DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU

 Nedjelja, 28. 9. 2025.

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Primio si dobra svoja, a tako i Lazar zla.

Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš.

Prvo čitanje: Am 6,1a.4-7

 Razuzdani raskošnici, bit ćete prognani!

Čitanje Knjige proroka Amosa

Ovo govori Gospodin svemogući:

»Jao bezbrižnima na Sionu i spokojnima na samarijskoj gori! Ležeći na bjelokosnim posteljama, na počivaljkama izvaljeni, jedu janjad iz stada i telad iz staje; deru se uza zvuk harfe, izumljuju glazbala ko David, piju vino iz vrčeva i mažu se najfinijim uljem, al za slom Josipov ne mare. Stog će prvi sad biti prognani; umuknut će veselje raskošnika.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 146,6c-10

 Pripjev:

Hvali, dušo moja, Gospodina!

On ostaje vjeran dovijeka,
potlačenima vraća pravicu,
a gladnima kruha daje.

Gospodin oslobađa sužnje,
Gospodin slijepcima oči otvara.
Gospodin uspravlja prignute,
Gospodin ljubi pravedne.

Gospodin štiti pridošlice,
sirote i udovice podupire,
a grešnicima mrsi putove.
Gospodin će kraljevati dovijeka,
tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.

Drugo čitanje: 1Tim 6,11-1

Čuvaj zapovijed do pojavka Gospodinova!

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju

Božji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima! Zapovijedam pred Bogom koji svemu život daje i pred Kristom Isusom koji pred Poncijem Pilatom posvjedoči lijepo svjedočanstvo: čuvaj zapovijed, neokaljano i besprijekorno, do pojavka Gospodina našega Isusa Krista. Njega će u svoje vrijeme pokazati On, Blaženi i jedini vladar, Kralj kraljevâ i Gospodar gospodarâ, koji jedini ima besmrtnost, prebiva u svjetlu nedostupnu, koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može. Njemu čast i vlast vjekovječna! Amen.

Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Lk 16,19-31

Primio si dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.

Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ’Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ’Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’

Nato će bogataš: ’Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’

Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«

Riječ Gospodnja.

21) BOGATAŠ KOJI SE GOSTI

(SIJEČANJ—VELJAČA G. 30)

Lk 16,19—31

Kao i parabola o rasipnom sinu, i ovo je parabola s »dvostrukim vrhuncem« (J. Jeremias), što znači da se sastoji od dva dijela, od kojih svaki ima svoje vlastito središte. Praktično, radi se o dvjema parabolama u jednoj. To je nužno držati u vidu, da se odredi smisao parabole: konkretno, imat ćemo ne jednu, nego dvije središnje misli.[1] S tim se isključuje mišljenje da bi drugi dio mogao biti kasniji dodatak; jedinstvo je cjeline čvrsto, literarno bez prigovora.

Prije se raspravljalo o tome da li je okvir parabole primjer uzet iz po­vijesti ili je izmišljena pripovijest. To su beskorisne rasprave, jer se i povi­jest može uzeti i pripovijedati s paraboličkom nakanom.

Književna značajka (i ljepota) ove parabole jesu velike oprečnosti u bijelom i crnom prvoga dijela.

• Ličnosti. S jedne strane, bogataš, čije bogatstvo predstavljaju njegova skupocjena odijela: tunika od finog lana i grimizni plašt. S druge strane, siromah po imenu Lazar,[2] nesretan prosjak, ne samo pun čireva, nego i nepokretan, nesposoban da moli milostinju hodajući, osuđen na ovo mjesto na ulici, pred bogataševim ulaznim vratima.
• Život. Bogataš se svakodnevno gostio. Savršen lik materijalista, koji samo misli na osjetilne užitke. Čovjek koji svega ima. Na drugoj je strani Lazar, gladan, željan pojesti barem neki od onih komadića kruha, kojima je bogataš očistio prste i koje je zatim bacio pod stol.
• Osjećaji. S jedne strane, čovjek posve neosjećajan pred tuđom bijedom. Tekst to ne kaže, ali se podrazumijeva, da bogataš ne nudi nesretniku ni otpatke sa svoga stola. A s druge strane psi, koje Židovi smatraju nečistim i zlim životinjama, pokazuju Više samilosti, jer ližu čireve siromahu, iako tim samo povećavaju njegovu bol.
• S jedne strane, smrt prosjaka, nazvan siromašna kao i njegov život, bez posmrtne pratnje i bez svečane grobnice, ali slavne sudbine: prate ga anđeli do »krila Abrahamova«, onog odjela u »šeolu« koji je namijenjen pravednicima, da u njemu čekaju svoje slavno uskrsnuće, i gdje već stanuju patrijarsi s Abrahamom na čelu, i to do onog povlaštenog mjesta u tom odjelu, u imitiranoj zajednici s velikim ocem. S druge strane, smrt bogataša, sa svečanim pokopom, ali strašne sudbine u »Hadu«, onom drugom odjelu u »šeolu«, gdje se muče zli očekujući uskrsnuće za pakao.
• Vječnost. Ova dva odjela »šeola« razdijeljeni su prostorno, ali njihovi stanovnici mogu vidjeti jedni druge. Tako bogataš vidi Abrahama i Lazara kako uživaju na svom mjestu u izobilju vode, i to još pojačava njegove ionako očajne muke, jer je obavijen ognjem, koji ga stalno peče, ali ga ne uništava. Tako je silna njegova muka da bi se zadovoljio i s najmanjim olakšanjem (zna da ne može pomišljati na oslobođenje): neka Abraham pošalje Lazara da umoči u vodu vršak prsta i tako mu barem malo osvježi jezik… Ali mu Abraham odgovara da neće, da je došao čas kad se mijenjaju sudbine. I da je to uostalom nemoguće, jer između ova dva odjela postoji nepremostivi ponor: nije moguće preći s jednog kraja na drugi. Sudbina je i jednog i drugog nepovratno odlučena. Kroz svu vječnost, svaki na svom mjestu ...

