DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU
Nedjelja, 5. 10. 2025.
MISAO IZ EVANĐELJA DANA
O da imate vjere!
Prvo čitanje: Hab 1,2-3; 2,2-4
Pravednik živi od svoje vjere.
Čitanje Knjige proroka Habakuka
»Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi ’Nasilje!’ a da ti ne spasiš? Zašto puštaš da gledam nepravdu, zašto gledaš ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje preda mnom. Raspra je, razmirica bjesni!« Tada Gospodin odgovori i reče: »Zapiši viđenje, ureži ga na pločice da ga čitač lako čita. Jer ovo je viđenje za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti! Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 95,1-2.6-9
Pripjev:
O da danas glas Gospodnji poslušate, ne budite srca tvrda!
Dođite, kličimo Gospodinu,
uzvikujmo Hridi, spasitelju svome!
Pred lice mu stupimo s hvalama,
kličimo mu u pjesmama!
Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!
Jer on je Bog naš,
a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.
O da danas glas mu poslušate:
»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,
kao u dan Mase u pustinji
gdje me iskušavahu očevi vaši,
iskušavahu me premda vidješe djela moja.«
Drugo čitanje:
2Tim 1,6-8.13-14
Ne stidi se svjedočanstva za Gospodina našega.
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju
Predragi: Podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova. Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Božjoj.
Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 17,5-10
O da imate vjere!
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Apostoli rekoše Gospodinu: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«
»Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ’Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ’Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«
Riječ Gospodnja.
13) DJELOTVORNOST VJERE I MOLITVE
(ZADNJI UTORAK, 4. TRAVNJA G. 30)
Mt 21,21—22; Mk 11,22—26; (Lk 17,5—6)
Obično se priznaje da ove Isusove izreke nisu međusobno povezane. Stvarno, kod Mt i Mk rade o dva različita predmeta: o temi vjere (pouzdanja) i temi molitve (kod Lk radi se jedino o vjeri).
Isto tako, obično se misli da izvorno nisu bile povezane s osušenom smokvom: da prema tome ne stoje u svom pravom povijesnom kontekstu. Stvarno, dovoljno je vidjeti da Lk donosi logion o vjeri u drugom kontekstu. Mnogi misle da bi bio paralelan s Mt 17,20[1] i da bi taj kontekst bio bolji, a da bi na našem mjestu r. 21 Mt bio duplikat. Ali, u tom slučaju, u isti kontekst trebalo bi prenijeti i r. 23 Mk. Da izbjegnemo svu tu zbrku, radimo o ovim izrekama na ovom mjestu, gdje su ih u sadašnjoj redakciji evanđelisti stavili.[2]
Redakcijsku vezu s osušenom smokvom treba tražiti u opasci apostola (r. 20 Mt) ili Petrovoj (r. 21 Mk), koji očito naglašava čudesni značaj događaja. Isus im, dakle, odgovara da vjera može činiti mnogo veća čudesa... Evanđelisti su smatrali da je ovo mjesto dosta prikladno, da stave ovdje neke Isusove izreke o vjeri, čiji povijesni kontekst im je već bio nepoznat. Kod Mt, ova je veza izričito spomenuta (r. 21: »činit ćete ne samo ono što se dogodilo smokvi« ...).
Na Petrovu opasku, Isus potiče apostole da imaju vjeru (pouzdanje) u Boga (Mk), ali čvrstu vjeru, bez sumnjanja, potpuno uvjereni u njezinu djelotvornost, pa onda neće biti ništa što neće moći postići...
Da izraze ovu svemogućnost pouzdanja u Boga, Mt i Mk govore o brdu koje se može iščupati i baciti u more... I rabini su govorili o prenošenju brda, da označe nešto što je prirodno nemoguće učiniti. Neki tumači uporni su u tome da se ove riječi poklapaju s topografskom situacijom: »ovo brdo« bilo bi Maslinsko brdo, gdje se nalazio Isus, a more, bilo bi Mrtvo More, koje je vidljivo s brda... Ali mi smo vidjeli da se ovog časa Isus nalazi na podnožju Maslinskog brda, u predjelu Getsemanija, blizu grada: odavle bi se vrlo dobro razumjelo »ovo brdo«, ali nije moguće vidjeti Mrtvog Mora.
Lk govori o vjeri kao o gorušičnom zrnu, da naglasi, da svako pouzdanje u Boga, i ono najmanje, ima beskrajnu moć. Mjesto brda, govori o sikomori, snažnom stablu, koje ima vrlo jako korijenje: poslušalo bi na samu riječ, da se iščupa s korijenjem i prebaci u more… Što je prirodnim putem nemoguće, to čini pouzdanje u Boga.
