DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU.
Nedjelja, 12. 10. 2025.
Dan zahvale za Božja dobročinstva
MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Ne nađe se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca.
ČITANJA:
Prvo čitanje: 2Kr 5,14-17
Naaman se vrati čovjeku Božjem i prizna Gospodina.
Čitanje Druge knjige o Kraljevima
U one dane: Naaman Sirac siđe i opra se sedam puta u Jordanu, prema riječi Elizeja, čovjeka Božjega; i tijelo mu posta opet kao u malog djeteta – očistio se od svoje gube!
Vrati se on Elizeju sa svom svojom pratnjom, uđe, stade preda nj i reče mu: »Evo, sad znam da nema Boga na svoj zemlji osim u Izraelu. Zato te molim, primi dar od svoga sluge.« Ali on odgovori: »Živoga mi Gospodina, komu služim, ne primam.« Naaman navaljivaše da primi, ali on ne htjede. Tada Naaman reče: »Dobro, kad nećeš. Ali barem dopusti da meni, tvome sluzi, dadu ove zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge. Jer sluga tvoj neće više prinositi pomirnica ni klanica drugim bogovima nego samo Gospodinu.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 98,1-4
Pripjev:
Pred poganima Gospodin obznani spasenje svoje.
Pjevajte Gospodinu pjesmu novu
jer učini djela čudesna.
Pobjedu mu pribavi desnica njegova
i sveta mišica njegova.
Gospodin obznani spasenje svoje,
pred poganima pravednost objavi.
Spomenu se dobrote i vjernosti
prema domu Izraelovu.
Svi krajevi svijeta vidješe
spasenje Boga našega.
Sva zemljo, poklikni Gospodinu,
raduj se, kliči i pjevaj!
Drugo čitanje: 2Tim 2,8-13
Ako ustrajemo, s njime ćemo kraljevati.
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju
Predragi: Spominji se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, od potomstva Davidova – po mojem evanđelju. Za nj se ja zlopatim sve do okova, kao zločinac. Ali riječ Božja nije okovana! Stoga sve podnosim radi izabranih, da i oni postignu spasenje, spasenje u Kristu Isusu, zajedno s vječnom slavom.
Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati. Ako ga zaniječemo, i on će zanijekati nas. Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati!
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 17,11-19
Ne nađe se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«
Riječ Gospodnja.
1) ZADNJE PUTOVANJE U JERUZALEM
(KONAC VELJAČE G. 30)
Lk 17,11
Prema našem računanju, služba u Peraji trajala je oko dva mjeseca, do konca veljače g. 30. Do tog zaključka dovodi nas osobito redoslijed događaja između te službe i zadnje sedmice Isusovog života. Sve te događaje možemo vrlo lijepo smjestiti u ožujak te godine.
Mislimo da se vijest Lk 17,11 može smatrati svršetkom službovanja u Pereji i početkom ovog zadnjeg kratkog perioda u Isusovom životu. Ovdje Lk po treći pet spominje njegov »put« u Jeruzalem, što mi smatramo njegovim trećim putem u prijestolnicu u ovom zadnjem polugodištu njegovog života (prvi put je tamo išao prigodom blagdana Sjenica, a drugi put za blagdan Posvećenja).
Ovom zgodom Isus ne putuje iz Pereje ravno, nego u velikom krugu. Mislimo da je u prvom dijelu toga puta Isus išao objema stranama rijeke Jordana. Bilo bi teško reći zašto je izabrao upravo taj pravac; možda naprosto radi toga da iskoristi još ovo nekoliko slobodnih dana svog života u mirnom kraju, prije nego što konačno uđe u vihor posljednje Pashe.
Pretpostavljamo tu stvar na temelju topografske bilješke, kojom Lk u ovoj prilici popraća ovaj treći spomen »puta«: kaže da je Isus prolazio granicom Samarije i Galileje (17,11). Prema tome, ovom zgodom, polazna točka puta u Jeruzalem jest neko mjesto na granici ovih dviju pokrajina; prilično neodređen podatak. Ali, budući da se Isus nalazio prije u Pereji i to upravo u okolici transjordanske Betanije (nasuprot Jarihonu), znači da je odatle otišao dosta na sjever, do visine Beisana (stari Skytopolis), koji se nalazi upravo na granici Galileje i Samarije. Najzgodniji put da se tamo dođe jest sama jordanska dolina, lijevom (istočnom) obalom rijeke. U blizini Beisana ima dosta dobrih gazova, gdje je Isus mogao preći na zapadnu obalu.
Postoje dvije mogućnosti za put u Jeruzalem iz okolice Beisana: ili ići sredinom Samarije ili se spustiti samom dolinom Jordana.
