudno, jer njihovo stanje ne odgovara pitanjima koja parabola postavlja. Međutim, njezin središnji nauk dobro pristaje bilo kome. Osim toga, tu se nalaze i farizeji (r. 14), koji pomno prate sve što se govori; sudeći po njihovim reakcijama, rekao bih da je parabola prvenstveno namijenjena upravo njima.
Okvir parabole sačinjen je na temelju onoga što se u ono vrijeme događalo na poljskim imanjima u Palestini, premda se takve stvari i drugdje događahu, naime da upravitelji imanja iskoriste svoju službu u vlastitu korist.[1]
Vlasnik imanja u paraboli vrlo je bogat čovjek i ima povjerenja u svog upravitelja, tako da se on bavi drugim stvarima i svu upravu imanja predaje svom upravitelju. Ali, to je bio nepošten i nesavjestan čovjek. Pronevjeren ja gospodarskih dobara u vlastitu korist s vremenom su postala tako javna, da su za njih doznali svi koji su radili na imanju pa su konačno tu stvar dojavili vlasniku. Ovaj, ljutit zbog prevare, daje do znanja upravitelju da ga otpušta iz službe pa neka pripremi račune, koje će predati novom upravitelju: dokumente o primicima i izdacima i drugim poslovima. Čovjek pritiješnjen ovim novim okolnostima, počinje razmišljati kako da se spasi iz ove nevolje. Ostaju mu dva puta da se spasi a da nikome ne naškodi: ili zaposliti se u polju, ili prosjačiti; ali poljski poslovi su teški i on nije na njih naučen, a stidi se prositi. Onda dolazi do zaključka, da je najlakše i najbolje postupiti kao što je i dosada radio: spasiti se na račun svog gospodara. Njemu nekoliko dužnika duguje velike količine ulja i pšenice; on će im oprostiti dobar postotak duga i tako ih »obvezati« da i oni njega kasnije pomognu. Pomno je izradio cijeli nacrt u svim pojedinostima:
- ne zove sve dužnike skupa, nego jednog po jednog, da njegov postupak bude »u četiri oka«: dotični čovjek može tako zaključiti da mu iskazuje više povjerenja a stvar ne izlazi na javnost;
- svaki dužnik, kao što je prije bio napisao izvorni broj, tako sada mora napisati ovaj ispravljeni, da se vidi da je isto pismo i da nema prevare.
Jednom dužniku oprašta pedeset posto duga a drugom dvadeset posto; ali radi se samo o dva primjera a treba pretpostaviti da je tako postupio i s drugim dužnicima.
Ovdje se svršava pripovijest. R. 8 je zaključak, koji bi trebao pokazati značenje parabole. Ali tko je »gospodin« koji »hvali nepravednog upravitelja« (zlog upravitelja)? Je li to gospodar iz parabole (vlasnik imanja) ili je Gospodin Isus? To je vrlo stara rasprava, koja se nikada neće moći sa sigurnošću riješiti, jer svako mišljenje ima razloga za i protiv.
Tumači se najviše slažu u mišljenju da se radi o Isusovim riječima. Navodi se kao dokaz, da je psihološki nemoguće da netko koji zna da je prevaren hvali onoga koji ga je prevario, iako se hvali jedino njegova dovitljivost... Međutim, u zadnje vrijeme neki tumači spominju ovdje običaj (pravu zloupotrebu) koji je u ono vrijeme bio dopušten u Palestini i prema kojem ne bi bilo više one psihološke zapreke. Upraviteljima poljskih imanja nije se plaćala njihova služba. Namjesto stalne plaće, dozvoljavalo im se da pozajmljuju gospodareva dobra (ili sklapaju druge trgovačke poslove), ali s kamatama, koje su se nekada pretvarale u pravo lihvarstvo: te kamate bile su »nagrada« ili osobna plaća upraviteljeva.
Konkretno, u našem slučaju, stvarna količina pozajmljenog ulja bila je pedeset »bata«, a drugih pedeset bili su upraviteljeva nagrada; stvarna količina pozajmljene pšenice bila je osamdeset »kora«, a drugih dvadeset bili su nagrada za upravitelja. U ovom slučaju, dakle, čovjek ni u čemu ne prikraćuje vlasnika imanja, nego se jedino odriče svoje nagrade u korist dužnika: znatna svota, da mu mogu bisti »zahvalni«. Vlasnik, dakle, budući da nije imao nikakve štete s tim postupkom, mogao je mirne duše pohvaliti »snalažljivost« svog upravitelja; »nepravednim« (zlim) zove ga ne zbog ovoga nego zbog prijašnjih pronevjerenja (r. 1)...[2]
Međutim, ovo mišljenje ne uspijeva nas uvjeriti: protivno je istinskoj upraviteljevoj slici kao čovjeka koji čini štetu svom gospodaru (r. 1). Osim toga, trebalo bi pretpostaviti da vlasnik doznaje za ovaj njegov postupak ovog časa, što je protivno upraviteljevim mjerama opreznosti.