Ova uspješnost vjere (pouzdanja) proteže se sada na molitvu (r. 22 Mt; r. 24 Mk): sve što se moli s vjerom, dobiva se. O djelotvornosti vjere govorili smo drugom zgodom. Isusovi su izrazi apsolutni, bez nijansa, ali mi znamo da ovdje treba imati u vidu cijelu teologiju molitve.
Mk dodaje (r. 25) potrebno raspoloženje, da molitva bude dobra: opraštati uvrede; svjesni da će samo tako Bog nama oprostiti naše grijehe. Želi se reći, da se s oproštenjem čovjek stavlja u Božju struju, bez koje nije moguće stupiti u saobraćaj s njim po molitvi.
Kod Mt nema te pojedinosti, jer je on o toj stvari govorio drugom zgodom.[3]
22) PARABOLA O GOSPODARU I ROBU
(SIJEČANJ—VELJAČA G. 30)
Lk 17,7—10
Lukino 17. poglavlje započinje nizom izreka (rr. 1—6), koje imaju paralele u drugim evanđeljima a koje smo vidjeli ili ćemo vidjeti u drugim kontekstima. Dolazi zatim ova mala parabola kojom se zaključuje jedan ciklus u trećem evanđelju.
Prema sadašnjem literarnom kontekstu (r. 5), parabola bi bila namijenjena apostolima. Ali rr. 5—6 pripadaju drugom povijesnom kontekstu, vjerojatno zadnjoj sedmici Isusovog života. S druge strane, uvodni izraz »tko od vas?« — prema J. Jeremiasu — »najradije uvodi riječi upravljene neprijateljima ili mnoštvu«,[4] tako da mirne duše možemo zamisliti mješovito lušateljstvo. Nauk sadržan u ovoj paraboli važi za one koji su već Isusovi učenici i za one koji to žele biti. U svakom slučaju, povijesni je kontekst nesiguran.
Okvir parabole, vrlo jednostavan, uzet je iz života čovjeka na selu. On ima samo jednog roba za radove u polju i za čuvanje stada. Kad se na svršetku radnog dana rob povrati kući, njegov ga gospodar neće pozvati da najprije on jede, jer je umoran, nego će tražiti da posvršava preostale kućne poslove, da mu spremi i iznese večeru; tek poslije toga moći će on jesti i piti. I kad rob učini sve što mu je bilo naloženo, gospodar nema zašto da mu bude zahvalan: on je rob i dužan je da to radi.[5] Isus sada prenosi tu situaciju na naše odnose s Bogom: kad smo učinili što nam Bog zapovijeda, jedino što možemo reći jest da smo »beskorisni« sluge — ne beskorisni u smislu da ni za što ne valjamo (u kontekstu, rob radi mnoge stvari), nego da ponizno priznajemo da pred Bogom ne možemo imati nikakvih zahtjeva, jer mi smo njegovi robovi, i kad ga slušamo, ne činimo ništa izvanredno nego jedino ono »što smo morali učiniti
Značenje parabole, u skladu s ovim zaključkom, jest slijedeće: čovjek je pred Bogom u odnosu apsolutne zavisnosti, i ne može istupiti pred njega s nikakvim zahtjevima (J. Schmid); prema tome, mora služiti Bogu s dubokim smislom za poniznost, smatrajući to dužnošću koju treba ispuniti.
Isus često govori o Božjoj nagradi i nadu u tu nagradu stavlja nekad kao motiv našeg moralnog djelovanja. On time želi reći da će Bog sigurno nagraditi naša dobra djela, ali isključivo zbog svoje dobrote, samo kao dar svoje ljubavi; ovdje naučava da nemamo nikakvog prava to tražiti.
S ovim se svršava jedna etapa u Isusovom životu. U slijedećem retku (11), Lk opet spominje put u Jeruzalem — ovaj puta uistinu zadnji.
(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 228;155)
Priredio: P.M.
[1] Usp. sv. I, str. 355.
[2] U Mt 17,20 i 21,21 radi se, bez sumnje, o istoj misli, ali postoje neke razlike u formulaciji, koje dopuštaju pretpostaviti da je ista misao bila ponovljena u dvjema različitim prilikama.
[3] R. 26 Mk ne postoji u izvornom tekstu; ima ga Vulgata, pozajmljenog iz Mt 6,15.
[4] Die Gleichnisse, 235.
[5] Isus jednostavno govori o jednoj ljudskoj stvarnosti a da je moralno ne ocjenjuje: njegov je ideal posve drugi, usp. Lk 12,37; 22,27; Iv 13,1—17.