U prvoj pretpostavci, Isus bi išao Jezraelskom dolinom (Wadi Đalud) i Ezdrelonskom ravnicom, do puta koji vodi u Jeruzalem (danas put Nazaret — Đenin — Nablus — Jeruzalem). U toj pretpostavci, morao je proći sredinom Samarije, ali tu je prije malo vremena bio loše primljen (Lk 9,53), i nije vjerojatno da bi se opet upustio u taj neprijateljski kraj. Uostalom, imajući u vidu upravo taj događaj, Lk bi sigurno to bio spomenuo, da je Isus i po drugi put prošao tim krajem. S druge strane, malo prije uskrišenja Lazara,Isus se nalazi blizu Jeruzalema, ali ne u predjelima Judeje (iz čega bi se moglo nagađati da je prošao kroz Samariju), nego radije u jordanskoj dolini (usp. Iv 11,7).
Zbog svega rečenog, vjerojatnije je da se Isus, prešavši rijeku (s istočne obale) blizu Beisana, zaputio prema Jeruzalemu zapadnom obalom rijeke (Beisan — Jerihon).
2) DESET GUBAVACA
(PRVA POLOVICA OŽUJKA G. 30) Lk 17,12—19
Evanđelist jednostavno kaže da se događaj odigrao »kad je ulazio (Isus) u neko selo«. Od 14. st. to se selo poistovjećuje s današnjim gradom Đeninom (biblijski Engannim: Jš 19,21; 21,29), a od 15. st. hodočasnici pokazuju tu na ruševine crkve koja bi bila sagrađena na mjestu gdje se dogodilo čudo.[1]
Prema Josipu Flaviju, Đenin se nalazio na sjevernoj granici Samarije (odatle je počinjalo zemljište ove pokrajine). Kad bi ovo poistovjetovanje bilo sigurno, ozdravljenje gubavaca dogodilo bi se na samom početku ovog trećeg puta (polazeći od granice Samarije i Galileje), ali bi trebalo pretpostaviti da je Isus išao u Jeruzalem sredinom Samairije (Đenin se nalazi na liniji Nazaret — Nablus — Jeruzalem), za što smo vidjeli da je manje vjerojatno. Po našem mišljenju, Isus putuje dolinom Jordana, zapadnom obalom rijeke (linija Beisan — Jerihon), tako da se čudo odigrava na početku puta, vjerojatno u nekom selu beisanskog okruga. Beisan je stari Skytopolis, dekaposki grad a njegov okrug graniči sa Samarijom; tako se lakše razumije da se skupa s devetoricom Židova nalazi i gubavi Samarijanac.
Čudo se događa kad Isus ulazi u selo, što znači da su i gubavci živjeli unutar sela, a to opet znači da su bili ublaženi stari propisi o boravku gubavaca izvan nastanjenih mjesta, premda je još uvijek bilo na snazi da su morali živjeti odijeljeno od ostalog stanovništva (usp. Lev 13,45—46): tako bi se razumjelo to što se zaustavljaju u nekoj udaljenosti i viču iz svega grla da ih se može čuti.
Isus ulazi u selo s glasom velikog čudotvorca. Gubavci mu se obraćaju s naslovom »Učitelju«; to je jedini put da ga tako naziva netko tko ne pripada krugu učenika, vjerojatno da tako izraze svoje pouzdanje u njega. Isus sada traži da s činjenicama pokažu to pouzdanje: mjesto da ih ozdravi tu na mjestu, samo im nalaže da se pokažu svećenicima i da dobiju od njih svjedočanstvo o ozdravljenju.[2] Prije nego što vide da su ozdravljeni, moraju vjerovati da će biti ozdravljeni. Uistinu, oni su to povjerovali i ozdravili su na putu.
Kad su vidjeli da su ozdravili, devetorica su Židova mislili samo kako da ispune zakonske propise, na što ih je njihov dobročinitelj bio podsjetio. Nijedan od njih nije pomislio da mu se zahvali za dobročinstvo i da dadne slavu Bogu u njegovoj osobi. Jedini koji je učinio taj tankoćutni gest bio je Samarijanac, omraženi stranac. I on je išao da se predstavi svojim samaritanskim svećenicima, ali je mislio da je zahvalnost njegova prva dužnost. Povrati se u selo, i pavši ničice pred Isusom u znak dubokog poštovanja, zahvali mu se. Samo jedan od desetorice, kaže Isus. I to stranac! U ovom se događaju ne ističe veličina čuda nego ovaj kontrast. U prvom se redu želi reći da zahvalnost Bogu, djelo ljudskog srca, važi više od vanjskog bogoštovlja: značajno je da to jasnije vidi Samarijanac nego Židov. Na drugom mjestu, oni koji bi trebalo da se odlikuju nad drugima, ostaju pozadi. Uvijek ista misao o »prvima« koji su zadnji, i o »zadnjima« koji su prvi...
Isus otpušta Samarijanca s uobičajenim riječima, kojima se pohvaljuje pouzdanje u njegovu osobu i moć: »tvoja te je vjera spasila«. To isto pouzdanje spasilo je i devetoricu Židova, ali Isus, na žalost, nije imao prilike da im to potvrdi.
(Tekst iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 159-161)
Priredio: P.M.
[1] Tekstove predaje vidjeti u Baldi, Enchiridion, br. 332—335.
[2] Usp. sv. I, 3tr. 146—147.