Mi se, dakle, slažemo s mišljenjem većine, koja pripisuje Isusu ove rijeci.[3] One su zaključak parabole. Isus hvali upravitelja radi njegove oštroumnosti: postupio je dovitljivo, odlučno i razborito. Jasno je da Isus ne hvali njegovu nemoralnost jer ga izričito naziva »nepravednim« (zlim), a da ne bude nikakve sumnje, donosi objašnjenje (r. 8b), koje dobro tumači taj postupak: sinovi ovoga svijeta (oni koji se vode kriterijima ovoga svijeta i traže isključivo materijalne interese ovoga života) mudriji su »u svom naraštaju« (u svojoj vrsti, među sobom, kad posluju među sobom) od sinova svjetla (onih koji se drže Božjih kriterija).
Ovaj Isusov zaključak jasno određuje smisao parabole: u ovom životu, dok još ima vremena, treba raditi razborito, mudro i marljivo, da osiguramo naše eshatološko spasenje.
Drugom prilikom vidjeli smo neke sporedne poduke ove parabole.[4]
17) ISPRAVNO SLUŽENJE NOVCEM
(SIJEČANJ-VELJAČA G. 30)
Lk 16,9
Poslije parabole o nevjernom upravitelju dolaze tri Isusove izreke (r. 9; r. 10—12; r. 13), u dobroj vezi s nekim pitanjima koje postavlja parabola. To je kao neki dodatak, koji ima za cilj da izrazi praktičnu primjenu parabole.
Ove tri izreke nemaju ništa zajedničkog s obzirom na misli koje izražavaju; jedino im je zajednička riječ-veza »mamona« (rr. 9, 11 i 13). Izgleda štaviše, da je umjetna i njihova povezanost s parabolom. Drugim riječima, ove izreke vjerojatno nisu bile izgovorene skupa s parabolom, nego su postojale nevezano, nezavisne međusobno i nezavisno o paraboli, a evanđelist ih je ujedinio vođen riječju »mamona« i uredio ih tako da mu posluže kao primjena parabole.
I po promjeni govora u r. 9 može se zaključiti da ovo nije njihovo izvorno mjesto: ovdje se Isus obraća izravno svojim slušateljima, dok se u r. 8 njegove riječi navode neizravno. Treba također napomenuti, da je logion r. 13 paralelan s Mt 6,24 u posve različitom kontekstu (Govor na gori), što je znak nesigurnosti. Zbog te nesigurnosti, zato što ne znamo koje je njihovo izvorno povijesno mjesto, i mi ostavljamo ovdje ove izreke. A treba priznati da im ovaj njihov novi kontekst (veza s parabolom) vrlo dobro odgovara.
Ova prva izreka radi o ispravnoj upotrebi novca ili materijalnih dobara uopće sa strane vjernika (r. 9). Novac se ovdje zove »mamona nepravde«, nepravedni mamona, grešni mamona, zli mamona. Riječ »mamona« dolazi od istog hebrejsko-aramejskog korijena, od kojeg je izvedena i riječ »amen«, i izražava čvrstoću, sigurnost, pouzdanje: »mamona« je ono što je sigurno, osigurano skladište, nešto u što se možemo pouzdati... Označuje se »nepravednim«, ne zato što bi novac bio u sebi zao, nego zato što se velika bogatstva obično stječu nepravednim sredstvima i jer se sebično i zlo upotrebljavaju.
Isus nas, dakle, upozorava da treba da korisno upotrijebimo naša materijalna dobra. Jednom ih više neće biti, jer ćemo umrijeti. Suočit ćemo se tada s našom vječnošću. Jesu li nam ta dobra bila od neke koristi za ovu vječnost? Da nam posluže za tu svrhu, treba ih upotrijebiti za pomaganje siromaha (usp. 12,33). Siromasi će biti naši »prijatelji« pred Bogom: budući da je u njima Isus (Mt 25,40), naš ulazak u »vječne šatore« bit će osiguran.
Neki je rabin rekao da bogataši i siromasi trebaju jedni druge: »bogataši pomažu siromahe na ovom svijetu svojim bogatstvom, a siromasi bogataše u budućem svijetu«.
Veza je s parabolom očita: nevjerni upravitelj učinio je upravo to, pribavio je prijatelja za crne dane; vjernik mora postupati kao i on, misleći na vječnost.
Isusove riječi imaju posve općenito značenje, iako su bile izgovorene pred određenim slušateljima. Ti slušatelji ne mogu biti učenici (r. 1), jer oni nemaju bogatstava, nego osobe koje strastveno ljube novac ne upotrebljavaju ga po ovim kriterijima; vjerojatno farizeji (r. 14).
