DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU.
Misijska nedjelja 19. 10. 2025.
MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Bog će obraniti svoje izabrane koji vape k njemu.
ČITANJA:
Prvo čitanje: Izl 17,8-13
Dok bi Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali.
Čitanje Knjige Izlaska
U one dane: Dođu Amalečani i zarate s Izraelcima kod Refidima. A Mojsije reče Jošui: »Odaberi momčad pa pođi i zapodjeni borbu s Amalečanima. Ja ću sutra stati na vrh brda, sa štapom Božjim u ruci.« Jošua učini kako mu je Mojsije rekao te zapodjene borbu s Amalečanima, a Mojsije, Aron i Hur uzađoše na vrh brda. I dok bi Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali; a kad bi ruke spustio, nadjačavali bi Amalečani. Ali Mojsiju ruke napokon otežaše. Zato uzeše kamen, staviše ga poda nj i on sjede na nj, a Aron i Hur, jedan s jedne, a drugi s druge strane, držahu ruke, tako da mu izdržaše do sunčanog zalaska. I Jošua oštricom mača svlada Amaleka i njegov narod.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 121,1-8
Pripjev:
Pomoć je naša u imenu Gospodina koji stvori nebo i zemlju.
K brdima oči svoje uzdižem:
odakle će mi doći pomoć?
Pomoć je moja od Gospodina
koji stvori nebo i zemlju.
Tvojoj nozi on posrnuti ne da
i neće zadrijemati on, čuvar tvoj.
Ne, ne drijema i ne spava
on, čuvar Izraelov.
Gospodin je čuvar tvoj,
Gospodin je zasjen tvoj s desne tvoje!
Neće ti sunce nauditi danju
ni mjesec noću.
Čuvao te Gospodin od zla svakoga,
čuvao dušu tvoju!
Čuvao Gospodin tvoj izlazak i povratak
odsada dovijeka!
Drugo čitanje: 2Tim 3,14 – 4,2
Da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.
Čitanje Druge poslanice
svetoga Pavla apostola Timoteju
Predragi: Ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen i da od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu.
Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.
Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 18,1-8
Bog će obraniti svoje izabrane koji vape k njemu.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati:
»U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’«
Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«
Riječ Gospodnja.
KATEHEZA O MOLITVI: USTRAJNA I POUZDANA MOLITVA: PARABOLA O UPORNOJ UDOVICI
(LISTOPAD-PROSINAC G. 29)
(Lk 18,1—8)
Na molbu učenika da ih Isus nauči moliti, on odgovara potpunom katehezom o molitvi. Njezine glavine točke, po našem mišljenju, bile bi slijedeće:
— U prvom redu, duh koji mora pokretati svaku kršćansku molitvu: što treba moliti, kako treba moliti i kojim redom. To je Očenaš.
—Na drugom mjestu, značajke kojima se mora odlikovati kršćanska molitva, prvenstveno ove tri:
- mara biti ustrajna; to uče, svojim prvim paraboličkim značenjem, parabole blizanke o upornoj udovici (Lk 18,1—8) i o dosadnom prijatelju (Lk 11,5—8);
- mora biti pouzdana, to uče, na sporednoj liniji, također spomenute dvije parabole;
- mora biti ponizna (izvirati iz poniznog srca), kako uči parabola o farizeju i cariniku (Lk 18,9—14).
—Konačno, moć i djelotornost molitve (Lk 11,9—13; Mt 7,7—11). Mislimo da je u svojoj katehezi Isus slijedio ovaj logični red, pa da je prema tome ovo i kronološki redoslijed; to je razlog zbog kojeg smo prenijeli drugamo neke tekstove s njihovog današnjeg mjesta u evanđelju Lk: to smo učinili i s ovom parabolom o upornoj udovici.
Općenito se dopušta da je ova parabola blizanka s parabolom o dosadnom prijatelju (Lk 11,5—8), i da su izvorno bile ujedinjene. Radi se o paraboiličnom paralelizmu, koji, uz tolike druge, nalazimo u evanđeljima:[1] cilj mu je jako naglasiti neku temu, predstavljajući je u dva različita oblika.