Ovdje se svršava prvi dio parabole, čiji bi nauk mogli izraziti na ovaj način: smrt može značiti potpunu promjenu sudbine za svakog čovjeka, tako da oni koji su bili nesretni u ovom životu uživaju rajsku sreću, a »ni koji su plivali u bogatstvu budu osuđeni na paklene muke (zavisno od toga kako su upotrijebili svoje bogatstvo i svoje siromaštvo). Moralna opaska koju smo stavili u zagradama nije izražena u paraboli, ali se jasno podrazumijeva. Pretpostavlja se da je bogataš dospio u pakao zato što je zloupotrijebio svoje bogatstvo i što je bio neosjetljiv prema siromahu; kao oprečni lik, pretpostavlja se da je Lazar dospio u raj ne zato što je bio siromašan, nego što je bio i krepostan čovjek ...

Ova parabola osvjetljuje poznati »Jao!« iz Govora na gori: »Jao vama, bogataši, jer već imate svoju utjehu!« (Lk 6,24).[3]

Drugi dio parabole (rr. 27—31) nije potreban da se razumije prvi i nezavisan je od njega: Isus ga je nadodao u vidu još jednog nauka, zacijelo vrlo važnog.

Osuđeni bogataš nastavlja svoj razgovor s ocem Abrahamom. Budući da on ne može više promijeniti svoje sudbine, htio bi da joj izbjegnu barem njegova petorica braće, koji još žive na zemlji. Vidi se da oni isto tako grešno žive kao što je i on živio, i da će zaslužiti istu kaznu. On zamišlja da bi oni mogli izbjeći toj sudbini jedino ako Abraham pošalje Lazara (da im se vidljivo prikaže tako da ga oni mogu raspoznati), da ih ozbiljno opomene što ih čeka, ako nastave živjeti kao dosada. Morao bi im se prikazati upravo Lazar, jer je on možda jedini koji bi ih mogao uvjeriti. Abraham mu odgovara da nije potrebno činiti toga čuda, jer imaju Pisma (»Mojsija i proroke«): dovoljno je da opslužuju ono što im se tu kaže. Osuđenik odgovara Abrahamu da to nije dovoljno, da on to zna iz vlastitog iskustva, jer i on je imao Pisma a ništa mu nisu koristila. Drukčije bi bilo, misli on, kad bi se neki mrtvac povratio iz drugog života i sve im ispričao: možda bi se obratili. Ali Abraham, koji je stručnjak u vjeri, odgovara mu da se vara: ako netko ne uzima ozbiljno Pisma (riječ Božju), neće ga dovesti do vjere ni tako veliko čudo kao što je uskrišenje mrtvaca ...

Nauk ovog drugog dijela nameće se prilično jasno: potrebno je i to hitno obratiti se na uredan život po Božjoj volji da ne dospijemo u pakao, a nužna pretpostavka za obraćenje jest vjera u riječ Božju.

Ova parabola sadrži dosta sporednih nauka:

— Bogatstvo može biti vrlo pogibeljno i uzrok vječne osude; parabola plastično osvjetljuje Isusova stanovišta u toj stvari.[4]

— Bogatstvo navodi na sebičnjačko uživanje i na društvenu neosjetljivost. Najveći je grijeh mogućnika ne vidjeti siromaha, živjeti kao da on ne postoji.   Parabola pokazuje izvanrednu važnost grešnih propusta. Bogataš je otišao u pakao ne zato što bi bio učinio neko zlo siromašnom Lazaru, nego zato što nije učinio ništa da mu olakša muke a mogao je to učiniti.

• Materijalna su dobra vrlo relativna vrijednost; nikako ne jamče našu vječnost.
• Čovjekova vječna sudbina zauvijek je određena već u samom času smrti;[5] konačno uskrsnuće samo će u drukčijoj dimenziji potvrditi tu sudbinu.

—Čudesa, ako u čovjeku ne postoji prethodno raspoloženje za vjeru, samo su izvanredni čini, koji se mogu svakako tumačiti i koji ne dovode nužno do vjere i do obraćenja.[6]

(Tekst je preuzet iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 153-155)

[1] "Treba čitati s uzdržljivošću mišljenje J. Jeremiasa, prema kojemu je u ovim 'Slučajevima naglasak vijek na drugom vrhuncu (Die Gleichnisse, 48 i 227).

[2] »Eleazar« u hebrejskom obliku, što znači »Bog je pomogao«, ime koje je u skladu s posljednjom sudbinom osobe. U svakom slučaju, ovo je neobično, jer je ovo jedini put kad Isus upotrebljava vlastito ime u svojim parabolama; možda se uistinu radi o poznatom povijesnom slučaju.

[3] Usp. sw. I, str. 176.

[4] Usp. sv. I, str. 237—245.

[5] J. Jeremias bilježi: R. 26 dokazuje da Isus ne poznaje neki nauk o čistilištu«- (Die Gleichnisse, 226). Ovaj je izvod neopravdan. U paraboli se radi isključivo o konačnoj (nepromjenljivoj i nepovratnoj) sudbini, i ne može se zahtijevati od nje više nego što ona ima namjeru reći.

[6] Usp. sv. I, str. 90—92.