18) VJERNOST U MALIM STVARIMA
(SIJEČANJ-VELJAČA G. 30) Lk 16,10—12
Ovaj logion ima dva dijela. Prvi (r. 10) je poslovica općeg značenja: tko je vjeran u najmanjoj stvari, bit će vjeran i u velikoj, a tko je nevjeran u najmanjoj stvari, nevjeran je i u velikoj. Iz primjene drugog dijela izaći će da »najmanja stvar« jest novac i materijalna dobra, a »mnogo« jesu duhovna dobra Kraljevstva. Drugi dio (nr. 11—12) konkretno primjenjuje ovaj logion slušateljima (farizejima, r. 14?) služeći se paralelizmom, koji na dva različna načina naglašava istu misao:
— S jedne strane stoji »nepravedni mamona«, a s druge »istinski«; prvi predstavlja materijalno bogatstvo, a drugi vječna dobra. Dakle, ako je netko nevjeran u materijalnom bogatstvu, naime ako ga ne upotrebljava u korist siromaha (usp. r. 9), ne može očekivati da mu Bog podijeli vječna dobra.
— S jedne strane stoji »tuđe« a s druge »vlastito«; prvo predstavlja materijalna dobra, nešto tuđe osobi, a drugo su duhovna dobra, nešto intimno, što postaje vlasništvo osobe. Dakle, još jednom, onaj koji ne upotrebljava svoje bogatstvo po Božjoj volji, ne može očekivati da će dobiti duhovna dobra.
Aluzija je na parabolu jasna: upravitelj nije bio vjeran u »najmanjoj stvari«; negativan primjer onoga što ne bi smjelo da bude; vjernik ne smije postupati kao on u »velikoj stvari«.
19) NE MOŽEMO SE KLANJATI DVAMA BOŽANSTVIMA
(SIJEČANJ-VELJAČA G. 30)
(Mt 6,24); Lk 16,13
Ovaj je logion zajednički Mt i Lk. Prvi ga evanđelist donosi u Govorni na gori, što je znak da je već tada bio nepoznat njegov izvorni kontekst. Lukin kontekst je barem logički uvjerljiviji.
Isus najprije poslovički kaže, da rob[5] ne može biti rob dvojice gospodara. Razlog je vrlo jednostavan: moglo bi se dogoditi da mu ova dva gospodara dadnu oprečne naloge, tako da će se morati odlučiti za jednog od njih... Zatim primjenjuje poslovicu u duhovnom smislu: ne može se biti rob Božji i rob »mamone«. To su dva duboko oprečna gospodara pa je nužno odlučiti se za jednog od njih.
Novac je ovdje poosobljen, moć paralelna s Bogom, u stanju da zarobi ljude. Glagol »služiti« (»duleuein«), koji je ovdje upotrijebljen, označuje ropsku službu, ali može također značiti »klanjati se«, bogoštovnu službu. Novac može postati idol (usp. Kol 3,5), božanstvo koje zahtijeva kult cijelog čovjeka. Velika pogibelj novca je upravo u tome što se može pretvoriti u apsolutno božanstvo, kojemu se podvrgavaju sve druge vrijednosti (tko to ne vidi?). A s druge strane stoji Bog, isto tako apsolutan. Nije moguće razdijeliti se između njih dvojice; nužno treba izabrati.
Veza je s parabolom slabija, ali postoji: nevjerni upravitelj postao je rob »mamone«: negativan primjer, koji se ne smije oponašati; vjernik mora ići drugim putem.
(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 147-151)
priredio: P.M.
[1] U Barloventu, venezuelanskom kraju gdje se gaji kakao, a gdje sam ja proveo dosta godina, pričali su mi stari ljudi da su se tako obogaćivali upravitelji velikih imanja, dok su njihovi vlasnici mirno živjeli u Evropi.
[2] Tako, na primjer, Boismard, Synapse, II 296; usp. također La Bible de Jerusalem, komentar na ovo mj.
[3] Poznato je da Lk daje Isusu naslov »Gospodin« još za njegovog povijesnog života, prije njegovog proslavljenja; usp. 7,19; 10,1. 39,41; 11,39; 12,42; 13,15, 17,5—6; 18,6; 19,8; 22,61; 24,34; može se reći da je to Lukina značajka, jer izvan njega nalazimo tu upotrebu samo u Mt 21,3 (paral. Mk 11,3).
[4] Usp. ,sv. I, str. 238—239.
[5] Riječ »oiketes« označuje svaku osobu koja živi u kući pod vlašću kućedomaćina; može biti sluga ili rob; budući da je uzet glagol »duleuein«, rekao bih radije da se radi o robu.