Razlog zbog kojeg ju je Lk odijelio od njezine blizanke vjerojatno se nalazi u njegovom prethodnom kontekstu, naime u eshatološkom govoru (Lk 17,20—37). Asocijacija misli išla bi otprilike slijedećim tokom: posljednja su vremena vremena strašnih kušnja, zato ih vjernici mogu očekivati samo uz ustrajnu i pouzdanu molitvu, a Bog će spremno uslišati molitvu svojih izabranih, jer je beskrajno savršeniji i dobrostiviji od bezbožnog suca iz parabole …
Mi je sada vraćamo na njezino vjerojatno povijesno mjesto, uz njezinu blizanku. Ali, stavljamo je na prvo mjesto, jer ima uvod (kojega njezina blizanka nema), koji posve točno određuje njezin smisao. Dosljedno tome, ovaj uvod neizbježno usmjeruje tumačenje obiju parabola.
Prema evanđelistu, Isus nas ovom parabolom želi poučiti kako je »potrebno uvijek moliti i ne umoriti se« molitvom (r. 1); to jest kako treba biti ustrajan i postojan u molitvi; da se ne obeshrabrimo i prestanemo moliti, ako odmah ne vidimo plod naših molba.
Okvir parabole vrlo je jednostavan. Sačinjavaju ga jedino dvije osobe koje nastupaju u paraboli. Kolorit je sasvim biblijski. Ličnosti su vrlo poznate. S jedne strane stoji bezbožni sudac (rr. 6), tip čovjeka kojega su proroci savršeno ocrtali u svojim propovijedima, a ovdje je predstavljen kao onaj koji se »niti boji Boga, niti drži do ljudi« (r. 2); to jest kao čovjeka kojemu je savršeno svejedno što mogu misliti o njemu Bog ili ljudi; praktični ateist, kojega jedino zanima kako da se lako obogati, to jest kako da postane »tust i ugojen«, kako bi rekao Jeremija (5,28). Njegova glavna oznaka jest podmitljivost: prima mito od bogataša i zbog njega proglašuje nevinim krivca a uskraćuje pravdu pravedniku (Iz 5,23), i koji tako u prah baca pravdu i poštenje (Am 5,7). Tako tlači siromašnog čovjeka (Am 5,12), koji nema čime podmićivati i čiji je predstavnik udovica (Iz 1,23).
Nasuprot takvom sucu stoji upravo udovica, jedina od onih u najvišem smislu siromašnih i nezaštićenih osoba. Ona se parniči s nekim protivnikom. Uvjerena je da ima pravo, ali joj ga sudac neće da prizna; daje se razumjeti da je njezin protivnik moćniji i da je možda podmitio suca. Ali, što ona ne može postići mitom, postići će ustrajnošću i postojanošću, jedinim oružjem koje joj preostaje. Nekoliko puta išla je (r. 3) k sucu da joj izreče pravdu. Ovaj to kroz neko vrijeme nije htio učiniti. Ali ona je uporno i dalje tražila svoje. I onda sudac već nije mogao više izdržati. Konačno se odluči da presudi parnicu u njezinu korist, i to iz razloga koji se dobro slaže s njegovim moralnim značajem: neće to učiniti jer se boji Boga ili jer mu je stalo što ljudi o njemu misle, nego jer mu ova udovica previše dosađuje pa bi mu, ako ovako nastavi, mogla dati i ćušku u lice (sigurno metaforički, ne fizički), to jest uništiti mu potpuno živce …
Isus onda svraća pažnju na ono što je rekao bezbožni sudac i izvodi slijedeći zaključak: ako tako bezbožni sudac konačno daje pravdu, iako kasno, upornoj udovici iz egoističkih razloga, koliko će radije Bog obraniti svoje izabranike (uslišati njihove molitve), ako ga zazivaju danju i noću, iako nekad zategne i pusti ih da čekaju?[2] Bog nekad zašuti, ali njegova šutnja nije zauvijek.
Protiv ovog tumačenja (Bog zateže, čini da čekamo) izgleda da idu slijedeće Isusove riječi: Kažem vam da će im dati »brzo« pravdu. Ali grčki izraz ne znači uvijek vremensku brzinu. Nekada može značiti »iznenada« ili »ne misleći«.[3] Smisao bi bio slijedeći: Bog zateže, ali kad se najmanje nadamo, usliša molitvu. Dapače mislimo, da »brzo« može značiti isto što i »sigurno«; bez sumnje, to je i namjera parabole.
Koja je, dakle, glavna osoba u paraboli, i kakav je, prema tome, njezin smisao?
Mnogi autori (Jeremias, Schmid, itd.) dopuštaju da, prema evanđelistu, parabola naučava ustrajnost u molitvi i da je glavna ličnost udovica, ali da se izvorna namjera Isusova izražava u primjeni parabole (rr. 7—8a), gdje je pažnja upravljena na suca, i da se prema tome naučava da Bog posve sigurno uslišava molitvu ... U skladu s tim, Jeremias stavlja ovoj paraboli naslov »Bezbožni sudac«.
Ali, ovdje se zaboravlja da se i u primjeni parabole govori o Božjim izabranicima, »koji dan i noć vapiju prema njemu«, upravo kao što je radila udovica. Bez sumnje, tu treba staviti naglasak. Izlazi, dakle, da je glavina osoba udovica a nauk parabole, ustrajnost u molitvi. U skladu s tim, stavili smo joj naslov »Uporna udovica«.
Poslije rečenoga, ovako se može sažeti glavni smisao parabole: Ako zao sudac konačno udovolji molbama udovice, zbog jedinog razloga da mu ona više ne dosađuje, koliko će radije dobri Bog uslišiti molbe svojih vjernika, iako nekada izgleda gluh, samo ako oni ustraju u molitvi!
Ipak nije moguće ostaviti po strani važnost koju ima primjena parabole (rr. 7—8a); stoga treba dopustiti da u njoj ima i sporedna misao, naime, da Bog posve sigurno uslišava molitve svojih vjernika. Odatle logičan zaključak: naša molitva mora biti pouzdana, naše potrebe treba da predamo u ruke Božje, jer on uslišava svoje.
Logion nadodat paraboli sasvim očito ne spada ovamo, jer nema nikakve veze sa samom parabolom. Dobro bi došao u nekom eshatološkom kontekstu, jer slabljenje u vjeri bit će jedina od značajki posljednjih vremena (usp. Mt 24,12.24). Tu gdje sada stoji, možda želi reći (po evanđelistovoj namjeri), da je potrebno mnogo vjere (= pouzdanja) u Božju dobrotu, da se ustraje u molitvi, što nekad uzmanjka kad je najpotrebnije, kao što će se dogoditi u posljednja vremena... Bila bi to opomena da se brinemo za čvrste podloge u našem duhovnom životu.
(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 95-98)
Priredio: P.M.
[1] Usp. sv. I, str. 264—265.
[2] Posljednje riječi r. 7 su teške. Obično ih prevode sa »i on ima strpljenja s njima« ili »on zateže s njima«. Mi se odlučno izjavljujemo u prilog ovog posljednjeg prijevoda zbog konteksta parabole. Važno je ono što je napomenuo J. Jeremias (Die Gleichnisse, 189), da je ovdje glagol u indikativu, poslije kondicionala u prvom dijelu retka. U skladu s tim, cijeli redak trebalo bi doslovno prevesti ovako: »I zar Bog neće napraviti pravdu svojim izabranicima, koji viču njemu dan i noć? I on zateže s njima!«. Kakio se vidi, posljednje riječi su tvrdnja za sebe, neovisna. Stoga je stvarni prijevod ovaj: »I zar Bog neće napraviti pravdu svojim izabranicima, koji viču njemu dan i noć, premda on zateže s njima?« (premda čini da čekaju). Smisao je da Bog sigurno uslišava svoje vjernike koji su ustrajni u molitvi, premda nekad oteže sa svojim odgovorom.
[3] Usp. J. Jeremias, o.c, 190.
(Iz knjige fra Petra Anđelovića, Povijest Isusova II, str. 95-98)
Priredio:P.M.